Traži se nova publika... Razočarenje za stare dark poklonike na uštrb nove audijencije kojoj se desetkovani bend obraća u posve novom, neo-folk zvuku sa sakralno gregorijanskim napjevima.

Mizar na svojim povratničkim albumima neprestano mjenja postavu. Od dvojice frontmena Gorana (Tanevski i Trajkoski) ovdje nema nikoga, a jedini konstantni član ostao je gitarist Gorazd Čapovski. Kao jedina dva zvanična člana benda potpisani su Zoran Origjanski (vokal, gitara, ex-Lola V. Stain) i Pece Kitanovski. Za osnovnu vokalnu liniju ugošćen je petnaestočlani bizantski crkveni muški zbor Harmosini koji je dao veoma tugaljiv, skoro gregorijanski akcent čitavom albumu, tako da se Mizar praktički okrenuo u dark/neo-folk strukture. Od njihovog klasičnog i prepoznatljivog post-punk/gothic-rocka gotovo nema ničega, a razlike spram prethodnog, uglavnom stilski ujednačenog albuma "Pogled kon cvetnata gradina (A View to the Flower Garden)" iz 2007. su ogromne.

Budući da bend u ovom trenutku funkcionira kao trojac, uz vokaliste je još ugošćeno 11 glazbenika na mahom duhačkim i žičanim instrumentima (violina, klarinet, truba, oud, tambura...), a ima i harmonike, živih udaraljki, ksilofona, kao i programiranih ritmova i synthova, što sve skupa u konačnici rezultira sa mješavinom elektronike i akustike. Međutim, stiče se dojam da je Mizar ovdje u posve podređenoj ulozi prepustivši prednost širokoj gostujućoj ekipi koja je takoreći domaćin. U ovakvom spoju tradicionalne baštine s mnogo neizostavnih folk utjecaja koji su do sada kod njih ulazili na sporedna vrata, a sada su na glavnoj trpezi, Mizar je došao do točke kada su gotovo posve redizajnirali vlastiti stil okrenuvši ga ka daleko zahtjevnijem i glamuroznijem izrazu koji ozbiljno kuca na velike dvorane i moguće scenske spektakle sa orkestrom i vokalnim zborom.

Album fino počinje sa ambijentalnim obrednim folkom "Aleksandar" koji nadebelo miriše na Dead Can Dance, trip-hop ritmikom "Konstantinopol" i laganim reggaeom "Zdiv" (sa stihovima tradicionalne pjesme), a kako radnja odmiče sve dalje i dalje, elementi folka bivaju sve više i više naglašeniji. Egzotičan i nadasve autohton glazbeni temeljac sa gregorijanskim napjevima jezdi iz pjesme u pjesmu, svojeg donekle prepoznatljivog gitarističkog zvuka Čapovski se hvata u "Belo more", a onda pristiže potpuno neočekivana pljuska i veliki šok svim starim fanovima. "Brodovi plovea" je napravljena u skladu s čistim postulatima tradicijske folk pjesme s kojom se s pravom možemo zapitati ne pretvara li se Mizar u ona šamaranja nalik na "Uzalud vam trud svirači", "Mesečinu", "Kalašnjikov", "Đurđevdan" i sličnih recikliranih megapopularnih šokova. Ovo definitivno nisu Mizar kakvi su bili i kakvima ih većina očekuje i doživljava. Pa nije vrag da se pripremaju na narodnjake ili nedajbože na turbo-folk?

Ovaj neugodan okus donekle može sprati nastavak sa pjesmama "Hodja ze", "Prolet pod zemjata" i "Zemja" koje tek na momente prizovu onaj stari zvuk, dok je završna "Avraamovo voinstvo (del 2)" gotovo orijentalna arabeska s Bliskog istoka i po ničemu ne može posvjedočiti da iza nje stoji nekadašnji post-punk/gothic-rock bend.

Čitav album je očigledno zamišljen da se izvodi kao kompletno djelo u kome je teško za očekivati da bi se moglo pronaći ponešto iz onog repertoara s prva dva epohalna albuma. Možda tek poneka skladba poput "Veligden" ili "1762".

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 13/05/2011