Vrijeme odrastanja. Ugodno i bez ikakvih 'možda', ovo je najbolje odrastanje i prerastanje u zreliju fazu života. Na jednostavan, kreativan i novi način s mnogo inovacija.
Od riječkih Diskurz se možda očekivala 'greška drugog albuma', ali oni su je dovitljivo i inteligentno zaobišli. I dalje su punk bend, ali sada imaju daleko jasnije horizonte koji se čine, barem s ovog aspekta, da su došli do vrhunca.
Možda će Diskurz jednog dana biti enormno popularan bend poput Let 3, možda će svirati neki rokenrolić ko Električni orgazam dok su zaboravili na punk i new-wave, možda će se pretvoriti u smješne ikone poput Prljavog kazališta i Jure Stublića, a možda više nikad u životu neće napraviti ovako dobar album. Naime, ovaj drugi album je relevantan pokazatelj kako je bend iz relativno jednostavnog i živog punka pod utjecajima Sex Pistols prerastao u zreli sastav koji je odrastao prebrzo i uplovio u daleko sofisticiraniji stil s odmacima u klasični alternativni punk-rock i post-punk.
Prve 3-4 pjesme "Jedini", "U vijek" i "Duh vremena" još uvijek nose određenu dozu punk prošlosti, no tempovi su im daleko tromiji i teži kao da blago streme ka hardu kakav je primjerice vrlo vidljiv u zvuku Godfathers i Public Image Limited (osobito na albumima "Album" i "Happy?"), a onda sa "Strop" kreću u nove avanture koje se zovu potraga za vlastitim stilom. Masno naglašen bas, plesni ritam i riffoidne tehnike prošarane različitostima kombiniraju stanovite natruhe dance/post-punka i alternativnog rocka, da bi u narednoj "Kružno dno" počeli pokazivati i zanimanje za psihodeliju i eksperimente koji idealno sjedaju na svoje mjesto u drugom djelu kompozicije. Sa punk riffovima još se bave u pjesmama "Slijepi smjer" i naslovnoj "Nova stvarnost" s kojima se u potpunosti dokazuju kao pravi sljedbenici klasične ri-rock scene od Termita i Grča do onog najprepoznatljivijeg Let 3 prije svih babinih kuraca i sličnih egzibicija. Potpuno novi zvuk Diskurz otkrivaju u "Blizine", pjesmi prošaranoj gothicom i post-punkom nalik na P.I.L. i Killing Joke iz sredine 80-ih, a tematski se zabavljaju mračnijim emotivnim stanjima kao da u određenu ruku kažu doviđenja buntovništvu i agresivnim opservacijama. Za mnoge punk fanove ovo je vjerojatno 'pad dolje', međutim, ova pjesma je ogroman napredak ka novom stilu i izrazu koji je više nego dobrodošao. Razvijanje novih tendencija vidljivo je u "Sasvim sigurno" u kojoj na bazični rifoidni blues-rock s tromijim tempom filaju kružnu loop tehniku, a da se potpuno posvećuju novim teritorijima pokazuju u sjajnoj obradi Borghesie "Tako mladi" u stilizaciji gothic/post-punka kakvog su protežirali bendovi od Joy Division pa sve do The Cure, Southern Death Cult (rani The Cult) i The Sisters Of Mercy. A da od ovih Riječana više apsolutno ništa nije sigurno što bi se od njih moglo očekivati u budućnosti, dokazuje nevjerojatna noise/industrial-rock završnica albuma preko skladbe "Ponor" u kojoj su prokljuvili u daleko zahtjevnije eksperimente nalik na minimalizam Throbbing Gristle i Einsturzende Neubauten s drugim, daleko žešćim i eksplozivnijim dijelom kompozicije koji opet, sam po sebi donosi plesni noiserski industrial s eksperimentalnim karakteristikama.
Sve ove novine u zvuku, kao i osvježeni pristup ka punku kojem su udahnuli i dio artističkih manira evidentno ide u prilog benda da se neće samo tako zadržati u kratkim i simpatičnim hlačicama iz djetinjstva. Oblače novo ruho na sebe, tj. novi zvuk i nove tendencije koje su u većini primjera s retro karakteristikama, ali je neosporno da ovi momci znaju što žele, a to je prije svega vlastiti stil s kojim se mogu identificirati kao sa svojim originalom, a ne tamo s nekim imitacijama koje će prodati kao mačka u vreći. Nakon ovog albuma uistinu je teško predvidjeti daljnji razvoj benda, a tko zna, možda jednog dana istovare nesvakidašnje eksperimente, pa i nešto do sada možda još i nepoznato u okvirima domaće scene.
ocjena albuma [1-10]: 9
horvi // 09/05/2011