Postali smo predgrađe Zagreba. Samo pola sata i eto nas u Zagrebu. Indeks zadovoljstva gledan iz perspektive jednog varaždinca biva sve veći, spoznajom da nam niti metropola ne gubi korak za Europom. Barem ne u glazbenom smislu. Ako je lista ovogodišnjih glazbenih gostovanja nekim slučajem u opticaju po nekim većim i razvikanijim gradovima našeg kontinenta, onda dobro osluhnimo. Čini mi se da čujem uzdahe. Jedan od koncerata s te liste koji je na najviši stupanj pripravnosti stavio kompletna osjetila desio se 28.04. u Kinu SC-a. Pišem namjerno desio se a ne dogodio. Samo se velike stvari dešavaju, ostalo su događaji. Gostovanje njemačke kraut-rock skupine FAUST upravo spada u tu kategoriju. O okorjeloj zloći naših medija da negiraju sve što nije svenarodno ne treba previše lamentirati. Na ovaj koncert se i onako dolazilo usmenom predajom fanova. Oni su u solidnom broju popunili sjedalice ispred bine koja je bila bogato opremljena. Scenografija napravljena od instrumenata, tri para bubnjeva, instalacija, čeličnih ploča i električnih pila preko kojih su se prelijevali različiti svjetlosni efekti nudila je poseban glamur. Očito je da samo super talentirana jedinka može ovakvo što dizajnirati.
Uz zvukove sintesajzera, članovi banda se pravokutno razmještaju stageom. Korpulentni WERNER DEIRMAIR stoji u sredini, okružen bubnjevima kao da najavljuje tutnjavu. JEAN-HERVE PERON ležerno se oslanja na kontrabas. FAUST započinje guditi svoju -The lurcher-. Dvadesetominutnim uvodom odvode nas u nepoznate predjele industrial-rocka i kao da nam samim naslovom kompozicije navješćuju da nas ostavljaju na cijedilu. Sve je popraćeno kadrovima nekog eksperimentalnog filma što se odvije na platnu, u pozadini. Manifest kraut-rocka s početka sedamdesetih, pristigao iz zemlje koja nema rock- tradiciju, da glazbi treba dati intelektualnu pozadinu i spojiti je s ostalim vidovima umjetnosti nastavlja se objavljivati i večeras. Spoj akustike, elektronike i psihodelije sa neuhvatljivim ritmom tutnjave jednostavno narušava ravnotežu tijela i duha. Da li je ovo trijumf avangarde u rocku ili nam ovi ljudi jednostavno poručuju da su oni jedino preostalo utočište gdje je još uvijek sve dozvoljeno. Izrežiran svim mogućim pedalama, zvuk gitare para prostor iznad naših glava.

U slijedćim minutama koncerta razaznaje se posvećenje legendarnom black-albumu SO FAR. Taj punokrvni raritet i dan danas je vrlo često spominjan od strane mnogih glazbenika kao uzor i putokaz u njihovom stvaralaštvu.
Kraj koncert se bliži. PERON započinje temu na basu, ostatak banda se priključuje i ubija
svaku konvencionalnost. Ne, to ne izgleda kao mini-kritika konzumentskog društva. To je
tutnjava koja pokušava nadjačati ubitačni galop svijeta u kojem živimo. Pomahnitali i romantični memento zajedno. Harmonija neuhvatljivog ritma odjednom se zaustavlja.

Za kraj jedan bis i AUF WIEDERSEHEN iz usta vidno iscrpljenog DEIRMAIR-a. Kada želimo nekom tko dolazi u naše društvo odati veliko poštovanje, obično to činimo ustajanjem sa stolice. Zato je dobro da smo večeras sjedili.

zdravac // 30/04/2004

> vidi sve fotke // see all photos