Ljubo Pauzin je karijeru većinom proveo na radiju, uradivši kroz desetljeća velik broj hvaljenih radio igara za djecu, krimića i (dokumentarnih) drama. On je, osim toga, i pjesnik koji već trideset godina objavljuje svoje zbirke. Ipak, povod pisanju ovog teksta nije niti neka njegova radio drama, a niti je to kakva nova zbirka pjesama. Ne, želim vam reći ponešto o Slučajnom bestijariju, njegovom prvom romanu koji je svjetlo dana ugledao 2009. godine. Možda je malo kasno da vam pišem o romanu koji je izašao tako davno, ali ako se može Pauzin u njemu prisjećati dogodovština otprije 40-50 godina, onda se smijem valjda i ja vratiti 6 godina unazad.

Slučajni je bestijarij kratak i pitak roman, stignete ga progutati u jednoj večeri. Autor se stavlja u ulogu posrednika između nas i vlastitih sjećanja i uspomena, radeći to na način u kojem uspijeva ostvariti jedan neposredan, prisan odnos s nama. Sve odiše istom onom nepretencioznošću koju, dok nam govore o sebi, imaju stari rezignirani čovjekna klupici ispred dućana ili Ivek iz kvartovskog birca. Baš kao i kod njih, nema tu velikih priča ni dubljeg smisla, Pauzinove uspomene nisu nikakve metafore ni alegorije za pronicljive,radi se samo o jednom potpuno iskrenom nepatvorenom kolažu, mozaiku iz djetinjstva koji ostavlja dojam kao da je morao biti zapisan. Zbilja, način na koji nas autor upoznaje sa svim zgodama i junacima koji su tada odigrali ključne uloge u njegovom formiranju, daje impresiju da on u jednakoj mjeri pripovijeda nama i sebi samome. Čupajući iz kutaka uma poluzaboravljene skečeve koje je zub vremena nagrizao do mjere da su već izgubili na vjerodostojnosti, on se hvata za posljednje tanke slamke sjećanja kako bi samome sebi prizvao onu najljepšu vrstu mira i zadovoljštine koju osjeća pisac kada zna da će se potrošena tinta stostruko isplatiti u obliku postojanja njegova djela i nakon što njega ne bude. Mi smo tu samo kako bismo se asimilirali s njime, ali ne toliko na način da zajedno s njim proživljavamo (isprekidanu i labavu) fabulu, koliko da se pod utjecajem njegovih slova otisnemo možda i mi u skrovitu oazu vlastitih uspomena punu raznih bogatih mirisa, boja, zvukova i, naravno, ljudi. Opet, postoji i mogućnost da je sve napisano u ovoj knjizi stvar samo piščeve mašte. Odbijam vjerovati u to, jednostavno je cijela stvar previše plastična i "obična" da bi bila izmišljena. Shvaćate, da je išao izmišljati, vjerojatno bi izmislio kako je na rijeci vidio vanzemaljce, a ne riječne leptire. Ali upravo u tome leži šarm ovog djela, u njegovoj potpunoj "običnosti" i neopterećenosti potrebom da nas impresionira bogznakakvim spektakularnim zapletima i zgodama. Ne, to bi nas potpuno udalljilo od pripovjedača Ljube, oduzelo dušu i srce ovom malom romanu. Ne mora svaka knjiga biti Gospodar prstenova ili Harry Potter, imati grandioznu tematiku koja obuhvaća cijeli svijet ili kozmos. Ponekad je dovoljan i mikro-kozmos, a tu je Pauzin majstor. Mikro-kozmos jednog malog grada koji se čini velikim u očima jednog malog djeteta. Baš kao i mravu koji nikad nije napustio svoju livadu, tako je i našem pripovjedaču u njegovom gradu. Rijeka mu je centar svemira, gradski putevi i prolazi galaksije, a lokalne prostitutke i klošari planeti.

Taj grad koji spominje(m) je ni manje ni više nego Karlovac, isti onaj Karlovac kroz koji prolazimo ne trepnuvši kad idemo prema moru, smatrajući ga dosadnim sivim ruglom. Baš na tom mjestu Pauzin je ispleo mrežu svojih uspomena. I one su zbilja samo njegove, jer netko bi drugi jamačno sve te štorije ispričao potpuno drukčije (to možemo vidjeti kad nepozvan upada Dugi i odmah mijenja imena, lokacije, kontekst), što je potpuno razumljivo imajući u vidu svu varljivost u međuvremenu nataloženih godina. Ipak, mi mu želimo vjerovati da se sve odvilo baš tako kako on kaže, iz razloga što je taj kolaž koji slaže neopisivo zavodljiv, blizak. Uz pomoć svoje "muze" i lajtmotiva Dragojle Jarnević i njezinog dnevnika, on postaje izniman pripovjedač. Iako sam za sebe u jednom trenutku tvrdi da nije rođeni pripovjedač, to treba pripisati lažnoj skromnosti. Jer, ove epizode o kojima on govori nisu same po sebi dostatne da bi se zaokupilo čitatelja. Iz pera nekog samo malo manje vještog pisca, ovaj bi roman sasvim sigurno upao u zamku suhoparnosti i nezanimljivosti. Ovdje to nikako slučaj, eto još jednog dokaza teoriji da nije bitno što se priča nego kako se priča. Slučajni bestijarij se uspijeva izdignuti neodoljivim šarmom kojim je obavijen i potpunom autentičnošću koju je teško opisati ali ju jednostavno osjetite. Slikar Tićo, pomahnitali Rajs, kurva Crna i zagonetni Sikira, nitko od njih nije ovdje kako bismo saznali njihovu biografiju i bili detaljno upućeni u crte njihovog karaktera. Ne, svi ljudi, toponimi i događaji nabrojani su i ukratko opisani s jednim "višim" ciljem. A taj je opisivanje ("hvatanje") duha jednog vremena i jednog grada.

Sve te epizode iz djetinjstva su isprekidane autorovim razmatranjima o naraciji, koje smatram vrlo zanimljivima jer su svojevrsno potpuno brisanje granica između njega i nas. On tu na glas razmišlja o tome što i kako bi kao pripovjedač trebao raditi kako bi nam se dopao, ni ne shvaćajući možda da nam se upravo zbog toga još više sviđa. Dobro pripovijedanje je umjetnost za sebe, i ja vjerujem da postoji tisuću različitih tehnika koje pripovjedači koriste, podjednako legitimnih. Pauzin igra na kartu topline, iskrenosti, moglo bi se reći "spuštanja na našu razinu" u kojem ne zazire ni od kolokvijalnosti pa čak i gramatičkih grešaka. Iako bi vjerojatno mogao, on nam niti u jednom trenutku ne patronizira, ne soli pamet, niti nam pokušava "objasniti stvari". Ne, on nam, poput pravog prijatelja, dopušta potpunu slobodu da sami izvlačimo zaključke. Ako uopće postoje. A može bit' da ne postoje. A to je prokleto lijepo, ako pitate mene.

Iako mi se ovaj roman jako dopao, neću u zaključku napisati kako jedva čekam neku slijedeću Pauzinovu knjigu, jer je sasvim moguće da se to neće dogoditi. Naime, ovo je roman na kojem se osjeti kako njegov tvorac nije netko tko na redovnoj bazi izbacuje knjige, već netko tko je u jednom trenutku života osjetio poriv da pročisti samog sebe na ovaj način. Je li mu to uspjelo, to ne možemo znati, ali možemo biti zadovoljni "nus-pojavom" koja se manifestira tako što smo dobili prelijepo štivo o jednom običnom djetinjstvu u jednom običnom gradu na uživanje.

ujak stanley // 08/05/2015