Velika i značajna, povijesno vrijedna baština uglavnom svih rockera Vojvodine sažeta enciklopedijski na 300 crno bijelih stranica. Kapa dolje, knjiga godine u rock fahu! Ovo morate jednog dana imati, nećete požaliti.

Ogroman, opsežan i ambiciozan poduhvat kojeg potpisuje sada već umirovljeni novinar, kritičar, glazbeni radio i TV urednik, jedan od organizatora čuvenih "Omladinskih festivala" u Subotici, urednik CD box-seta "YU retrockspektiva" i još štošta, Bogomir Mijatović, kroz proteklih pola stoljeća još od vremena prvog singla The Beatles naovamo revno je pratio, izvještavao i bilježio dešavanja na jugoslavenskoj rock sceni. Između ostalog, bio je i suradnik čuvenog rock magazina Džuboks kojeg smo svi mi jugoslavenski rockeri strasno kupovali i čitali, a mnogi ih i ljubomorno čuvaju kao svetinju (ja ih imam barem 100-tinjak). Sa svojih dvadesetak suradnika sažeo je uredne i većinom koncizne biografije vojvođanskih bendova, autora, klubova, festivala, gitarijada i pojedinaca koji su svojim medijskim doprinosom podržavali i pratili uistinu impresivno bogatu i veliku scenu.
Površni poznavatelj globalne estrade Vojvodinu uglavnom poznaje kao zavičaj Đorđe Balaševića, braće Vranešević i njihove Laboratorije zvuka, Obojenog programa i destinaciju Exit Festivala, a svako malo se zaboravlja da je rođeni Lala i Kornelije Kovač čiji je otac Josip Kovač 1961. pokrenuo spomenuti "Omladinski festival" u Subotici koji je tek od 1968. otvorio vrata rocku i eksplodirao na jugoslavenskoj sceni s brojnim demo izvođačima koji su postali jedne od najvećih rock zvijezda bivše, nesretno okončale države za kojom ja iskreno svakog dana ispuštam suzu kada se samo na trenutak prisjetim nekih sjajnih dana kojih je bilo u izobilju. Bio sam mlad, balav, razujaren i prokleto nafuran na punk i new-wave, strastveno sam obožavao Gang Of Four i Kraftwerk, imao sam plavu, uglavnom dulju, a koji puta i kosu skoro do ramena sve dok mi nije počela prirodno otpadati, slušao sam sve što se moglo nabaviti bilo kakvim kanalima (prijatelji, trgovina, snimanje s radija, kupovanje LP ploča i kaseta, odlazak u Austriju i Italiju po ploče auto-stopom, nabavljanje raznih fanzina...) i sve me je zanimalo. Za rock sam davao svoje malo srce u kome je bilo još jako puno mjesta za svakoga tko mi se sviđao na bilo koji način. Uživao sam u r'n'r svijetu, imao i neke sasvim bezvezne bendove, radio sam 20 godina emisije na lokalnom radiju Đurđevac koje osim Anđelo Jurkasa i još par prijatelja nitko nije htio slušati, bio sam isto tako dugo vremena i DJ koji je kulturu rock svjetonazora prenosio na publiku u zatucanoj seljačkoj sredini, mnogo puta sam se napio, zaspao za miks-pultom pa su me odvlačili dok je masa skakala na Nirvanu, Pixies, R.E.M., Guns'n'Roses, Legen, Cinkuše, Azru, Čorbu, Hladno Pivo, Pistolse, The Clash, a koji puta sam im znao i zapapriti pustivši Einsturzende Neubauten, Meredith Monk, Tuxedomoon, The Pop Group (Mark Stewart & The Maffia) i tako, puno toga se našlo na mom DJ repertoaru gdje sam između ostalog vodio i jedan od najznamenitijih alter-rock klubova nakon raspada Jugoslavije - "Podravac" u Virju. Ne govorim o nekakvom glorificiranju svoje povijesti koja je u ovome kontekstu nebitna, već o trudu čovjeka koji se s vjerojatno istim intenzitetom bavio mojim poslom, aktivno radijski, televizijski i medijski na daleko većoj razini od moje. On je vjerojatno svaki dan proživljavao slične traume - 5 minuta si zvijezda, a čitav dan si, takoreći govno koje kvari djecu i omladinu. Onaj monolitni sklop razmišljanja i svjetonazora zatucanih objekata i figura komunističko-religijskog oportunizma u kome su i vlada i religija bile dvije jako snaže opcije. Ja sam recimo, kao klinac redovito išao na vjeronauk, 10 godina sam bio ministrant u crkvi, napamet znam cijelu svetu misu (čak i na latinskom), bio sam predložen za budućeg svećenika kao klinac, ali sam najviše od svega volio rock i djevojke.

Onaj tko nije doživio taj vrhunski tretman vlastite sredine ne može znati koje zamke stoje u povijesti r'n'r-a ex-Jugoslavije. Danas klinci misle da je nekad bilo jako dobro imati rock bend, da su svi prodavali barem 30.000 ploča i da su ih svi vrtjeli na radiju. Malo brus. Tu privilegiju su imali neki dobri, a i neki jako loši rock bendovi kojih se mahom danas svi grozimo jer još uvijek postoje, a neki vojvođanski bendovi i izvođači upravo njima u dosljednu rockersku prgavu čast imaju i posebno inspirirane tekstove. Ne bi ih navodio, dovoljno je da uzmete knjigu i saznati će te mnogo o tome. O bijesu i buntu protiv oportunističke sredine.

Ovdje su od stihije zaborava spašeni pioniri rocka od prvih vojvođanskih bendova Detlići, Dečaci sa Dunava, Kristala, Kometa, Crnih bisera, Melsa, Meteora, Plamtećih zvezda i jedan od prvih rock and roll pjevača u Jugoslaviji - Saša Popaz, sve do najnovijih imena 21. stoljeća. Priložena je svrhovita građa po abecednom redosljedu izvođača od 1963. kada se praktički r'n'r počeo javno kotrljati po Novom Sadu, Subotici, Kikindi, Somboru, Pančevu, Vršcu, Zrenjaninu, svi navedeni autori i bendovi su potkrijepljeni kompletnim diskografskim opusom, te što je posebno zanimljivo, osim biografije navodi se i njihova sadašnjost premda mnogi od njih više nisu glazbeno aktivni, a neki su, laka im zemlja, pokojni.

Stil pisanja je pravilno enciklopedijski, knjiški informativan i korektan, često i sa citatima glazbenih kritičara koji su u datim trenucima vrlo slikovito i jasno opisali zadanu materiju. Iznenaditi će te se, ovdje ima i mnogo hrvatskih novijih recenzenata s portala terapija.net, muzika.hr, mikrofonija (bivša), te još nekih web stranica, magazina, časopisa i tiskanih medija što je svakako vrlo lijepa susjedska rockerska gesta 'našeg' univerzalnog jezika, svjetonazora i stila života kojim živimo. Rokačina, mjuza, provod, ponešto soli u mozgu i putra na glavi... Knjiga je, dakako, zapis o radovima i aktivnostima, a ne opis poput vrlo slične literature Vladimira Nedeljkovića - Zontaga "Devojčice i dečaci sa Dunava - prilog istoriji urbane kulture grada Novog Sada" (2008/2010) koja se emotivno, prisno i daleko opširnije kronološki bavi istom scenom od njenih početaka zaključno sa 1980., smrću Josipa Broza Tita kada je zapoćela posve nova faza rocka.

Ovdje se nalazi preko 300 imena, kao što je već rečeno, poredanih pravilnim abecednim redom (solisti su po prezimenima), svi su popraćeni i s odličnim autentičnim crno-bijelim fotografijama, neki i s omotima albuma, te bi onome površnom poznavatelju Vovodina do sada mogla osim one šake autora pokazati jedan sasvim drugačiji svijet i precepciju obilatih povijesnih dostignuća rocka koja su često pometana pod tepih.
Dakako, u ovakvom ogromnom procesu sabiranja biografija i što točnijih podataka, dešavaju se i neke faktičke pogreške koje se svakako mogu u nekom nadopunjenom izdanju koregirati. Recimo, navodi se da je, citiram: 'Obojeni program prva grupa iz bivše Jugoslavije čiji je spot emitovan na MTV (1993); oni su prvi i jedini bend sa ovih područja čiju je kompoziciju u svojoj emisiji na televiziji BBC emitovao čuveni Džon Pil'. Uh... Kao prvo, John Peel je vodio i uređivao radijske emisije na BBC Radio 1 (a ne na televiziji), a vrtio je i hrpu hrvatskih bendova koje sam mu ja osobno slao, neke i na audio-kasetama. A drugo, MTV je u roku od 1988. do 1990. vrtio spotove Psihomodo Popa jer je jedan simpatični zafrkant-voditelj štreberskog izgleda s naočalama kome se uistinu ne mogu sjetiti imena bio na njihovom koncertu u Amsterdamu gdje je bend i snimio svoj prvi album uživo "Live in Amsterdam", te je nekoliko puta u svojim emisijama vrtio spot "I'm in love with Gorbac", englesku inačicu hita "Ja volim samo sebe". Također, MTV je mnogo puta vrtio i spot Laibacha "Across the universe" tokom 1990., taman kada je bilo svjetsko nogometno prvenstvo u Italiji i Jugoslavija u osmini finala sprašila Španjolce, da bi u četvrt-finalu ispali od Argentinaca na penale. Tom prilikom je vratar Ivković obranio penal Maradoni! Točno se sjećam te subote da smo očekivajući drugo poluvrijeme utakmice prebacivali na MTV i baš su se emitirali Laibach, The Stone Roses ("Fools gold") i Roxette ("It must have been love"). Inače, neki tvrde da su još godinu ranije, negdje ujesen 1989. vidjeli spotove Bajage i Partibrejkersa na MTV, satelitskoj destinaciji koju si tada nije mogao svatko priuštiti. U mome malenom Đurđevcu gdje sam tada živio, satelitsku antenu su imala samo 2-3 kafića i jedna sjajna picerija, te smo se upravo zbog MTV-a u njima i okupljali gledajući spotove The Godfathers, The Sisters Of Mercy, The Cure, Bon Jovija, David Bowiea, Iron Maiden, Technotronix, Mc Hammera, Snap!, koji put i Kraftwerk, Sex Pistols, The Clash, Led Zeppelin, Elvis Presleya... I znali si puštati albume sa snimljenih kazeta ako je konobarica bila raspoložena da nam pusti The Human League, Gang Of Four, Miladojku Youneed, Mizar, Joy Division... Druga stvar koju sam očekivao od ove enciklopedije jest podrobniji prikaz "Omladinskog festivala" u Subotici. Bilo bi lijepo kada bi se u nadopunjenom izdanju točno po godinama naveli pobjednici i nekakvi redosljedi jer je to iznimno bitno u pregledu kompletne ex-Yu scene. A zatim, najveći manjak ovog izuzetno bogatog štiva jest izostanak cjelokupnog asortimana web stranice Dark:Scene Records (od jeseni 2011. Crime:Scene Records) koja je od 2008. do 2013. objavila on-line/free-download čak 70 izdanja od kojih je barem polovica djelo autora iz Vojvodine. Pa tako, ovdje redom manjkaju biografije i imena - Ljudske Potrebe, Neuroleptic Trio, Ivan Čkonjević, The Antals (svi iz Subotice; Ivan se spominje samo u kontekstu grupe Ana Never), zatim Youth A.D., Syphil, F.A.P., Mr Peru Perdurabo, Lovroi - Lovro Lovrić/ Virtuelna Nerealnost (svi iz Sombora), Dichotomy Engine, Alexander Friedrich/ Svetislav Vukov (Kula), Mrt, Analizator, Sok, Secret Man, Neurotica, Umachupichu, Weird Cop, Dva Winampa, Celulita, Konan Sveštenik & Cap, Lizardflies, Surreal Eternity, 3D Rošava Pipe, Drop Dead, Mizantrop, Shomy, Seven Sisters, Treća Debela Sas Slike, Serpent & Schmitz, Žekson 5, Hirurgija, Lignjoslav, Signum (svi iz Novog Sada), V.I.T.R.I.O.L. Ministrel, Fancy Frogs, Tripno(i)sis, Alvarez, Polaris (svi iz Pančeva; Alvarez je spomenut u kontekstu Jewy Sabatay), Maltreat (Beočin), Abortus, Mind Control (Sremska Kamenica), Arzamas 16 (Srbobran), Cut'n'paste, DjuChong (Petrovaradin), Zeta Reticulan Oath, Grodekh (Zrenjanin), Lolo (Vrbas)... i još mnogo toga.

Neki od ovih navedenih izvođača su nastupali i na Exitu, neki imaju cijela brda albuma, te premda pripadaju undergroundu koji je vrlo slabo popraćen, otprilike isto kao i u onoj prvoj svjetskoj "Ilustriranoj rock enciklopediji" (1977, New Musical Express/ Mladost, Zagreb) autora Nick Logana i Boba Woffindena u prevodu Dražena Vrdoljaka, jasno pokazuje Mijatovićevu fokusiranost na početak r'n'r-a, njegov epicentar u 60-im, 70-im i 80-im, relativno dobar pregled zbivanja tokom 90-ih, no kada je došlo 21. internet-stoljeće, sve se čini da je čovjeku ponestalo daha i dubljeg interesa za novu scenu koja se događala mimo njegovih umornih očiju i slušnih senzora. Ne zamjeram, nikako. To je jasna stvar i vjerojatno će se slična sudbina jednog dana desiti i meni koji sam neke 2-3 decenije mlađi od njega, ali još uvijek jako dobro upijam radove tinejdžera koji se bore za r'n'r stvar. Našu stvar. Svejedno bila ona elektronska, digitalna, metalna, distorzirana, industrijalizirana, eksperimentalizirana, akustična, folklorna, jazzirana ili neka sasvim deseta u konceptu rocka. Nebitna je, bitan je izraz, a Bogomir je posve zaboravio da svoje osnovno 'dejstvovanje' uputi i na one od kojih se u narednom periodu, budućih 10-20 godina očekuje najviše. Nije adekvatno upućen da se u njegovoj Vojvodini dešavaju ogromne moderne stvari i to također čovjeku u godinama nikako ne zamjeram.

Nego, dva-tri najveća felera koje nikako ne mogu gospodinu 'progledati kroz prste' su izostanak bendova Prkos Drumski, Ove Sezone Vedri Tonovi (tokom ranih 80-ih vrlo obećavajući bend o kome sam kao klinac čitao u TV magazinu "Studio" i godinama imao njihov poster u sobi) i Sunčeve Pege koji su nakon razlaza čuvenih, jednih od prvih i najdugovječnijih novosadskih rockera Cvrčak i Mravi, početkom 80-ih odlutali u zabavni mainstream predvođeni braćom Pražić - Brkom i Pražom. Imali su i veliki uspjeh s pjesmom "Noć je stvorena za ples" na "Hitu meseca", beogradskoj TV emisiji sredinom 1982. godine, nastupali su na Splitskom festivalu, te koliko me sjećanje služi, 1988. su objavili debi album i potom nestali sa scene.

Jedno od najprijatnijih iznenađenja koje mi je ozarilo lice jesu skoro 2 i pol stranice posvećene DreDDup, a na njima se nalaze i citati iz nekih mojih recenzija, vidiš, rečenice koje kad sam pisao i nisam previše obazirao pozornost na njih, a netko od suradnika, a možda i sam gospodin Mijatović su ih izdvojili kao veoma bitan faktor. Uistinu sam polaskan ovom gestom, hvala braćo Srbi. U mom malom životu to mi puno znači.
Dodao bih kako sam s MiKKom (frontmen DreDDup) jako dobar prijatelj, kolega i poznanik one prave 'kućne vrste' kad se jednom u dvije godine uspijemo naći. Kad mi je negdje, mislim sredinom 2013. rekao za ovu enciklopediju, ja sam jednostavno poludio od sreće, ono, nemoj me jebati čovječe, pa to je vaaaaauuuuuu! Javio mi preko facebooka da je knjiga konačno objavljena negdje početkom 2014. godine, a ja sam mu istom poslao novac ne štedeći nikakve druge stvari. Knjiga je zakon. U njoj stoji sve ono što treba stajati, a ako si Mijatović dozvoli i nadopunu (ne vidim zašto i ne bi jer je u penziji), mogao bi koregirati i nadomjestiti ono što mu je očigledno promaklo s radara, povezati se s Mihajlom koji sve te nespomenute izvođače 'ima u malom prstu' (a i ja sam mnogo pisao o njima), te bi novo izdanje moglo imati i 200 stranica više.

Za ovakvu knjigu uistinu ne valja biti cicija. Štampana je u 1700 komada, košta oko 20 eura koji se često sprćkaju na nekoj blesavoj birtijaškoj pijanki i uistinu vrijedi da vam se nađe u kolekciji najzanimljivijih knjiga ako ste istinski rock fan. Produbiti će vam smisao često omraženog Đoleta jer on kak'ti nije rocker (tko se više sjeća da je imao pjesmu "Moj stari frend ima rokenrol bend"?), svima dragog Kebrinog Obojenog Programa gdje se konačno navodi ono što pričam godinama da su im osnovni uzori M.E.Smith & The Fall samo me nitko ne doživljava i još štošta jako, jako zanimljivog.

Knjigu sam pročitao od A do Ž, nećete vjerovati u samo 2 dana. 300 stranica, tvrdi uvez, elegantni prelom stranica po 3 stupca na svakoj stranici, gramatičkih grešaka gotovo i da nema, naravno i lektoru je ponešto promaklo (sitnica), a ako je naručujete direktno od izdavača za poštarinu će te, barem za nas koji smo nesretno stacionirani u EU trebati će izdvojiti još nekih dodatnih 15-20 eura jer pošta 'cepa' kilu ove pisane robe specijalizirane za rockere kao da je ne znam što, neka opaka droga. Daj Bog da se tiska i kod nekih nakladnika u Hrvatskoj i cijelom regionu bivše Jugoslavije, pa da se pokaže šta to Lale uistinu imaju i što su imale.
Još bih samo dodao jednu dulju opasku: Laboratorija zvuka i braća Vranešević su premalo zastupljeni u knjizi (samo nepune 2 stranice), nigdje se ne detaljizira, ali se spominje Peđino robovanje zbog plakata 1982. u Novom Mestu kada je Vilmoš Kauboj nekoga iz komunističke elite podsjećao na ružno ismijavanje lika Druga Tita, te se ne spominje da je Peđa u jednom od najboljih elektronskih ex-Yu singlova svih vremena "Devica 69" (1983) u pozadini mantrao 'nevin sam, nevin sam, nevin sam'... A oni, Laboratorija su bili najveći fenomen jugoslavenskog rocka, konceptualni bend s iznimnim kreativnim nadahnućem, te ih nema na naslovnici, a niti na pozadini. Ja bih Peđu, Batu i ekipu stavio na gro front stranice uz Đoleta i stare bendove koji su uistinu prošli vražji trnoviti put klesajući svoju ljubav ka rocku. Vojvodina i Laboratorija su oduvijek bili najprepoznatljiviji dio prekrasne ravnice i plodonosnih žitnih polja koja su me uvijek asocirale na moju Podravinu i Slavoniju, žitna bogatstva moje domovine.

Također, Peđi bih posvetio poseban stupac za rock-operu "Nema zemlja" koja je nešto od najboljeg što se desilo na ovim ex-Yu prostorima od raspada velike federacije. I još jedna stvar; kad sam bio izuzetno mlad 1981. godine (samo 14 godina) moj nešto stariji prijatelj mi je s mojeg gramofona u mojoj jako skromnoj i siromašnoj sobi pustio singl kojeg sam kupio - "Skakavac joj zaš'o u rukavac". Prvi puta u životu sam se napušio mada alkohol prije toga, a i dugi niz godina nisam konzumirao. Rekao mi je, sad ćeš čuti nešto najljepše i najotkačenije u životu. Pjesmu sam, dakako znao, samo je nisam percipirao umjetnički jer je on tada već studirao književnost. Od 1.20 do 1.35 je nevjerojatna solaža Deže Molnara na saksofonu puna šarolikih boja, eksperimenata, otkačenosti i ludila koji su me spremili u vječnost samo da se divim ovim Novosađanima za cijeli život. I poslije, kad sam odrastao, taj isti moj prijatelj znao mi je puštati neke pjesme Laboratorije zvuka govoreći, slušaj ovo, tak' dobru pjesmu niti tvoji omiljeni Idoli nisu napravili. Bio je u pravu. I svaka mu čast. A čovjek nikada nije napisao niti jednu glazbenu kritiku, nije imao bend, inače je bio vrlo arogantan tip, navukao se na heroin, završio u zatvoru i danas uopće nemam komunikacije s njme, više od 10 godina.

Enciklopedija je uistinu sjajna, uz male korekcije i nadopune, mogla bi biti i još bolja. Svaka čast gospodinu Mijatoviću i njegovim suradnicima, učinili su sve što je u njihovoj moći da izgleda savršeno dobro. Razumijem njihove dugogodišnje muke i trud, sve je to ovdje 'između redaka'. Sjajno i odlično bez obzira na ovih nekoliko mojih 'ispravaka netočnih navoda'. Sve se to može koregirati. I rado bih sudjelovao u tome.

Moj sin jedinac Ilija Petar jednog dana će me pitati: 'tata, pa kaj svi oni bendovi s kojima sam se slikao kad sam bio beba i o kojima si ti pisao ništ' ne vrede da se nađu u ovoj enciklopediji?'

Sine, to je stvar urednika, a ne tvojeg tate.

horvi // 28/04/2014