Povratak originalnog frontmena Jesse Leacha na prethodnom albumu "Disarm the Descent" (2013, USA no.7, UK no.15) nimalo nije uzdrmao zaslužene komercijalne pozicije koje drže već dvanaestak sezona, no da je 'ono nešto' postalo drugačije zasigurno nije baš svejedno fanovima koji su se naučili na dvojake vokale bivšeg frontmena Howard Jonesa u paru s gitaristom Adamom Dutkiewiczom. Prva i osnovna stvar je - čiji je vokal bolji. Otprilike vrlo slično kao i u slučaju Black Sabbath nakon odlaska Ozzyija i svih onih preinaka za mikrofonima. Leach je na prvom albumu "Killswitch Engage" (2000) pjevao praktički kroz akord više vrištajući nego održavajući intonaciju, a na drugome "Alive or Just Breathing" (2002) je mnogo oscilirao pokušavajući uhvatiti akord, te da nije bilo dovitljivih clean backvokala Dutkiewitcha mnogo toga je moglo otići na krivu stranu s obzirom da su već tada gradili karijeru perspektivnog metalcore benda s mnogo, pa i previše 'catchy' detalja kojima su mamili ogromni auditorij. Njegova zamjena je napravila vraški posao na naredna 3 albuma vinuvši bend do svjetske slave, a evo, s njegovim povratkom nanovo se te neke stare boljke razotkrivaju s ovakvim, drugačijim načinom interpretacije koji doduše jest u maniru benda, no nikako ga ne osvježava unatoč istoj količini energije.



Teško je stajati na tom međusobnom fanovskom sukobu, ali da je Leach u međuvremenu naučio i zapjevati prateći sklad suzvučja svjedoče primjerice neke 'clean' arije u "Hate by design" i "Cut me loose". Što se tiče glazbe, ona ništa nije posebno dobila, a niti izgubila na čvrstini i ubjedljivosti. I dalje su to standardne sheme s mnogo kompleksnih gitarskih igara koje su oduvijek bile najjači dio benda, mnogo ritmičkih izmjena i takoreći prog-aranžmana sabijenih u opseg od cirka 3 minute po pjesmi. Dorađeno i dotjerano do visokog nivoa kojeg održavaju, no ipak se mora predbaciti na vrlo sličnim strukturama od pjesme do pjesme koje mada nisu uvjetno rečeno predvidljive nose tu konstantnu shemu da će sa svakim novim breakom krenuti u zacrtanom, odavno znanom aspektu, a to nikako nije dobra strana kompozitorskog pristupa koji sve manje i manje pokazuje znakove napretka.



Singlovi "Strenght of the mind", te spomenuti "Hate by design" i "Cut me loose" pate upravo od tih boljki, dok velika većina materijala raznolikim kombinacijama neprekidno aludira na još veće zvijezde od njih samih. Primjerice u "Just let go" se čuju odjeci Iron Maiden, u "Until the days" elementi NWOTBHM i sweet/hairy metala, dok u laganijoj "It fails on me" Adam D. & co revitaliziraju slavnu grunge fazu Soundgarden i Alice In Chains pokušavajući i s te strane prigrabiti još poneku tisućicu fanova. Album dakako ima i svojih akustičnih, te thrash i melodic death posuđenica, nikako nije zbirka nabacanih fragmenata, ali je previše kolažan sklop svega i svačega izgubivši temeljni metalcore izričaj odvevši ga u vrlo profinjen i preušminkan materijal koji pokazuje veliku naklonost mainstreamu i mogućem evergreen pravcu od kojeg se i fanovi trebaju zapitati da li pjesma poput laganice "We carry on" baš i dolikuje ovakvom bendu koji još uvijek umije napraviti kompleksno snažnu metalcore pjesmu poput "Embrace the journey... upraised" ili daleko jednostavniju "The great deceit", ali sve manje i manje imaju pravih trenutaka inspiracije kao što je bila hitčina "My curse" iz 2006.

Naslovi: 1.Alone I stand, 2.Hate by design, 3.Cut me loose, 4.Strenght of the mind, 5.Just let go, 6.Embrace the journey... upraised, 7.Quiet distress, 8.Until the day, 9.It falls on me, 10.The great deceit, 11.We carry on, 12.Ascension

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 20/08/2016