Afrika je od konca sedamdesetih sve do danas neprekidna meta etnomuzikoloških rasprava. No tek tu i tamo se pronašao poneki glazbenik iz miljea show bussinesa koji je ovladao njezinim glazbenim zakonima i pretočio ih u vrlo značajna ostvarenja - Peter Gabriel, David Byrne, Paul Simon, Ry Cooder, Damon Albarn... Stoga je vrlo čudno da europljani još uvijek taj zvuk smatraju tek pustom egzotikom. Desert Blues su to svim silama pokušali opovrgnuti i cijeli svoj nastup usmjeriti na ples i igru. No, u Lisinskom je zna se što. Nastup ovog multietničkog projekta koji je bio gromoglasno najavljivan putem mnogih medija dočekala je vrlo dobro popunjena velika dvorana Lisinski. Sama funkcija Desert Blues projekta koji sačinjavaju tri sastava (ženski tuareški Tartit iz Malija, gitarist Afel Bocoum sa svojim sastavom iz Nigera i Habib Koite sa svojom ekipom iz Malija) jest da objedini tri podosta različite glazbene kulture Malija, zapadne Sahare i stare tradicije kulture Tuarega u jednu zajedničku kompaktnu cijelinu. Koncert u 20,30 h otvara Afel Bocoum sa svojom ekipom koju su činila dva gitarista (akustične gitare), jedan basist, jedan udarljkaš i jedan glazbenik koji svira imzad, staru formu violine. Nešto kasnije pridružuju im se članovi sastava gitariste Habib Koite u kojem su jedan mladić na talking drumu, jedan specifičan perkusionist sa neobičnim polukuglastim instrumentom koji može proizvoditi zvukove otprilike kao bas bubanj i niz neobičnih perkusija, zatim glazbenik koji svira na tehardanu (stara vrsta gitare), jedan bas gitarist i još jedan gitarist na akustičnoj gitari. U ovom samom uvodu koji je bio ozračen tradicionalnim crtama zapadnih afro pop world-music elementata koji su donekle slični radovima Ali Farke Toura i svim onim kompilacijama koje su sa područja zapadne saharske Afrike objavljivali etnomuzikolozi Mickey Heart, te David Lindley i Henry Kaiser koncem osamdesetih godina, uz plesnu ritmiku prošaranu brojnim improvizacijama i minimalističkim taktovima, izlaze Tartit. Oni su osmeročlani sastav koji je zagrnut u dugačke široke plave haljine i čine ga šest žena i dva muškarca, te su u hipnotičkom, skoro obrednom ritmu dogegali svi odreda bosonogi ispred dvojice već prisutnih udaraljkaša i posjedali na parket pozornice. Time su zaokružili potpunu cijelinu Desert Blues projekta na 20 članova i na kratko svi zajedno izvode glazbeni performance kojim objedinjuju svoj egzotičan pustinjski izraz. Kroz tijek koncerta, svaki od tri sastava je imao svoje "solo" nastupe. Ženski dio Tartita se glazbeno uglavnom bazira na minimalističkim ritmovima tinde bubnja kojeg isključivo kod tuarega po tradiciji smiju svirati samo žene, ostatak ekipe sjedi na podu, plješće u taktovima, izvikuje narativne tekstove, pjeva, dok dvojica mušaraca prate ritam svirkom na već spomenutim instrumentima tehardanu i imzadu. Ovdje se slobodno može primjetiti i velika glazbena sličnost sa vokalnim minimalizmom Meredith Monk koja je nešto otprilike vrlo slično koristila na svojim epohalnim albumima "Dolomen Music", "Do You Be" i "Book Of Days". Habib Koite i njegov sastav ima posve drugačiju glazbenu orijentaciju koju čine uglavnom akustične gitare i udaraljke, te se svodi na blisku sličnost sa radovima Yossou N'Doura, te ponekim world-music radovima Peter Gabriela i Paul Simona, dok je u slučaju Afel Bocouma, tridesetogodišnjeg suradnika Ali Farka Tourea, puno pažnje pridodano također na melodijama akustičnih gitara, udaraljki i pratećim motivima sa poprilično velikog ksilofona koji ponekad zazvuči kao vibrafon. Pjesme koje svi izvode uglavnom su na francuskom i tuareškom jeziku, a kroz cijeli uzajamni koloplet sva tri sastava koji su se neprekidno "miksali" sa izlascima i odlascima sa scene vrlo lako se zaključuje da su svi njihovi ritmovi, melodije i napjevi u suštini temeljni izvori bluesa, jazza, reggaea, funka, hip-hopa i bristolskog trip-hopa. Sve je to kod Desert Bluesa vrlo jednostavnih ritmova i melodija koje se neprekidno ponavljaju u krug, a jedine očigledne razlike leže u brzini tempa s kojim se izvode. Kod njihove pojednostavljene glazbene strukture najviše pažnje se posvećuje neprekidnim nadogradnjama, tako da svaki instrumentalist i vokalist ima posve slobodnu "zonu" kretanja koja je u principu vrlo jednostavna, no u cijelom globalu je dio velikog dekora od 20 glazbenika. Takvim načinom svirke Desert Blues neprekidno dobivaju na intenzitetu, senzibilitetu i pojačanoj tenziji koja se neprestano giba u pravilnim ritmičkim intervalima što stvara vrlo smišljen i bogat glazbeni koncept koji prvenstveno naglašava plesnu ritmiku. U ovakvoj potpunoj prevlasti ritma koji je jednostavno tjeran snagom pustinjske oluje, posve je neracionalan izbor održavanja koncerta u Lisinskom jer su se Desert Blues predstavili kao plesan sastav koji bi puno bolje funkcionirao u recimo Domu sportova ili Tvornici gdje bi publika mogla plesati i na skroz drugačiji način doživjeti njihov nastup. Ovako, u Lisinskom svi su sjedili i tipično hladno po evropejski promatrali glazbenike zapadno saharske Afrike kao nešto strašno "egzotično", što su u principu sami glazbenici htjeli izbjeći samim time što se gitarist Habib Koite u nekoliko navrata spuštao sa gitarom među publiku, pozivao gledatelje na skandiranje, gotovo petnaestak minuta predstavljao sve članove sastava na kraju koncerta ili pak time što je jedan od muškog dijela Tartita izveo posve neobičan ples na pozornici koji je vrlo blisko nalikovao kombinaciji kazačoka i breakdancea. A priznati će te, ovakvo nešto ipak nije za sjedeljke što je najbolje potvrdila jedna tamnoputa djevojka (čini mi se arapkinja) koja je jedina u Lisinskome cijeli koncert neprekidno plesala.

horvi // 06/06/2006