Desert Blues je sastav koji se okupio 1995. godine, kada je objavljen i antologijski album Desert Blues 1 / Ambiances du Sahara. Tri su velika afrička izvođača na jednom albumu predstavili svoje kulturološko i etničko okruženje; gitarist Afel Bocoum i njegov sastav (dugogodišnji suradnik Ali Farka Tourea ), ženski sastav Tartit (predstavnice stare kulture i tradicije Tuarega) i Habib Koité (novi ambasador glazbe iz Malija) sa sastavom. Oni zajedno čine Desert Blues.

Tuareg je naziv koji se koristi za pripadnike srodnih berberskih plemena i naroda koji žive u Zapadnoj i Sjevernoj Africi. Tuarezi su skoro 3000 godina, koristeći pripitomljavanje deva, izgradili nomadsko društvo na temelju trans-saharske trgovine između sjevernoafričke obale i gradova na južnim rubovima Sahare. Krajem 19. i 20. vijeka su pružali žestok, ali ne baš previše uspješan otpor francuskim kolonizatorima koji su ukinuli njihovu plemensku organizaciju i bitno utjecali na njihov dotadašnji način života. Teritorija Tuarega je poslije podijeljena između novonastalih nezavisnih država - Nigera, Malija, Alžira, Burkine Faso i Libije. 1990-ih je to dovelo do krvavih oružanih sukoba između boraca za autonomiju Tuarega s jedne, te nigerskih i malijskih trupa s druge strane. Tada su Tuarezi doživjeli strašan progon koji je rezultirao genocidom nekoliko tisuća Tuarega u Nigeru (1990.) i Maliju (1990.-1994.), te masovnim progonima i rijekama izbjeglica u Alžir i Mauritaniju, od kojih su mnogi umrli od epidemija, izglednjelosti i hladnoće.

Sukobi su koliko-toliko smireni davanjem automonije, iako su godine 2004.opet zabilježeni u Nigeru.

Tuarege često zovu "Plavim narodom", jer vole nositi plavu odjeću. Po vjeri su sunitski muslimani, ali im na religiju dosta utječe i drevna pred-islamska tradicija, tako da se strogo ne pridržavaju svih pravila iz Kurana kao stanovnici nekih drugih afričkih zemalja. Predstavljaju jedan od rijetkih muslimanskih naroda gdje muškarci umjesto žena pokrivaju lice.

Broj Tuarega je prilično teško ustanoviti - spominju se brojke od oko 100.000 do 3 miliona - ne samo zbog nomadskog načina života nego i velikih razlika među pojedinačnim plemenima. Mnogi Tuarezi se razlikuju po rasnim značajkama, te im je temelj zajedničke nacionalne svijesti u jeziku.

Govore jednom varijantom berberskog jezika - tamahak - i koriste pismo izvedeno iz starolibijskoga. Zanimljivost tog pisma je u tome što se pravac pisanja može birati potpuno slobodno i može se mijenjati unutar jednog pisanog bloka. Također se i u pismu vidi znatno drugačiji položaj žena, jer žene znaju čitati i pisati, te mogu koristiti i svoje vlastito pismo, tzv. Tinifagh. U današnje vrijeme kada se o statusu i slobodi žena govori više nego ikada, zanimljivo je naglasiti da po tradiciji, Tuarezi čine jedno matrijarhalno društvo u kojem žena predstavlja stup društva i obitelji. Tako kaže i poslovica: "Žene su hlače od muža!" što znači "Muškarac je bez žene ništa - gol je!" Tuarezi vjeruju da su svi potekli od iste majke, Tin-Hinan. Njezin grob je u Abalessi i dandanas je mjesto hodočašća. Priča govori da je Tin-Hinan došla sa suputnicom Takamat, i tada su dvije žene srele Tuarege u Ahaggaru. Te su je postavili za kraljicu. Arheolozi su u današnje vrijeme ekshumirali njezino tijelo, a iako su ljudi znali gdje je grob bio, nitko nije probao ukrasti zlato.

I na kraju, evo nekih izložaka iz Loganovog muzeja antropologije na Beloit Sveučilištu u SAD-u.

marietta // 26/05/2006