Dan nije obećavao - pogotovo kad sam na kiši mijenjao gumu. Kretali smo iz Varaždina u 7 sati navečer, padalo je "ko s kabla" i postali smo malo skeptični glede održavanja koncerta. Još je i Rosanina baka na "stojedinici" načula da se još ništa ne zna i hoće li koncerta uopće biti. No, kad smo prešli Zelinu "vreme se počelo trgati" a s njim i naše sumnje. I sam prilaz toj "klaonici" nije obećavao - mlake, šuder, blato ... A sama klaonica je stvarno ruina. Sve zaraslo u travu, polupana stakla, žbuka popadala sa zidova odavno, nekakve pare izlaze iz kanalizacije a do samog prostora održavanja moraš s dosta spretnosti zaobići bazen s prljavom vodom u kojem su stoki pred klanje vjerojatno prali noge ... Nebo je i dalje prijetilo kad su na stage izašli Miro, Rus i Sale odn. Messerschmitt i beskompromisno otprašili svoj polusatni set highway-rocka. Za vrijeme njihove svirke se tonac malo uvježbavao na razglasu a posebno na basu (ne znam kaj mu je to trebalo za kasnije). Nakon njih efektno stilizirani Roadiesi White Stripesa uz Stoogese s razglasa šire scenografiju, raskrivaju instrumente i sve je bilo spremno za Jacka i Meg koji su izašli u 21.45 i počeli s "Dead Leaves in the Dirty Ground" i "Jolene". Zvuk je bio solidan ali stage je bil prokleto niski, a ispred mene neki Giričeki i Prkačini. Meg je efektna i točna "ko singerica" a Jack je i Page i Plant u jednoj osobi. Instrumentarij White Stripesa na ovoj turneji proširen je i na vibrafon, klavir, glockenspiel, marimbase i udaraljke na kojima se Jack i Meg cijelo vrijeme koncerta izmjenjuju i kombiniraju. Zabrijali su totalno na neki američki tradicionalizam a Jack je trenutno pod velikim utjecajem Roberta Johnsona o čemu svjedoči i naziv zdanjeg albuma i učestalo korištenje akustičnjaka. Blue Orchid, Hotel Yorba, Fell in Love with a Girl se izmjenjuju a atmosfera raste i raste. Čak i Jack pogleda iznenađeno kad je začuo zborno pjevanje na "I just dont know what to do with myself". Vrhunac koncerta je bila super močna izvedba "The hardest Button to Button". I nakon nepunih sat vremena - kraj. Poziv na zasluženi bis sa "7 nation Army" i to je bilo to. Sve skupa nešto više od sat vremena paklene svirke. Neki bi rekli da je to premalo za 200 kn. Ali to su White Stripes u Klaonici a ne Bijelo Dugme na Maksimiru. Ovo je Rock and Roll a ne ... Za kraj ? Ma bilo je genijalno i vjerujem da bi White Stripes s basistom bili daleko najjači band na svijetu, a možda je ipak bolje ovak ... To ne budemo nikad saznali, ali to večer su bili najbolji !

le figuar de kranque // 06/07/2005