U posljednjih je par tjedana gradom zavladala teška suša. Ne mislim pritom na meteorološku, naravno - zameteni snijegom bijasmo. Ne govorim ni o onom tipu suše zbog kojeg se u prvoj polovici 2015. nije mogao pronaći gram trave bez da se prethodno ne rasplačeš od muke, do toga mi nije naročito stalo. Mislim dakako na koncertnu sušu, tu podlu kurvu koja je dovela do toga da mi je posljednji izvještaj izašao prije tri jebena tjedna! Tragedija epohalnih razmjera. Nisam siguran zašto se to događa, ali kad malo odvrtim film, ispada da je svake godine slično u doba zimskih praznika, tako da valjda ne treba dizati paniku. Iako je ova pretprošla rečenica zvučala prilično panično, znam. Kako god, htio sam vam reći kako je takva situacija dovela do toga da me ovaj gig o kojem taman pišem radovao još puno više nego što bi to bio slučaj u normalnim okolnostima. A i u normalnim bi me okolnostima jako radovao, da ne bi bilo zabune. Radilo se o koncertu zanimljivom iz sto različitih razloga, navest ću vam samo nekoliko najvažnijih. Prvi je sasvim sigurno taj da je legendarni Zdenko Franjić 1989. godine na Vrbiku organizirao koncert pod imenom Bombardiranje Vrbika. Uz svima dobro poznate bendove Majke, Satan Panonski i Sköl, nastupila su tad još dva. Kaotične Duše, garažni punk'n'roll bend iz Vinkovaca i Messerschmitt, garažni rock'n'roll bend iz Pule. Ta su dva benda sad ponovno zasvirala zajedno, punih dvadeset i sedam godina kasnije. Ne želim tvrditi da se radi o presedanu zbog kojeg valja kontaktirati Guinessovu komisiju, ali je stvar u svakom slučaju endemske prirode. Zanimljivo, zar ne? Druga zanimljivost je ta da se koncert održao u Saxu. Kako je izbor pao baš na taj fini klub u strogom centru grada ne znam, ali znam da je Sax posljednjih godina sve samo ne punk mjesto, tako da su mi se mladi pankeri koji su bili dovoljno promoćurni da odaberu pohoditi ovu svirku požalili da su morali dugo tražiti klub i tumarati po odvratnoj bljuzgi i poledici. Zanimljivost broj 3 pripada činjenici da su Kaotične Duše uopće nastupile. To je naime bend koji već jako dugi niz godina nominalno ne postoji, mislim da su zadnji znaci njihove aktivnosti primjećeni tamo negdje '97. Za razliku od Messerschmitta koji je ipak kroz godine održao koliku-toliku (ne preveliku, imali su i oni pauzi) konstantu u muziciranju, postoji sasvim solidna mogućnost da je svima mlađima od 30 ovo bila prva i zadnja šansa da vide te Kaotične Duše u životu. A takve okolnosti uvijek daju jedan poseban štimung, naravno. Zadnja zanimljivost (to naravno znači da će ostatak teksta biti kriminalno dosadan i suhoparan, uživajte dok možete) ide ekipi iz Messerschmitta koja toliko ne radi na novim stvarima da su hladno odlučili odsvirati nam ponovo cijeli album Foxxin iz 1990. godine od početka do kraja.

Kad smo već kod početka, to je ono što smo na ovom koncertu propustili. Ne samo početak, i malo više od toga. Navikao sam naime da koncerti Ramba Amadeusa, Jinxa, Pipsa i ostalih u Saxu ne počinju prije 10 i 30. Nikad. Tako da sam sa samouvjerenim smješkom na licu tvrdio drugarima da neka se slobodno opuste i da je sve pod kontrolom, kako uopće nema nikakve veze što kasnim preko sat vremena i da nisu valjda toliko naivni da zbilja vjeruju da će koncert početi u 21, kao što je pisalo u najavi. Koncert je počeo u 21 sat, a prvi bend je bio neki Neon Hornet. Nikad za njih nisam čuo prije, ali koliko vidim postoje tek par mjeseci i ovo im je bio prvi gig (?), tako da se dam kladiti da će mi 2016. sadržavati barem jedan izvještaj s njihovog nastupa. Sve što o ovom još mogu reći je da su komentari ljudstva iz publike varirali od "Oni prvi su bili odlični!" do "Jao, kurca nisu valjali", ali to je sigurno puno bolje nego da su svi simultano rekli kako su bili OK. Tipkat će se. Lako ćemo za njih, ono što zbilja jako peče je to što smo uhvatili svega par pjesama tih nestrpljivo iščekivanih Kaotičnih duša. Vjerujte mi, koliko god mi je žao što ne mogu vama prenijeti potpune dojmove, još mi je milijardu puta više žao zbog sebe samog, dođe mi da se ranim. Ljut sam bio kao ris, ne sjećam se kad me takva histerija oprala. Jebiga, jebiga, jebiga. Da stvar bude tim više frustrirajuća, one 2-3 pjesme koje sam uspio uloviti su zvučale zakon. Garažni punk rock je u međuvremenu evoluirao u jedan puno neurotičniji i prljaviji izričaj, Kaotične duše su nam pokazale kako je to zvučalo kad je ta muzika bila mlada. Znači klasični čvrsti rokenrol riffovi, ne puno drugačiji od onih kakve u to doba isporučivaše i njihovi puno poznatiji sugrađani Majke, provučeni kroz koncizni proto-punk ritam i što će ti više u životu. Malo MC5-a, malo Flamin' Grooviesa i malo putra. Klub nije bio ni blizu punog, ali to ionako nitko nije ni očekivao. Ljudi je ipak bilo dovoljno da se stvori odlična atmosfera, a bilo je i onih koji su naizust pjevali s gospodom, što je bilo divno za vidjeti. Pjevač je jedan od simpatičnijih frontmena ikad, cijelo vrijeme je imao blagi osmijeh na licu i naočigled je uživao u cijeloj stvari, baš kao i ostatak mu benda. Dok se na pozornici odvijao taj genijalni vremeplov, nesvakidašnja generacijska igra je uzimala maha i u publici. Naime, ako pretpostavimo da je unutra sve skupa bilo sto ljudi, onda na seniorski uzrast (22-40) otpada možda deset. Prve su redove zauzeli juniori (mladi panksi i skinsi koji su se došli jeftino ogrebati za malo domaće punk povijesti), dok su ostatak kluba popunili mahom veterani (sredovječni muškarci pivskih trbušina). I svi su skupa živjeli dugo i sretno. Od srca se nadam (ali zbilja, od sveg srca i duše) da ovo nije bio samo jednokratni bljesak i da će Kaotične duše zauzeti onu ugodnu poziciju prastarog benda od kojeg nitko ništa ne očekuje i koji baš zato opušteno odsvira neki gig jednom godišnje čisto da bi si dao malo kaotičnog oduška. Messerschmitt je očito jako ponosan na taj svoj Foxxin' album, budući da je ovo već drugi put zaredom da koncipiraju zagrebački nastup na način da ga sviraju u cijelosti. Prvi je put bio na proljeće u Vintageu s Thee Melomen (koji, bajdvej, taman izdaše prvi EP). Sad su se odlučili na reprizu, valjda zbog toga što se tad rekordno mala količina ljudi pojavila na svirci pa da im pruže novu priliku. Kaže frontmen Miro da smo tad bili bolesni, i da mu je drago da smo u međuvremenu ozdravili. I dalje je možda malo čudnovata ta shema, ali nije ni važno. Messerschmittu je karta za tržišni uspjeh davno istekla, nemaju kome polagati račune. Ako im se svira samo Foxxin' do kraja života, imaju potpuno pravo to i raditi. Uostalom, album je zbilja genijalan, u to su se sad definitivno mogli uvjeriti i oni koji to nisu znali. Iako su "najhitoidnije" stvari na početku albuma (a svirali su sve po redu, ako se ne varam) i dalje je ipak trebalo nekih 10-15 minuta momcima da uhvate puni zamah, a i publici da uđe u đir. Ali jednom kad se to dogodilo, stvari su proporcionalno bivale sve luđe, sve energičnije, sve zabavnije i sve bolje. Neću reći ništa novo kada ustvrdim da je ovakav dobar stari rock 'n' roll danas na izdisaju i da su nam baš zato bendovi poput Messerschmitta potrebniji no ikad. Doduše, ne znam točno tko je "nam" u prethodnoj rečenici, budući da se na garažnim rock svirkama gotovo nikad ne pojavljuje nitko od mlađe (moje) generacije. Ovaj je put bio iznimka i iznimno mi je drago da je tako jer je upravo to ono što je jako začinilo ovaj koncert. Kad bend pegla samo takvu masnu rokačinu, onda je sasvim logično i potrebno da se kradomice šverca i pretače cuga unutra, da se pleše, nagurava, urla, sprda i zajebava. I da se skida i da se pada i da se smije i da se skače. Na sve je to grupica od desetak pijanih mladića i djevojaka bila spremna, i to je jedan od ključnih razloga zašto je koncert poprimio i jednu za Sax vrlo neočekivanu crtu zbog koje se danas smješkam kad ga se prisjećam. Naravno da je još puno važnija činjenica da je bend ubio. Ne znam, meni su zvučali kao da svo ovo vrijeme i dalje imaju probe dva puta tjedno. Vrlo glasni, vrlo nabrijani, vrlo potkovani. To su najbolje pokazivali u drugom dijelu koncerta kad su ušli u nekoliko instrumentalnih poigravanja koja su bila školki primjer toga kako je moguće biti maher bez da glumiš virtuoza. Ništa preseravanje, ništa pimplanje, samo čisti rock 'n' roll. Divota. Dok smo hodali prema Saxu, raspravljali smo o definiciji pojma "gig". Koncert, svirka, nastup - sve su to riječi koje se mogu koristiti u bilo kojem kontekstu. Gig je ipak malo drugačija stvar. Za gig je potrebno da klub ne bude prevelik, da bend ne svira neku ozbiljnu, "uštogljenu" glazbu i da u publici nastane ona atmosfera kolokvijalno znana kao "štala". Rasprava (koja to i nije bila, budući da su se svi složili) je završena zaključkom kako je Sax jamačno zadnje mjesto u kojem će se tako nešto dogoditi. Greška, kiks. Messerschmitt i Kaotične duše su u četvrtak tamo imali pravi pravcati gig. I to kakav.

ujak stanley // 10/01/2016