Za večer četvrtkom kada je paralelno u Tvornici nastupala Yolanda Duke sa pratećim Tito Puente Orchestra, onih stotinjak posjetitelja koji su se odlučili skrasiti u KSET-u imalo je prilike vidjeti dva lica blues izvedbi. Prvi dio raporta o Olovnom Plesu piše Horvi, a drugi dio o splitskim Harpoon Blues Band djelo je Bubumirke. OLOVNI PLES su startali prvi i imali su prilično neugodan zadatak da dovuku ljude iz dvorišta kojih je tamo bilo više nego u samom klubu jer je po najnovijim pravilima KSET-a odprije neka dva mjeseca ponovno uvedena zabrana pušenja. Piće i cigarete neizostavni su dio rock koncerata, tu se nema što razglabati, pa je većina večerašnje audijencije neprestano kolala od šanka do izlaznih vrata ostavljajući pozamašno praznjikav prostor kluba. Ekipa iz KSET-a je odmah uočila da će se uspostaviti prilično šuplji feedback između izvođača i publike, pa je angažirala nekoliko ljudi koji su iznesli desetak stolova i stolica ispred pozornice stvorivši ugođaj klasičnog kluba za sedeljku. Bez obzira na prorijeđenu audijenciju, Olovni Ples je bio standardno kvalitetan; prvi dio nastupa temeljio se na pjesmama u kojima je glavni vokal bio Tomislav Zorić (gitara, usna harmonika), dok je drugi bio uglavnom rezerviran za vokalne izvedbe Stipe Periše (gitara). S podjednakim omjerima u repertoar su uvrštene pjesme s njihova dva albuma "Olovne pjesme za olovni ples" (2007) i "Noć bez jablana" (2008, oba Slušaj najglasnije), kao i s najnovijeg "Gnijezdo bez sokola" koji je objavljen prije nekoliko mjeseci za Čoporov Brlog Records iz Zadra. Premda band izvodi tekstove poznatih hrvatskih pjesnika (A.B.Šimić, A.G.Matoš, D.Tadijanović, Đ.Sudeta...), njihov pristup je autorskog karaktera gdje tim pjesmaricama daju svoj osobni blues/ country/ rock pečat, no stekao se dojam da večeras publika nije bila previše zainteresirana za njihov prijatan akustično-amplificirani eklekticizam. Kada se usporedi ovaj nastup sa onim prije punih 8 mjeseci u istom prostoru u okviru Demo(n)stratora no.5 (23.II 2009.) kada su nastupali zajedno sa Southern Alias, ovo je bio mršav koncert u smislu pomanjkanja feedbacka. Ipak su Olovni Ples band koji očekuje primitak vlastitih izvedbi među audijencijom, te nisu od onih bandova koji dođu na pozornicu i stojički odsviraju koncert bez obzira na odaziv. Vidljiv manjak posjetitelja uočio se i na samoj liniji Zorić - Periša koji su predviđeni koncept morali adaptirati prilikom samih izvedbi. Tomislav je vjerojatno pripremio podosta govornih tema s kojima redovito najavljuje pjesme, no kako je koncert odmicao, sve se pretvaralo u rutinski rad premda je Stipe zauzimao gard tvrdokornog rockabilly buntovnika. Eksplodirao bi on da je feedback publike bio malčice nabijeniji, no izgleda da večerašnju publiku njihov nastup nije previše zanimao. Prilično je čudno da je večeras izostala velika većina njihovih obožavatelja (valjda su otišli u Tvornicu?!) koji ih prate unazad godinu-dvije, tako da se ne može govoriti o koncertu na kome su obje strane bile zadovoljene. Šteta, jer Olovni Ples ima sve osnovne parametre sa odličnim pjesmama, raznolikim stilskim gradacijama (blues, rock, country, reggae, folk...), a često znaju kada je feedback na visini očarati i svojim nepretencioznim smislom za humor i satiru. Mnogo toga je manjkalo večeras, a najviše od svega one klasične publike koja prepoznaje domaću inačicu Bob Dylana i Johnny Casha. Jednostavno, ne možeš svirati pred gluhom audijencijom. Slijedi raport Bubimirke sa Harpoon Blues Banda...

Kad ti se oni zavuku pod kožu to je kao da ti se zavukla đavola djeva od 1000 lica sastavljena od svega najboljega što blues/rock jest. Ono kako oni obrađuju najbolje od najboljeg, ne može se nazvati obradom....tu se nešto opako, moćno i fatalno umiješalo. Dodana je neka nova dimenzija, bliža nama malim ljudima, bliža ovom vremenu, dimenzija koja je skinula prašinu i osvježila slavu blues-a...to je glazba koju možeš doslovce opipati - zašlatat za dupe!
I nakon 7 dana u ušima još čujem tu prokletu harmoniku! Ta ekipa nije normalna! I sad se pitate: Zašto mi je trebalo 7 dana da bi izvještaj započela tek sad i to s "prokletim" pridjevom. Nije mi namjera kuditi ih, već to prokletstvo je u stvari vrlo pozitivno, i odnosi se na, tj. potvrđuje kako je blues vrlo opasna stvar - poput droge - ali srećom ne štetna. Po tko zna koji puta uvjerila sam se kako učinak te supstance nije do same svirke, instrumenata, čovjeka, što ja znam...nego do tog pre zavodljivog duhu koji uđe li u tebe osupne te žarom i neopisivom željom za plesanjem, sviranjem, pjevanjem.....blues nekad ne bira niti čovjeka, niti instrument, niti vještinu i što je najbolje izražava se kroz nevjerovatne načine. Ponekad zamišljam da sjedi negdje u prikrajku kao Kupidon i strijelama gađa nevine ljude koji se u trenutku od totalnog ne-ljubitelja bluesa pretvore u pomahnitalog do ušiju zaljubljenog mladca!

U KSET sam, za razliku od mog revnog kolege, došla tek na Harpoon Blues Bend...i naravno, čim sam ušla, taj isti duh o kojem sam gore pričala me "u roku odma' " ošinuo...znate onaj feeling flasha pred očima? E, baš tako! Dočekao me je neuobičajen prizor: Raštrkani birtijski stolovi i stolice...ljudi nošeni valom pozitivne energije vrlo spontano - ili sjede s osmjehom na licu veselo cupkajući nogom, ili u transu plešu, njišu bokovima i trzaju glavama ....piva se vidjela u svakoj ruci...ono:atmosfera totalno domaća....jesam li došla u svoj dnevni boravak ili? Na trenutak sam pomislila kako sam fulala i završila u "Route 66". U KSET-u je "netko nešto slavio". Reče mi neka anonimusica o čemu je riječ ali nisam zapamtila. Oko šanka su bili razbacani baloni. Ja onako djetinje ponesena dobrim raspoloženjem i željom za gibanjem uzela sam jedan i natjerivala ga oko svoje glave, i u jednom trenutku svi su se baloni našli u zraku pa je cijeli stražnji dio KSET-a poprimio izgled dječjeg igrališta, jer se rulja totalno pomamila za ovom luckastom igrom. Nezapamćeno veselje se razlijevalo u potocima a u pozadini piče "Misirlou" ...i "L A Woman" i "Hocus Pocus" ili "Crazy about my women". No ono što me najviše rapištoljilo jest stvar od Zeppelina koju su odsvirali sa nepamćenom točnošću : "Bring It On Home" na što sam ostala paf - totalno identično originalu! All my respect!!! Dečki su prašili ga prašili. Bili su u svom svijetu i živo im se fućkalo za nas. Mislim da im više nije bilo stalo što se to točno dešava u pozadini, a iskreno poslije ni meni nije bilo do praćenja svirke nakon što sam čula taj vrhunac vrhunaca (za mene osobno). Ponesena svojim filmom u kojem vješto žongliram ulogom glavnon cirkusanta samo sam željela da ta igra "ples balona i glazbe" potraje. Kad već imam priliku, maksimalno sam ju nastojala iskoristiti...jer se ovom igrarijom imate priliku igrati samo na dječjim rođendanima ili za Novu Godinu. Prozvali su me Kun-Fu-Curom...jer sam nabacivala više nogama nego rukama. Šteta što je koncert nekako došao u drugi plan, čak treći...ali dobro je da je ipak glazba doprijela do naših ušiju i potakla nas na nenadane događaje. Možda ćete imati prigovor o ovo izvješću....nema puno bitnih i informativnih činjenica. Ali niti sam ja običan izvjestitelj, niti je ovo uobičajeno izvješće. Rađe mi je predočit/dočarat atmosferu i potaknut u vama slike da osjetite ono što sam osjetila ja. Želim u vama probudit želju "da sam bar bio tamo". Želim da se osjetite kao da ste bili tamo. Nego rasklapati o tome tko je fulao akord, je li bilo mikrofonije i sl. Iako....tražite me pa ću vam reći...koliko je u mojoj mogućnosti - s obzirom da blues nikada ne ide bez pive, ili čak štoviše nekakve bijesne žestice, stoga sam i ja pratila "pravila" te rado svakim časom nazdravljala Bogu Bluesu! Preslušavajući stvari na MySpace-u bilo je i više nego dovoljno da se sjetim koliko sam uživala i koliko je to uistinu kvalitetan koncert bio. Dečki su svirali kao da sviraju sebi. Obično "običnom" čovjeku ostanu zauvijek sakrivene tj. nepoznate te svirke "iz dnevnog boravka" ili garaže...koje su prožete magijom neponovljivog savršenstva.....spontanosti, duboke iskrenosti, opuštenosti, talenta u svoj njegovoj snazi i gostoprimstva iskonskog glazbenog duha. Moram li vam opet govoriti - da, pogodili ste - upravo su dečki iz Harpoon Blues Benda do uspjeli postići u KSET-u kao rijetko koji bend. A Malo je pripomogao i sam prostor KSET-a koji uistinu pristaje za ostvarenje opisane intimne atmosfere. Upravo gledam kad je i gdje sljedeći njihov koncert!

Bubimirka &

horvi // 18/12/2009