U maniri pravog evangeličkog propovjednika, David Eugene Edwards, ex-predvodnik utjecajnog americana sastava 16 Horsepower, održao je ovog utorka u zagrebačkoj dvorani ITD svoju mračnu gothic-country misu uz pomoć svojih glazbeno nadarenih ministranata Ordya Garrisona na bubnjevima i Pascala Humberta na basu.

Gospel po Wovenhand-u započeo je točno u 21 sat i 33 minute kada se na pozornicu dvorane potpuno ispunjene publikom penje omanji lik u razdrljenoj crnoj košulji, crnim trapericama, sa crnom maramom oko glave i znojnicima istog "veselog" tona oko zglobova. Ako je bojom odjeće D.E.E. želio sugerirati kakvu će atmosferu svojom glazbom stvoriti te večeri i kakvim će tonovima obojati zidove naših ušiju i redekorirati unutarnju stranu naših lubanja, u tome je i uspio. Tama. Mrak. Nesvijetlo. Simbolizirale su to i njegove oči, cijelo vrijeme izokrenute u vlastite duplje tako da su samo bjeloočnice bile vidljive; tim teatralnim trikom Edwards kao da nam je želio poručiti da upravo iščitava riječi svoje propovijedi iz nekog mračnog, vlažnog kutka svog uma. Osobno, smatrao sam to malo pretjeranim, na trenutke i komičnim, ali mnogima u publici to je samo osnažilo vjeru u njegove poruke i pojačalo opći dojam tjeskobnosti koncerta. Teatralnosti je bilo i u načinu na koji mu se tijelo na pozornici grčilo i izvijalo u mahnitom zanosu za kojega ne mogu sa sigurnošću ustvrditi da li je uzrok ili posljedica (vjerojatno oboje) glazbe koju je stvarao. A ta je bila bučna, jako bučna, mantrična, atmosferična, mistična, spora, na trenutke psihodelična - vrzino kolo u kojem se moćne gitarističke distorzije miješaju sa čistim zvukom mandoline ili bendža, divljeg bubnjanja akcentiranog zvukovima zvončića i raznih metalnih udaraljki, a u pozadini kojeg se čuju nasnimljeni zvukovi šuštanja, kreštanja ptica, nerazumljivog šaptanja, nekakvih čudnih jezika i štatijaznam čega sve ne, zvukovi koji slušatelja odvlače duboko u neku divlju šumetinu u kojoj bi se i zli vuk skutrio iza panja i ridajući obećavao da više nikada neće taknuti malu Crvenkapu! Edwards je svoj moćan glas propuštao kroz dva mikrofona, jedan običan i jedan ehoizirani kojim je glas iskrivio i dao mu neku sablasnu dubinu - taj efekt dijaloga između anđela i đavla, između dobra i zla ili u ovom slučaju između mračne i manje mračne pjevačeve strane vrlo se dobro se uklopio u atmosferu pjesama i dodao cijelom nastupu još jedan zanimljiv sloj. Koncert je otvoren pjesmom "White Bird", od vlastitih pjesama odsvirane su i "Your Russia", "Beautiful Axe", furiozna "Winter Shaker", te "Kicking Bird" i "Kingdom Of Ice" na samom kraju koncerta. Publika je, sudeći po reakciji, a i po raznim komentarima koje sam pročitao po forumima najsrdačnije dočekala obrade "As I Went Out One Morning" od Dylana, koju je Edwards izveo sam i "Heart & Soul" od Joy Divisiona odvirane na bisu. Zanimljiv i dosta iznenađujuć koncert, pogotovo za one koji prije nisu slušali ovaj sastav, ili za one koji su došli u ITD uvjereni da će prisustvovati nekakvoj reinkarnaciji laganijeg zvuka 16 Horsepowera, a dobili su nešto sasvim drugačije, ali jednako zadovoljavajuće. Edwards je možda lud ko šiba, možda nikako ne može pronaći Boga ili je pronašao i previše Boga, možda su ga jednostavo klinci tukli u školi dok je bio mali, ili ga je deda dirao po piši - što god, lik zna opisati i uglazbiti svoje najcrnije tjeskobe i strahove i takve ih podijeliti sa svima koji su ga voljni poslušati. Mislim da je te večeri njegova glazbena propovijed pružila svima prisutnima određenu dozu terapije, a to ne može biti loše!

nenad lukač // 29/11/2009

PS: Pušenje u zatvorenoj dvorani ITD, koja primarno služi kao kazalište i u kojoj nema adekvatne ventilacije stvarno nije u redu i smeta svima, kao što, barem na ovom koncertu, nije bilo primjereno konstantno deranje i podcikivanje pojedinaca iz publike. Zvučali ste kao hrpa pijanih indijanaca u samostanu!