David Eugene Edwards jedan je od najkarizmatičnijih osoba u glazbenom svijetu i nedvojbeno veliki autor. Njegovo glazbeno vrludanje između folka, alternativnog countrya, rocka, nešto world musica, te tekstova uronjenih u kršćanski misticizam, priskrbili su mu iznimno šaroliko stado. Vjernici, ljudi koje religija uopće ne zanima, razni kužeri, metalaci, ljudi koji okreću glavu na sami spomen religioznog, Edwardsovi su zakleti fanovi. Upravo se tu krije veličina ovog autora. Albumom The Laughing Stalk (2012), a pogotovo zadnjim Refractory Obdurate (2014.) stado se podijelilo. David je ustao, upalio distorziju, uveo još jednu gitaru i stvar je neminovno krenula u drugom smjeru. Tekstovi i dalje govore o istim stvarima koje su Davida mučile kad je i počeo svoju karijeru u bendu 16 Horsepower, ali muzika je postala masivnija, teža, mutnija, a glavni argument protiv nove zvučne kulise benda jest gubitak "onog" što je Wovenhand činilo Wovenhandom. Šizma unutar stada je učinila svoje! Novom turnejom po Europiočito je da preacher Edwards ne planira još dugo uzeti stolac i sjesti. Zagrebačka publika ga je imala prilike čuti nedavno u Pogonu Jedinstvo, a novo ukazanje Wovenhanda dogodilo se u Rijeci pod palicom ekipe iz Distune Promotion u sklopu Impulse festivala. I ovaj put je, kao i nedavno u Zagrebu, bilo zbunjenih, koji su tokom koncerta, sa uzaludnim upitnikom iznad glave zazivali pjesme sa "sjedećih" albuma mada ih je par klikova na youtube-u moglo pripremiti na ono što ih čeka. Znao sam da su šanse male, ali potajno sam se nadao da će DEE, pošto prvi put svira u Rijeci, izvući neki stari biser, ali to se, naravno,nije dogodilo. Ovo je bila divlja, bučna, mutna i iskreno pomalo "odrađena" svirka lišena onog vanvremenskog misticizma koji je krasio raniji Wovenhand. Umjesto toga dobili smo šamaranje po bubnjićima. DEE i njegov bend odavno ne sviraju stare stvari, klasici koji im se omaknu na koncertu poput Horse Head Fiddle (odsvirali su je u Zagrebu, ali ne i u Rijeci) ili Kicking Bird, iznimke su, dok se koncertni materijalbazirana zadnja dva albuma -The Laughing Stalk i Refractory Obdurates naglaskom na ovaj potonji. Naravno, impresije s koncerta su podijeljene.Jedni su za vrijeme koncerta napuštali Palach jer im očito nije bilo po volji dok su drugi stajali omađijani dajući svoje odobravanje samo pokretima glave. Užasno čudan zvuk iz razglasa, za kojeg, iskreno, ne mogu procijeniti jeli bio dobar ili loš, u nekim trenutcima je, na jedan morbidan način, bio peti član, čineći zvučnu sliku benda još opakijom. Dok je Edwards plesao po stage-u obasjan svijetlom i stroboskopom izgledao je, u isto vrijeme, očaravajuće i zastrašujuće, a njegov vokal provučen kroz reverb, delay i distorziju imao je boju sudnjeg dana. Ako prihvatimo da čovjek ostaje isti jedino putem promjene onda je Davidov radikalni odmak od starog materijala i traženja novog soundtracka za svoje propovijedi, sasvim opravdan. Sviđao se on nama ili ne. Njegovo ne pristajanje na dodvoravanje publici i guranje svoje misije onako kako on smatra da u tom trenutku treba kvaliteta je najvećih i to treba poštivati. Zbog toga mu skidam kapu mada ću si i dalje više vrtiti stariji materijal i nadati se da će uskoro sjesti i ugasiti distorziju...

vedran ž. // 27/04/2015