Čini se da je prijelaz u alternativni rock napokon dovršen. Već na albumu The Laughing Stalk iz 2012.g. je bio očit prebačaj sa većinom prevladavajuće akustike na više električni izričaj. Bio je to dosta zbrkan album pun produkcijskih pokušaja, većinom neuspjelih, osvježavanja već poznatog zvuka kojima se pokušalo malo osnažiti već pomalo izlizani dark country zvuk. Zvučna slika u cjelini je bila zamućena, vokal Davida Eugene Edwards-a distorziran, pjesme su ličile jedna na drugu (više no inače), ali barem je što se tiče skladanja pjesmi i nekakve opće atmosfere Edwards ostao dosljedan samom sebi. Na ovom albumu se to ne može reći. Vjerojatno pokušavajući doprijeti do što većeg broja ljudi kojima je sjeo revival osamdesetih, Edwards je potražio inspiraciju u gothic rocku osamdesetih, pogotovo onom atmosferičnijem poput Fields of the Nephilim ili Sisters of Mercy, a bilo je pokušaja i stadionskog rocka poput The Cult iz Love faze. Ne može se poreći da je njegova glazba oduvijek bila na samoj granici gothica tako da ovaj prijelaz nije ništa neobično.

Nema ništa loše da se preuzmu tuđi utjecaji i ukomponiraju u vlastitu zvučnu sliku, ali Edwards je ovaj put malo zapostavio svoju vlastitu inspiraciju. Neuspješni produkcijski pokušaji sa prethodnog albuma su uklonjeni pa je tako zvučna slika puno jasnija i, što je najvažnije, vokal je puno jasniji. Jedine dvije pjesme koje koliko toliko podsjećaju na ranu akustičnu fazu su The Refractory i Obdurate Obscura koje su odsvirane u mid tempu sa lijepo melodijom na bendžu te Corsicana Slip koja vuče na Edwardsov prethodni bend 16 Horsepower. Ostale lutaju između već spomenutih utjecaja pa tako Masonic Youth zvuči kao Sisters of Mercy sa prvog albuma, Good Shepherd, Fields of Hedon i Hiss zvuče kao The Cult iz najkomercijalnije faze sa par ritmičnih rješenja svojstvena funk metalu tipa rani Jane's Addiction. Salome, King David i El-bow pokušavaju dočarati apokaliptičnu prijetnju poput Nephilim-a. Sve to nije loše, ali postavlja se pitanje čemu se upustiti u ovakvo kopiranje kada već postoji izgrađeni zvuk pogotovo budući navedene pjesme nemaju ono nešto što je uzore učinilo toliko trajnim i utjecajnim, zaboravljive su što je možda i najgore što se može reći za glazbu Wovenhenda koja je nelagodnom atmosferom i vokalom Edwardsa uvijek ostajala dugo u sjećanju.

Očito se Edwardsu više ne piše jedna te ista pjesma pa pokušava malo izaći iz okvira, a ako uspije privuće koje nove obožavatelje, to je samo bonus. Nadajmo se da će ovo biti samo faza te da će se Edwards vratiti već dobro poznatoj akustici ili će iz svega ovog proizaći nešto novo, vrijedno njegovog statusa i talenta.

ocjena albuma [1-10]: 6

tomislav // 12/05/2014