Nakon svega nepuna 2 mjeseca, Cinkuši su se ponovno vratili na Scenu Amadeo da po treći puta zaredom zatvore ljetnu sezonu u ovom prostoru koji djeluje već punih 10 godina. O njima smo se napisali na ovim stranicama, a sam potpisnik izvještaja je već toliko puta bio na njihovim koncertima da im niti sam ne zna broja. Prema tome, sve je bilo onako kako se od Cinkuša može očekivati, a to je prije svega veselo, opušteno i zabavno. Jedino se u opću veselicu igre, tancanja i plesa nije mogla uključiti Nataša koja je imala malu nezgodu sa desnim stopalom, pa je čitav koncert provela sjedeći na stolici, dok je uganutu nogu držala na gajbi coca-cole. No, bez obzira na ovu, nadamo se sitnu ozljedu, i ona se dobro zabavila jer ovo raspojasano i veselo društvo teško da može razočarati sa kaloričnom dozom vedrog i zabavnog elana. Prostor je bio krcat, čak i pretovaren, atmosfera odlična, a band je na pozornici po običaju isijavao svojim nepretencioznim veselim domaćim etno-rock ugođajem. Kao što to u ovom prostoru koncept nalaže, nastup je ponovno bio podijeljen u dva dijela. U prvom su izveli nekolicinu standardnih hitova ("Grad se beli", "Ciganjska", "Nega' sonca nit' meseca", "Pet je kumi", "Vuprem oči", "Stari Pjer"...) i samo dva nova broja "Medo" i "Navigare necesse est", da bi nakon pauze od nekih 20-tak minuta u drugom dijelu izveli još nekoliko novih pjesama s upravo objavljenog albuma "Špiritus Sanctus" (2009, Croatia Records). Bile su to "Nenadejano bogčije zveličenje" na tekst Miroslav Krleže, "Picek", "Dolinom se šetala", "Kak je Štef videl Majku Božju", "Huja brija" i "Bratec kosi". Još nisam stigao provjeriti da li se sve ove pjesme nalaze na glanc novom albumu (uskoro recenzija), no kako god, one su nastale unazad 2-3 godine. Kao nezaobilazne injekcije poslužile su dobro znane poskočice "Trava detela", "Kaderaški drmeš", "Recept", "Raca", te kao završna "Oj Krapinske vuske staze". Ritam sekcija sa Markom, Mirkom i Timom na čelu, te Nebojišom na električnoj gitari su svoj dio posla obavili standardno potičući publiku na ples uz sitne humoreske (Tima od nekih 100 i kusur kila je izjavio: 'preboleli smo anoreksiju', ha-ha-ha), a ovaj puta je glavno težište svirke bilo orijentirano na dvije violine - Igor Barića i Marka Firsta koji su se neprekidno izmjenjivali i nadopunjavali u svojim vraške melodičnim i dosjetljivim gradacijama i improvizacijama. Također su neprestano mijenjali pozicije na pozornici; čas su bili zajedno kao duet jedan uz drugoga, čas su bili razdvojeni lijevo-desno, a u jednom momentu su izašli s pozornice i jednu skladbu su odsvirali šetajući duboko kroz publiku. Pri tome mi se učinilo kroz onu gomilu da se Marko strastveno izljubio s nekom djevojkom... A netko im je iz publike i dobacio dva šešira pa su koncert okončali gotovo kao country-boysi. Odličan dio zvuka za ovu priliku adaptirao je Nikola Santro koji je prije svega svojim dionicama na trombonu donio jednu posve novu dimenziju u zvuk Cinkuša, a osobitu vještinu je prikazao u skladbi "Bratec kosi" kada je pomoću limenog poklopca stvarao sjajne zvukove poput sirene koji su zvučali nešto nalik na synth kojeg se često može čuti u oblasti electro-industrial glazbe. Kada nije svirao trombon, uhvatio se udaraljki koje je samo vadio iz svojeg arsenala u kome je bilo zaista svačega, uglavnom unikatnih, rukom rađenih zvečki od drveta, plehova, domaće štavljene kože, kamenčića... Nakon koncerta je pričao da mu je Darko Rundek donio jedan sličan instrumenčić iz Pariza, ali mu ga je netko ukrao, pa je kod kuće napravio sličnu imitaciju. Elem, nastup nikako nije mogao proći bez bisa, pa su koncert okončali sa "Jankić" i "U divljaka luk i strijela" koje na prošlom nastupu prije dva mjeseca nisu stavili u repertoar čime su vratili stvari na svoje mjesto. Ne treba niti spominjati da su svi tancali i plesali (kako band, tako i publika), ako ništa drugo, barem su se njihali i gibali, a najstrastvenija je bila njihova najmlađa (a kako mi se čini i najnovija) publika koja se ispred pozornice doslovce otkačila u svojem poganju kao da su na koncertu nekog punk banda. S dvije istaknute violine, te Santrom na trombonu i udaraljkama, Cinkuši su dobili punoću zvuka, a ovom prilikom su sijaset kompozicija izveli ponovno na drugačiji način. Sve je tu bilo od uobičajenih melodija i ritmova, no aranžmani im variraju od koncerta do koncerta što svakom novom nastupu donosi onu draž istraživanja. Ponovno su dokazali da osim što su veseli, vedri i vječito spremni na zafrkanciju i humoreske, istovremeno i sjajni glazbenici koji sviraju onako kako im se prohtije. Nemaju nikakvih strogih pravila u vlastitom konceptu, već se obilato nadograđuju i nadopunjuju za vrijeme same izvedbe što im bez ikakve sumnje donosi čaroban fluid zvuka kojeg stvaraju. Sam zvuk je malčice bio preglasan i djelomično neujednačen, no to ništa nije umanjilo obostrano zadovoljstvo banda i publike koja je stvorila sjajan feedback. Nakon ovog nastupa Cinkuši ponovno odlaze u Poljsku, ovaj put na World Music festival SARI gdje će nastupiti sa izvođačima iz Poljske, Češke, Irske, Mađarske i Njemačke. Podsjetimo se, lani, točno prije godinu dana nastupili su na poljskom 'Woodstocku' u Kostrzynu na Odri pred 250.000 ljudi i ostvarili su sjajan plasman u ovoj velikoj zemlji, pa nije nikakvo čudo što su odande ponovno dobili poziv.

horvi // 10/09/2009