Zahuktavala se atmosfera tako da je u 5 do 8 rijetko tko bio u foajeu, već su svi bili sjedili. Zoran Predin također nije mogao dočekati koncert. To se očitovalo time da je koncert počeo ravno u okruglih 8 sati. Zoran je mekošću svojeg glasa (bar kad govori) zaželio dobrodošlicu svima koji smo prisustvovali happening-u, premda smo u tom trenutku svi bili gosti. U obraćanju publici na Zoranu je vidljivo da je potpuno udomaćen i prirodan kada zbori. Mene je to kao nevinog obožavatelja vrlo dojmilo, a pogotovo nisam očekivao toliku slobodu u njegovom izražavanju i stalne pošalice. Što se tiče pošalica proizašlih iz političkih odnosa Republike Slovenije i Republike
Hrvatske, njih se nije doticao, već je teret šale prebacivao na Europsku Uniju. Tako je koncert, kako je i trebao biti, ostao striktno duhovni, kulturni i ispunjavajući za sve vjerne pratioce u Lisinskom.

Publika ne da ga je mazila, već ga je odobravala u svakom njegovom izletu. U tom smislu Predin je kroz priču između pjesama, imao priliku otvarati svakojake teme, i uvijek bi na kraju sve završilo pljeskom i zavijanjem. Bilo je sasvim neizbježno da ga jedna iskusnija dama usred pjesme posjeti na binu, i, kako ga je vukla sa stolca, valjda s namjerom da se s njime rukuje, zagrli, nije mu dala pjevati, pa se Predin doslovno trzao da otpjeva pjesmu do kraja, a zatim ju je sredio, velikim zagrljajem, širokim osmijehom i sve dalje kako stoji. Zoran je dao priliku novoj postavi bosansko-hercegovačke Teške industrije da otpjeva pjesmu Đes'ba Vučko koju je Predin za njih odskladao, a u kojoj se prisjeća dana provedenih u Sarajevu. Bez Predina naknadno su i odsvirali njihovu novu nadu ''Hej'' koju bu promovirali da Hrvatskom radijskom festivalu.

Zatim se opet vraćaju Gypsy Swing Orchestra i ''the leader''. Orkestar se sastoji od samih mahera, a mene su posebno dojmile sposobnosti gitare i bubnja. Bubanj jer je čovjek svir'o na jednom bazičnom bubnju, a praktični je mogao diktirati svaki ritam, prodornost i jačinu buke koju je poželio. Gitarist, s druge strane, imao je zlatnih solo dionica gdje sam čuo neke potpuno nove solo ideje. Orkestar nas je otpratio na kraju sa Straussovim hitom, i u maniri Bečke filharmonije, koja za Novu Godinu snažno odjekuje u ritmovima Radetskog Marša. Publika je glumila onu iz Beča, te je glavne dionice pratile snažnim i ritmičkim pljeskom, čime je ugođaj potpuno pogođen i iskopiran.

Na kraju, najbolja i ujedno najčudnija fora koju je Predin izrekao, bijaše ta da trebamo razvijati poseban turizam u Hrvatskoj. Cilj bi turističke politike trebao biti dovesti europske političare na tlo Hrvatske, i pokazati im ekološki napredak agrikulture u Hrvata, tako da stanu s objema nogama u svježi goveđi gnoj. Time bi bili u prilici glasno reći: Sad sam stvarno u govnima, dublje ne ide. Od tog trenutka svi međueuropski odnosi mogu krenuti samo na bolje.

Predin se ostao predan danim obećanjima, pjevao je uglavnom pjesme s nova dva albuma nominirana na hrvatskom jeziku, premda su odzvanjali i veći slovenski hitovi. Mi smo također ostali predani Predinu kao najvećem totemu sLovensko-hRvatskih odnosa i na tome smo mu zahvalni, jer meni je bar zadnjih dana, asocijacija na Sloveniju bila strašno pozitivna, i gotovo sam zaboravio na onih par hektara - par hektara koji preko medija ispadaju kao da su najvažnija dnevna briga mene, tebe, nezaposlenih, Predina i svih ostalih sudionika koje zapravo boli kitica cvijeća za sve cvijeće koje se nalazi na tih par hektara.

Ne'ko voli parole za kraj, pa aj'' nek' mu bude: Živio Zoran Predin, živio! A ja bih nadod'o, dođi opet v Lisinskog, dođi!

marin // 27/03/2009