Te Martinjske večeri je Zagreb bio prekrcan koncertima - Gretta je u KSET-u promovirala album, navodno vrlo dobri i perspektivni mladi sastavi Popper i Kolodvor su svirali u Purgeraju, tu je bio Novi zvuk u Saxu (nastupali su Noxin), a ja sam po predviđenom programu trebao oko 23h da se nacrtam u Gjuri 2 na promotivnom koncertu Studeni Novembar nakon što okonča svirka treće večeri N.O.Jazz Festivala u SC-u. Plan se na koncu izjalovio i od svega uspio sam pogledati samo koncerte u SC-u. Nitko ne voli kada se kasni, pogotovo kada u programu lijepo stoji da koncert počinje u 20h. Ali minuta amo, minuta tamo, AMINA CLAUDINE MYERS TRIO počeli su s 15 minuta zakašnjenja u velikoj dvorani Teatra&TD. Publike od tinejdžera i studenata do starih pravovjernih poklonika i kritičara jazza moglo je slušati majstorije i bravure tamnopute stokilašice Amine Claudine Myers (s dreadloksicama do stražnjice) na pianu i vokalu. Pratili su je također tamnoputi dvojac - Radu Williams na električnoj bas gitari i Reggie Nicholson na bubnjevima. U izrazu gaje osoben stil koji u njihovom mainstream jazz izrazu provlači sintagme od korijenskog bluesa, afričkih mantri, preko soula do popa i blagih natruha avangardnog jazza. Aminin vokal je emotivan, svirka joj je suptilna s šarolikim stilskim figurama i vrlo je interesantna glazbenica. Njena prateća ekipa detaljno rastvara sve njene igre na pianu i dinamikom je prate s različitim ritmičkim oblicima i varijacijama, a ima u svemu tome ponešto i od stila Jan Garbareka i de-kompozicijskih struktura, osobito u izvedbi "See in the black fields". U uobičajenom jazz kontekstu bubnjar i basist samo su jednom prilikom izveli solo improvizacije koje su zvučale više naporno i isforsirano nego oduševljavajuće (basist je izgleda došao iz miljea rocka i undergrounda), te je više nego očito da čitavu svirku ovog trija izvlači osebujna Amina svojim ponekad lucidnim, ali vrlo prijatnim i kreativnim improvizacijama. To bi se sve moglo mirne duše prihvatiti da nisu naprasno odlučili nakon 40-tak minuta svirke napraviti predugačku pauzu od nekih 20 minuta čime su uzrokovali da naredni koncert Ice i ekipe počne sa sat vremena zakašnjenja zbog čega na koncu nisam stigao na koncert Studeni Novembar. DE REIZENDE VERKOPER su prije ovog zagrebačkog nastupa održali dva od tri predviđena koncerta. Svirali su u Puli i Rijeci, te po njihovim riječima to su bili odlični nastupi s kojima su veoma zadovoljni, dok je u Labinu koncert otkazan zbog loše organizacije. Čuo sam detalje, ali ih ne bih sada iznosio (nekom drugom prilikom). Imali su još jedan slobodan termin nakon ovog nastupa, ali nitko ih nije htio organizirati jer se radilo o srijedi, šugavom danu za izlaske u našim baš i ne provincijskim gradovima (Osijek, Vrbovec, Sisak, Križevci...). Ali, vikend je vikend, no u metropoli svi bježe od tog prenapućenog vikenda.

Nego prvo Capri - Kafka, iliti Damir Prica... Nekada je bio saksofonist u prvoj postavi Haustora i jedan je od onog sjajnog tima koji je između ostalog sudjelovao u mračnoj atmosferskoj ploči "Treći svijet" (1984.) koja je uz funky/reggae obrasce opčinjavala neobičnim glazbenim igrama i relacijama duhača i klavira. Capri je otišavši iz banda u Amsterdam nastavio graditi svoj glazbeni stil koji se profilirao u iznimno zanimljiv spoj atmosfere, free-jazza, avangarde i rocka što je večeras pokazao svirkom saksofona i klavira. A drugo Ico Košavić... O njemu kao i o Capriju trebalo bi se ispisati mnoštvo riječi da ga se opiše barem u šturim crtama. Vječito je bio zaokupljen noiseom, avangardom, slobodom kreacije izražavanja, glazbenim istraživanjem 'do srži' i nikada nije stvar prepuštao slučaju. Njih dvojica drže u rukama cijelu strukturu glazbe De Reizende Verkoper. Na ovome nastupu uz standardnu postavu koju čini dvojac iz Nizozemske - lucidan momak Spoelstra (bubnjevi) i plavokosa Anne van Doorn (tenor saksofon), pridružio im se Igor Pavlica na trubi (nekada također dio Haustora) i sama Icina sestra Andreja koja se uspješno oporavlja od saobraćajne nesreće, te je ovom prilikom sjedeći na stolici svirala trubu i povremeno bila na vokalima. Treba pohvaliti njen trud u ovakvom stanju otvorenog prijeloma noge kada još praktički niti ne može hodati (kretala se pomoću štaka) i vjerojatno se ustala iz kreveta prije možda par dana samo da upotpuni zvučnu sliku bratovog banda. A kad smo već kod teških ozlijeda slične vrste, moram spomenuti da je i sam organizator N.O.Jazz Festivala Mate Škugor vrlo gadno nastradao. Još prije je imao problem s kralježnicom, a sada se nalazi prikovan za krevet i vjerojatno očekuje operaciju kralježaka. To sam saznao dan nakon koncerta jer me naš stalni gost underground zbivanja u Hrvatskoj Cvetan Cvetanov, novinar iz Bugarske s radio Sofije zamolio da pokušam pronaći neki broj mobitela Ice s kojim se dogovorio za ekskluzivni interview. Nazvah Matu i saznah o nevolji koja ga je snašla. Nosiš sam sav teret organizacije (a i opipljivi teret koji se zovu zvučnici, pojačala i čitav fizički posao) i kičma ... krc, ode dođavola. Gadno. Kaže da nema šanse da se oporavi prije Nove godine. Mate, želimo ti što brži oporavak!

Par minuta prije koncerta kada se dio publike s nastupa AMINA CLAUDINE MYERS Trija razdvajao iz velike dvorane u birtiju i malu polukružnu dvoranu Teatra&TD, a publika iz birtije koja nije bila na koncertu počela ulaziti u nju, prišao mi je Ico i zagrlivši me rekao: 'Horvi, uživaj u koncertu'. Ico i ja smo stari poznanici i frendovi još iz vremena legendarnog kluba 'Podravac' u Virju ranih '90-tih gdje je nastupao sa svojim nekadašnjim sastavima Ha-Det-Bra i Prsten, a i sam je znao doći 'u klub na kraju sela' direktno iz Zagreba da si upotpuni svoj tada vrlo nadobudan i progresivni kolaž odrastanja. Sjećam se da je jednom prilikom rekao 'volim Horvija kao DJ-a, njega boli kurac, on si pusti Peter Gabriela, a ljudi nek misle šta god hoće'. Nije da je ovo hvalisanje, ali fakat, prošlost i međuljudska povezanost ne može da se ignorira.

Odmah moram priznati da zbog pomanjkanja kontakata i razdvojenog života nikada nisam slušao, nabavio, niti dobio ni jedan album De Reizende Verkoper. Nije to glazba za svakoga, to znaju glazbenici koji rade tu muziku i zato ne daju svoje djelo nikome besplatno. Ako želiš čuti šta je to, dođi na koncert ili kupi album. To je prije svega glazba za maleni broj ljudi koji vole čuti nešto kvalitetno, posebno, pa čak i ortodoksno. Takve publike doduše nema mnogo jer se ne pozna materija kojom barataju De Reizende Verkoper, a možda je tako i bolje. E sad, što reći o koncertu i njihovoj glazbi bez ikakvih subjektivnih stavova koje sam iznio u prethodnim pasosima? Stekao sam dojam da su koncertu prisustvovali samo ljudi koji znaju ove muzičare i baš me zanima što misle oni koji su ih gledali u Rijeci i Puli... Dan nakon koncerta sam se htio pohvaliti jednom mom kolegi na poslu da sam prisustvovao sjajnom koncertu glazbenika koji su odavno izašli iz fahova i ladica, ali me jednostavno otkantao 'da više ne može svariti ništa novo jer je sve već kopijina kopija nekog originala poput The Residents, Throbbing Gristle, Stockhausena, Neubautena...' Ali ovako, s moje strane gledišta, De Reizende Verkoper je prije svega kvalitetan unikat koji temelji svoj pristup na starim zasadima suvremenog zvučnog izraza unazad 30-tak godina gdje se doprinosi nadogradnji moderne glazbene kulture kroz improvizaciju, umješnost stvaranja na licu mjesta, kreativnom neredu, naoko neraspoređenom tonalitetu (naoko i na uho), te u nesukladnim ritmovima koji se čine da su opozicija glazbenoj harmoniji. Capri, Ico i prisutna glazbena ekipa vrlo dobro poznaju standardna načela ritma, harmonija, kontrapunkta, disharmonije..., ali oni su se ovom prilikom pokazali kao borci koji ne da negiraju ustaljena načela već da ih dopune vlastitom degradacijom kao glazbenici i dovedu u red nešto što se zove nesklad i nerazumijevanje. Bolesno za shvatiti? Meni je otprilike bilo slično kada sam s nekih 17 godina kupio 1984. album "Treći svijet" Haustora i čuo niz glazbenih nelogičnosti koje su mi danas potpuno jasne. Capri i Ico su dobitna kombinacija glazbenika koji su slobodni da ne vole načela, ali su istovremeno vrlo jednostavnih pristupa prema zajedničkom stvaralaštvu. Čak i kad je za vrijeme poneke izvedbe vladala kakofonija, band je znao izvući odgovarajuću strukturu izraza na vidjelo, a to je prije svega čistoća zvuka. Ritam njihove glazbe se ne svodi na uobičajeni plesni bubnjarski ritam, on se prije svega nalazi u cijelom obimu njihove glazbe koja ima ponekih podudarnosti s klasičnom glazbom gdje svaki element u orkestru vodi zamisao kompozitora. To nisu plesne skladbe na koje se đipa i poskakuje (hvala organizatoru što je postavio stolice za publiku), već skladbe koje su za slušanje. Teško mi je opisati njihovu glazbu koju sam ovom prilikom čuo prvi puta, to nema veze s nikakvim trendovima u jazzu, rocku, noise, undergroundu (a niti bilo kakvoj indie ili pop-glazbi). Svaki zvuk na svojem mjestu, a sve skupa je psihodelično kreativno, ponekad agresivno zbog samog nastupa Ice koji bi najradije počinio samoubojstvo od zadovoljstva i bolesno u mozak. Dobro su se opisali kao freak free-jazz/noise-rock. Sada znam što taj izraz znači, a nije Miladojka Youneed (prvi album "Ghastly Beyound Belief"), Godbucket ili povremeni ispadi Tuxedomoon na ranijim radovima iz '80-tih kako su večeras s vremena na vrijeme zazvučali De Reizende Verkoper, osobito u psihodeličnim varijantama. Nešto je posebno u njihovom pristupu prema glazbi, nešto novo i osobeno, specifično, ali u svakom slučaju je udareno u živac mozga koji ima vitalnu funkciju za zvuk i glazbu.

Cijeli koncert je bio popraćen video zidom za kojeg je bio zadužen Nikola Vincelj Jinx pa je najveći dio nastupa bio obavijen tamom u kojoj su se povremeno nazirale konture glazbenika. Na kraju nastupa čulo se povika 'otpočetka', a Cvetan iz Bugarske je rekao 'ovi muzičaroti ka da su bolesni u glava'... Ovo je bilo nešto posebno. Sada sam posve siguran da ću kupiti sve njihove albume.

horvi // 18/11/2008

> vidi sve fotke // see all photos