Sa ovom etno-rock bandom nismo se družili već dobrih godinu dana... Doduše, u istom ovom prostoru atrija Muzeja za umjetnost i obrt, 7.VII, (dan nakon Rokaj festa) Cinkuši su krenuli s koncertom, ali su ga prekinuli zbog kiše i odgodili skoro dva puna mjeseca kasnije u ovu vrlo ugodnu ljetnu subotnju večer. U međuvremenu su mnogo radili, snimali glazbu za kazalište, pomalo sabirali nove snimke za treći studijski album koji će u najboljem slučaju, po riječima gitariste Nebojiše ugledati svjetlo dana tek negdje na proljeće 2009., a ostvarili su i jedan od rijetkih snova domaćih izvođača da nastupe pred 250.000 ljudi. Zbilo se to na Woodstock Festivalu u Kostrzynu na Odri u Poljskoj, početkom kolovoza 2008. gdje se u tri dana okupilo oko 600.000 gledatelja sa 35 izvođača iz gotovo cijelog svijeta. Njihove impresije na taj nastup su očaravajuće (pogledajte spot live-zapis "Jankič"), a Mirko je rekao da je to jedan od najbolje organiziranih festivala koje je vidio u životu gdje je sve funkcioniralo besprijekorno. Kaže da je Nebojiši u jednom trenutku pukla žica na gitari, roadiji na pozornici su odmah donesli zamjensku, a nakon svega dvije minute namjestili su žicu i naštimali originalnu Nebojišinu gitaru. Ovaj nastup Cinkuša u atriju Muzeja za umjetnost i obrt bio je još jedan fantastičan koncert gdje je ova družina zablistala punim sjajem pred krcatom audijencijom. U konceptu ništa puno nisu mijenjali. I dalje koncert otvaraju instrumentalnim uvodom kojeg svaki puta izvedu proizvoljno zavisno o nadahnuću, pa kreću s Igorovim mihom (gajdama) "Grad se beli", potom "Nega sonca nit' meseca", te najavljuju još jednu feštu za prisutne. Dok je stotinjak ljudi sjedilo, prava drmeška veselica etno-rocka i popjevki odvijala se iza partera gdje je dvjestotinjak ljudi cupkalo, skakalo, skandiralo i gužvalo se oko točionika. Kontrabasist Tima je sve to lijepo predvidio i na mikrofonski stalak objesio natpis 'voda nije za piće', a u pauzama između pjesama su dobacivali šaljive komentare kao i uvijek na svoj račun. Nakon instrumentalnog "Kaderaškog drmeša" i prvog hita iz daleke 1998. "Pet je kumi", malo otpuštaju brzinu u laganicu i izvode "Primem pero". Ovdje su premjerno izveli kompoziciju "Navigare necesse est" koja ima vrlo interesantnu priču. Napisao ju je profesor Joško Božanić s fakulteta u Splitu na lingua franca, izumrlom jeziku kojim su se služili moreplovci Sredozemlja. Jezik je bio sastavljen od mnogih autohtonih riječi Mediterana, a pjesma sadrži i dobar dio dijalekta s otoka Komiže i govori o vremenima kada su ribari veslajući u čamcima išli do Palagruže da bacaju mreže psovajući more bez kojeg ipak nisu mogli živjeti. Izvedba ove pjesme je bila čarobna, a jezik djeluje kao spoj latinskog, italijanskog, španjolskog, grčkog... s akcentom na čakavicu i dijalektalni govor. Za istu skladbu uskoro snimaju i video-spot. Zadnji dio 'prvog poluvremena', kako je rekao Tima, okončali su hitovima "Jankič", urnebesnim tex-mex etnom "Babilonska" i "Racom", te su u taj koloplet uvrstili i još jednu, relativno noviju skladbu "Dolinom se šetala" koja će se naći na narednom albumu. Nakon pauze od petnaestak minuta ekipa ponovno izlazi na pozornicu, ali bez violiniste Igora, na šta je Tima dobacio 'eh, baš je sad moral otijti pišat', pa ga je cijeli band dočekao proizvoljnim sviranjem svatovske koračnice kao da je mladoženja u pitanju uz ovacije svih prisutnih. A kad je došao konačno na pozornicu, zaboravio je uključiti violinu, no kada ju je odvrnuo, ovacije publike su se pojačale i drugo poluvrijeme je startalo opet neobičnim instrumentalnim uvodom u naslovnu skladbu drugog albuma "Domesticus vulgaris". I onda ponovno set laganijih tema - "Vuprem oči", "Ciganjska" i "Stari Pjer" gdje izmjenjuju sporije i brže taktove, a dok su izvodili instrumental "Medveđi ples", čitav atrij se pretvorio u pravi irski pogo folk-punk plesni podij gdje su gotovo svi prisutni tancali i skakali do iznemoglosti. Tom prilikom je Igor izišao duboko u publiku sa svojom violinom i među raspojasanim plesačima odsvirao gotovo polovicu skladbe. Zatim su slijedile "Bizarna" i "Recept" koje su još samo nalijale ulje na razbuktalu vatru, a kad je nakon recitacije o 'horvatskoj gibanici z mlinci' Mirko upriličio svoj uvrnuti solo na tubi, uvijek je nevjerojatno za čuti kako taj solo svaki puta drugačije zvuči, a nikada ne ispada iz konteksta gibanice. Pa kad je k tome došao refren 'mamica so štrukle pekli', zaorilo se iz grla svih prisutnih mantričko ponavljanje ove stare međimurske popjevke koja još uvijek zvuči mlado i svježe kao da je tek nedavno napisana. Svoj nanoviji singl "Bratec kosi" koliko mi se čini sada su prvi puta izveli pred domaćom publikom i odmah je od prve prepoznata kao veliki hit. Već poznatu "Huja brija" (lepe ti je bele Virje) koja će se također pronaći na novom albumu izveli su kao pretposljednju, dok su za kraj ostavili, naravno "Oj krapinske vuske staze" kojom su izazvali pravi rusvaj. Na bis su izašli samo sa "U divljaka luk i strijela" što je bilo više nego dovoljno za njihovu publiku koja ionako zna sve njihove skladbe i oduševljeno ih skandira. Svirački, Cinkuši su dotjerani i angažirani na kojekakve instrumentalne finte koje slobodnim improvizacijama izvode onako kako im odgovara u datom momentu, ali nikada ne ispadaju iz konteksta zacrtane forme. Bubnjar Marko neprestano mijenja tehniku - malo svira rukama, malo palicama, negdje naglasi doboš, negdje ga namjerno izostavi, svi skupa znaju zapjevati, dobacivati efekte, nadopunjavati se slobodnim vokalnim kanonima, Tima po običaju kombinira tehniku na kontrabasu s prstima i gudalom, Nebojiša ponekad pritaji svoju električnu gitaru, a onda eksplodira u rock-riffove, a Igor uz svoju violinu i virtuoznu svirku zna zasvirati frulicu i gajde (mih), tako da jednostavno uvijek odsviraju sve već poznate skladbe na neki drugi i neočekivani način. Ne malo puta sam se zatekao na početku njihovih skladbi začuđen činjenicom njihovog vještog baratanja odnosom harmonija i instrumentalizacije koje specifičnim improvizacijama pretvaraju u poznate teme. Tu je njihova velika prednost pred ostatkom ne samo domaće etno, već i sve pripadajuće rock scene da se ne trude izvoditi suhoparno studijsko umjeće čime itekako doprinose rapidnom napretku vlastitog izraza. Uvijek su nepredvidljivi zafrkanti i zabavljači puni šarma, duha i kreativnosti tako da njihova glazba neprestano uzbuđuje i impresionira ma koliko puta je do sada slušali uživo.

Nema šta, još jedan sjajan nastup Cinkuša.

horvi // 01/09/2008