Samo mjesec i kusur dana nakon Zorana Predina, Zagreb je pohodila još jedna glazbena zvijezda susjedne države, najpopularniji slovenski kantautor Vlado Kreslin. U Tvornici ga je te večeri dočekalo tek nešto manje od stotinu ljudi u publici, što je zaista šteta, jer se radi o hvalevrijednom izvođaču kojeg se isplati vidjeti uživo.

Kreslin je glazbenik čija karijera datira još iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ali najveći uspjeh doživljava tek devedesetih, kad nakon raspada rock skupine Martin Krpan započinje solo karijeru, koja je velikim dijelom obilježena obradama narodnih pjesama iz rodnog mu Prekmurja, kao i ostalih dijelova Slovenije i bivše Jugoslavije. Osim narodnih pjesama Kreslin na svojim albumima redovito objavljuje i vlastite kompozicije, često napisane u kolaboraciji s Mirom Tomassinijem.

Tako bi se moglo reći da Kreslin paralelno vodi dva ogranka svoje karijere, onaj kantautorski i onaj u kojem preuzima ulogu reinterpretatora narodne glazbe, na sličan način kako to kod nas rade etno-dive Lidija Bajuk i Dunja Knebl, dakle koristeći američki model folk glazbe, koji nam je poznat zahvaljujući izvođačima kao što su Pete Seeger, Joan Baez i Bob Dylan (iz rane faze). Kreslinov kantautorski aspekt karijere je češće bio koncertno predstavljen nastupima uz rock skupinu Mali bogovi, dok je u ulozi pjevača izvorne narodne glazbe bio viđan najčešće u pratnji Beltinške bande, grupe lokalnih prekmurskih muzičara, u kojoj su zajedno svirali glazbenici nekoliko generacija (neki iznad devedesete godine života!), pa je tako jedan od njih neko vrijeme bio i Vladin otac.

Kreslin teško može izbjeći stalne usporedbe s Predinom, najvećim konkurentom na slovenskom glazbenom nebu. Naime, karijera obojice je imala puno sličnosti i u principu se kretala od mladenačkog bunta izraženog kroz agresivnu rock glazbu prema pretežno akustičnoj glazbi sentimentalnog ugođaja, u Predinovom slučaju više naslonjenoj na francuski šansonjerski i gypsy swing izričaj, u Kreslinovom na narodnu glazbu Slovenije i okolnih zemalja. Paralelno s promjenom glazbenog pravca tekla je i promjena imidža, koji je kod obojice danas pitomija varijanta onog što je bilo davnih osamdesetih. Obojica u određenoj mjeri pripadaju slovenskoj inačici singer-songwriter pokreta, čiji je utjecaj u Sloveniji, za razliku od drugih ex-yu republika, pao na plodno tlo i dao solidan broj umjetnika tog tipa.

Što se tekstualne snage pjesama tiče, Kreslinove autorske kompozicije su obično jezično jednostavne i koriste se ograničenim rječnikom, što bi kao konstatacija na prvu loptu moglo pogrešno asocirati na banalnost njegovih pjesama, ali upravo zahvaljujući tom faktoru jednostavnosti dolazi do efekta koji naglašava ljepotu melodije. Možda bi bilo korisno usporediti Kreslina s Neil Youngom, kod kojeg, za razliku od Dylana, u tekstualnom pogledu često vrijedi pravilo "manje je više".

Kreslin u odnosu na Predina ima više elemenata pop-rock manire u svojim nastupima koji ga čine bliskim Gibonniju, a čini mi se da u Sloveniji uživa sličan status općenarodne zvijezde urbanog imidža (premda uz narodnu glazbu), koja je na svojim koncertima u stanju sjediniti prilično različite grupe ljudi.

Sve u svemu, kad su Kreslin i Predin u pitanju, možemo konstatirati da imamo posla s dvojicom izvrsnih glazbenika, od kojih obojica imaju stil izražavanja dovoljno blizak prosječnim konzumentima pop kulture, a da pritom u Hrvatskoj u svom glazbenom žanru nemaju pravu konkurenciju. Međutim, ni jedan ni drugi nisu u "Lijepoj našoj" ostvarili značajniji uspjeh, a to pogotovo važi za Kreslina koji u svojoj zemlji bez problema puni i najveće dvorane, dok je kod nas ( i to u Zagrebu) uvijek na rubu otkazivanja koncerta. Zapravo, pitanje je da li u milijunskom Zagrebu ima više od dvadesetak ljudi koji su spremni kupiti ulaznicu za njegov koncert, a da pritom zaista znaju gdje idu i zašto. Ako od onih koji su došli na ovaj Kreslinov nastup u Tvornicu oduzmemo sve one "padobrance" koji su na koncert upali džabe (od novinara nadalje), Kreslinovu rodbinu i prijatelje, djelatnike slovenske ambasade, nekoliko "eckmanovaca" i pogrešno informiranih ljubitelja Drage Mlinarca (koji je svoje pojavljivanje otkazao nekoliko dana prije), kao i ponekog znatiželjnika koji je tu zalutao iz tko zna kojih razloga, zbilja dolazimo do porazne brojke od deset do dvadeset ljudi. Po toj brojci bi netko mogao zaključiti da se radi o ezoteričnom umjetniku čija je umjetnost razumljiva samo probranoj eliti, ali istina je, ako ne uzmemo u obzir blagu jezičnu prepreku, daleko od toga. (Naravno, na nastupu nekog takvog ezoteričnog lika bi se pojavila sva sila onih koji pretendiraju na to da budu elita, pa bi brojka posjetitelja bila dosta visoka.)

Ne mogu se suzdržati a da ne napravim digresiju i ovdje ne spomenem nedavno predavanje slovenskog filozofa i kulturnog kritičara Slavoja Žižeka u dupkom punoj dvorani kina Europa (gomila ljudi je stajala na nogama i sjedila na podu). Zbilja je neobično da je on, a ne neki pop glazbenik danas najveća slovenska zvijezda u Hrvatskoj. (Inače ne bih Žižeka nazvao "ezoteričnim" u onom smislu kojeg sam spomenuo maloprije.)

U čemu je zapravo tajna Predinove popularnosti u Zagrebu i Hrvatskoj u odnosu na onu Kreslinovu? Vjerojatno se radi o kombinaciji percipiranja Lačnog Franza kao važnog novovalnog sastava, Zoranovog šarma koji imponira ženskoj publici i dobro osmišljenog koncepta koncerata za Valentinovo i slične prigode. Možda ima nečeg i u činjenici da Predin ipak ima više "aseva u rukavu" nego Kreslin kad su samostalne autorske kompozicije u pitanju.

Ova večer u Tvornici je bila u znaku Kreslinovih vlastitih "aseva", koji su se pokazali dostatnima, da uz nekoliko tuđih pjesama (i to američkih, a ne ovdašnjih folk klasika) ispune koncert.

Pozornica je u Tvornici bila spuštena u prostor gdje se inače nalaze prvi redovi naguranih posjetitelja, a ispred nje je bilo postavljeno nekoliko stolova. Tim se trikom očito pokušalo popraviti dojam kojeg je davala otužno poluprazna dvorana.

Kreslin je nastup započeo akustičnim dijelom koncerta u kojem je sam uz gitaru izveo nekoliko svojih klasika, među kojima "Nekega jutra, ko se zdani", "Tvoje jutro", "Od višine se zvrti" (koju je obradio band Siddharta) i "Namesto koga roža cveti". Na početku koncerta Kreslin se našalio upitavši publiku ima li smisla da pokušava govoriti hrvatski, jer su vjerojatno na koncert došli samo Slovenci, ali nakon toga je ipak svaku pjesmu prije izvođenja odrecitirao na hrvatskom, poprativši je prethodno nekom anegdotom koja je uz nju vezana.

Nakon sedam-osam izvedenih kompozicija, na binu je pozvan Chris Eckman, američki kantautor, vođa grupe The Walkabouts i naturalizirani Ljubljančanin, s kojim je Kreslin u duetu izveo pjesmu "That Black Guitar", verziju poznate Vladine pjesme na engleskom jeziku. Uslijedilo je zajedničko izvođenje američkog folk bisera "Satisfied Mind" i Dylanove pjesme "Girl From The North Country". Eckman je tom prilikom predstavljao Dylana, a prikladno odjeveni Kreslin (sav u crnom, s "tistom črnom kitarom" u rukama) Johnny Casha.

Slijedilo je Eckmanovo samostalno izvođenje dviju pjesama. Od njih sam prepoznao samo "Raise Them Hands", pjesmu sa zadnjeg albuma dueta Chris and Carla, kojeg uz Eckmana čini i Clara Torgerson. Pjesma za moj ukus izvrsno zvuči izvedena u ovakvoj sasvim ogoljenoj maniri (uz akustičnu gitaru) koja naglašava magloviti tekst u kojem pratimo "putovanje strujom svijesti" kojeg su neki od aktera Richard Manuel iz grupe The Band, Ho Chi Min, Ronald Reagan i Charles Manson.

Sljedeća faza koncerta izvedena je u klasičnoj dilanovskoj maniri koja nakon solo akustičnog nastupa predviđa nastup uz (the) band. Na Kreslinovom koncertu je tu ulogu preuzeo Telefon Blues Band, sastavljen od legendarnih zagrebačkih rockera među kojima je i gitarist Vedran Božić. Izvedene su dvije pjesme sa zadnjeg Kreslinovog albuma; "Cesta" i "Z Goričkega v Piran", a onda žestoke verzije pjesama "Dekle moje", "To ni političen song" (koju je pred desetak godina snimio Parni Valjak), "The Passenger" Iggy Popa i još jedan Dylanov klasik "Knockin' on heaven's door". Nakon prvog bisa s Telefon Blues Bandom, Vlado se na stejđu pojavio sam i izveo dvije pjesme po želji jedne osobe iz publike, pa su tako za kraj otpjevane hit balade "Preko Mure, preko Drave" i "Tisoč let".

Na ovom koncertu u Tvornici vidjeli smo samo kantautorsko Kreslinovo lice, jer nisu bile izvođene slovenske (i ostale slavenske) etno kompozicije koje inače ima u svom repertoaru. Veći dio večeri je izvođen materijal koji u sebi sadrži elemente američkog folka i folk-rocka. Ljubitelji sevdalinki, romske, istarske i međimurske glazbe će drugi put možda doći na svoje (ako uopće dođu, u što je opravdano sumnjati s obzirom na broj posjetitelja ovog nastupa).

Činjenica je da Kreslinu u podizanju popularnosti u Hrvatskoj dosad nisu pomogli niti ovakvi vrlo kvalitetni nastupi niti sve dosadašnje suradnje s "našijencima" kao što su Lidija Bajuk, Šajeta i Rade Šerbedžija. Ostaje još da vidimo da li će nekakav efekt imati nastup na varaždinskom "Radar festivalu", gdje će ga uživo vidjeti najveći broj Hrvata dosad. Nadajmo se najboljem.

vjexi // 04/06/2008