U sklopu manifestacije "Zagrebačke ljetne večeri '02" trebali smo vidjeti i čuti tri iznimno cijenjena glazbenika iz tri potpuno različita okruženja rock-kantautora CHRISA ECKMANA iz THE WALKABOUTS, slovenskog kantautora VLADU KRESLINA i irsku jazz-blues pjevačicu MARY COUGHLAN. Sve to se događalo u atriju zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, jednom krasnom prostoru za ovakvu vrstu koncerata, no ujedno i prilično neobičnom, kako je poslije i sam Chris objavio.

Prvi je na binu izašao gore spomenuti CHRIS ECKMAN, polovica dua CHRIS & CARLA, pokretačke snage, u nas vrlo popularnih THE WALKABOUTS. Njega ne treba puno predstavljati, no valja reći da se potpuno dobro predstavio u ovako ogoljenom trubadurskom izdanju. On i gitara, asociraju na legende kao što su njegov veliki idoli TOWNES VAN ZANDT ili pak NEIL YOUNG.

Prvo se ispričao jer je njegov "partner in crime" VLADO KRESLIN ostao u Ljubljani s temperaturom oko 39ºC. Šteta je da nismo uspjeli vidjeti tu kombinaciju, no čujem da idu na turneju po RH u toj postavi, pa će možda još biti prilike. I onda je krenuo sam. Red pjesama iz Walkabouts asortimana (Grand Theft Auto, Stopping Off Place), pa nešto njegovog solo opusa iz portugalske faze, pred kraj izvrsno obrađena MORRISSEYeva "There's a Light That Never Goes Out" i za kraj ostavljena distorzirana niljangovska "See It In the Dark". Otišao je mirno kao što je i došao, a uz priču između pjesama saznali smo da nam je sad susjed (zvanično) i da hoda s ljubljančankom (mladom, ako smijem primijetiti), da baš nije naviknut na svirke u muzejskim prostorima i da jebeš mjesto di si nemožeš kupiti viski, te ponešto o njegovom samačkom životu u Portugalu.

Sljedeća je nastupila MARY COUGHLAN uz pratnju Justina Carolla iz Dublina na klaviru i Svena Buića iz Karlovca (?!) na basu i kontrabasu. Za one koji baš nisu upoznati sa životom i radom ove pjevačice evo malo faktografije. Rođena je, kao peto dijete u strogo katoličkoj obitelji, 1956. u Galwayu, prekrasnom malom gradiću na zapadnoj obali Irske (Ah, Galway! Ah, Irska!). Sa 13 je počela konzumirati drogu i alkohol, sa 16 napustila školu, da bi ipak maturirala i sa 19 postala supruga i majka. Ko prava irska katolkinja mislila je da joj je to životna misija, no 6 godina i troje djece poslije odlučila je napustiti takav život. Živjela je po skvotovima, konobarila i radila kojekakve poslove.
Sada u kasnim četrdesetima za sobom ima petoro djece, (iz)liječeni je alkoholičar i ima uspješnu diskografsku karijeru (osam albuma), čiji su dio sretnici koji su je došli pogledati mogli i čuti.

Ponudila nam je dio svog bogatog jazz-blues repertoara i u cca sat vremena prošetala s nama kroz svoju bližu i daljnju povijest. Svaka pjesma, bilo vesela, bilo tužna bila je popračena ponekom anegdotom od kojih sam zapamtio bar dvije. Evo jedne.

"Nekad davno u njenom rodnom Galwayu bijaše svećenik (katolički naravno) koji je branio ženama nošenje bikinija na plaži. S jednodjelnim nije imao nikakvih problema. Sve domaće žene, iz straha pred bogom, držale su se takvih regula, no s turistkinjama je bilo problema. Tako je jednoj u bikiniju prišao i rekao da u njihovim krajevima ne vole kad žene nose bikini, a žena ga je pitala koji dio da skine." Nakon toga je uslijedila pjesma o bikiniju.
Tako je između svake pjesme bilo ili smijeha ili tuge zbog, npr. frenda kojeg je "uzeo" alkohol ili frenda koji je otišao u "ilegalnu irsku terorističku organizaciju", a njegova voljena nije mogla (ili smjela) s njim...

Na žalost većini pjesama sam zaboravio imena, no između ostalih tu je bilo par Billie Holiday klasika, uz neuobičajeno "huškanje" i cupkanje na bržim pjesmama. Na bis je otpjevala Foster-Jordanov klasik "I'd Rather Go Blind" i ostavila nas zadovoljne u vrućoj zagrebačkoj noći.

E, sad prateći bend. Mladac po imenu Justin stvarno razvaljuje klavir i svaka mu čast u tim godinama, a Sven Buić, naše gore list, čovjek koji izgleda ko da je sad došao s pecanja, bio je njezin dugogodišnji pratioc u bendu i bio je priznati studijski muzičar u Irskoj, dok se nije odlučio prije dvije godine vratiti u RH (!?!?!), a ovaj put je iskoristio priliku da ponovo zasvira s Mary.

Nakon odslušanog koncerta mogu samo zaključiti da je žena opičena 100 na sat, a neizbježni tragovi njenog burnog života vidljivi su i golim okom, no glas je srećom ostao netaknut. Iako u privatnom životu nisam ljubitelj nit jazza nit bluesa, uz ovakve izvođače u ovakvom ambijentu čovjek je spreman na sve.

pedja // 11/07/2002

PS: HTV je snimao cijeli koncert s bar četiri kamere i probajte uloviti snimku, kad bude na telki.