Bila su tog dana tri giga koja sam htio čuti - How Yes No promovirali album u KSET-u, u Dva Osam 21. Vek i Dina Jashari na rođendanu Ravno do dna, i The Strange u Vintageu. Iako sam od svih tih dosad samo The Strange gledao uživo, a neki od prethodno nabrojanih mi nominalno žanrovski više odgovaraju, ipak nekako nije bilo pravih nedoumica, srce je vuklo u Vintage. Koji je, bogu hvala, isto malo živnuo u zadnje vrijeme s koncertima opet, zabrinuo sam se bio u nekom trenutku da će se nastaviti opredijeljivati isključivo za iznimno ali iznimno popularne 90-e, 80-e, 00-e i tako to, koristiti činjenicu da su se isprofilirali kao mjesto u koje će po dozu "alternative" pohrliti oni koji misle da su svugdje drugdje samo cajke. Dužno poštovanje bajdvej svakome u ovom gradu (a ima ih) tko ne poklekne pred činjenicom da je takav i sličan mediokritetski sadržaj (a pritom, sori, u isti koš stavljam slušaone Marija Kovača sa cajkama) najlakši mogući money grab, nego umjesto toga, ili barem paralelno, u klubu daje prostor autorskoj glazbi uživo, a onda i akreditira nas bitange i seronje s ovog zabačenog kutka interneta. Krajem godine nas Miklaužić (vidim da se oženio, čestitam) zove da radimo topliste za onaj Beehype. Ekipa koju je formirao da to šalje ima u prosjeku malo više srednjestrujaških afiniteta nego ja, pa se ne sjećam da se moj izbor za album godine iti jednom slagao s ukupnim pobjednikom (pogotovo za prošlu godinu kad je to premoćno bio Kensington Lima, zamolio sam da izbrišu moje glasove i ne potpišu me, bilo bi me sramota), osim u slučaju The Strangeovog "Echo Chamber". To je po svim kriterijima jedna mamojebena albumčina kojoj se ja jako često vraćam, te sam s tim materijalom razvio prisniji odnos nego s ičim što su Bambi Molestersi, My Buddy Moose ili The Walkabouts ikad snimili, što tim više znači ako se složimo da su svi ti sastavi (od kojih je skrojeno članstvo ovog benda jel') izvrsni. A nije da nema stvari na njemu koje bi me mogle odbiti. Naprimjer to što je rađen s parama sa sise zvane Glazbena Unija, Društvo Skladatelja ili takav neki kurac-palac, u ime promicanja hrvatske kulturne blabla ovo-ono na albumu svira praška filharmonija, samo po sebi ne bi bilo antipatično da je riječ o nekom "organskom" bendu čiji su članovi frendovi iz srednje škole koji su brusili zanat zajedno u garaži pa su konačno dobili priliku da pokažu što znaju. I Eckman i Pavičić su ultra-renomirani likovi kojima je ovo samo igrom slučaja u međuvremenu od side projecta postao matični bend (raspali se Molestersi i Walkaboutsi jebiga, pa je samim time odjednom nadoštukan cijeli My Buddy Moose u ovo), ali i dalje ću biti jako iznenađen ako me netko uvjeri da se razmjena ideja i vizija za njihovu suradnju odvija na pivama, a ne preko maila, a ono u što me uopće nećete moći uvjeriti, to je da imaju redovne probe, a ne da se skupe samo ako imaju svirku ugovorenu. Sve skupa dakle puno više odaje dojam "projekta" nego "benda", i ako još znamo da se stvar muzički ne libi referirati na vrlo utabane americana puteve i teksutalno na najopćenitija mjesta rokenrol diskursa, onda nema ništa lakše nego zamisliti scenu gdje uživljeni kantautor naprijed sa sjajem u očima nešto zavija "o maj bejbe kam bek" a u pozadini 4-5 smorenih likova po inerciji odrađuju posao razmišljajući već pola sata samo o tome na koji od dva modela tenisica koji im se sviđaju će potrošiti tih pišljivih sto eura. Promoćurniji među čitateljima će znati iščitati da je ovo prije svega referenca na to turobno iskustvo zvano koncert Kensington Lime, ali realno takvih je primjera stvarno mali milijun. Ima biti da je upravo stoga činjenica da ova stvar, kako albumski tako i uživo, funkcionira tako fenomenalno glatko i kohezivno, toliko fascinantna. Nije stvar samo u tome da su vrhunski profesionalci i da kuže svoj zanat u dušu. Stvar je u tome da to šmeka, da to gruva, da se oni smiješe i namiguju si i daju si petice, da to zvuči iskreno, da to zvuči čisto, uvjerljivo, da se s tim može povezati nevjerojatno brzo i lako, i da će se s ovim složiti svatko, ali svatko tko je tog četvrtka u Vintageu bio. Bio sam na milijun gigova koji su meni bili do jaja, ali sam mogao shvatiti da je nekome bilo zakurac zbog ovog ili onog, ili obrnuto. Ovdje je svima bilo minimalno vrlo dobro, jer su sasvim sigurno dobili točno ono što su htjeli dobiti kad su keširali tih 6 banki, i to je točno ono što odličan sound, još bolji light, i općenito obraćanje pozornosti na svaki detalj u kombinaciji s još nekim stvarima kao što su višedesetljetno iskustvo i rođeni talent mogu omogućiti. Ja sam prema ovom sub-žanru rokenrola poslovično blago skeptičan, pa je stoga valjda tim veća pohvala ako kažem da je ovo apsolutna "world class" razina, oni doslovno s ovim zvukom mogu sutra u Madison Square Garden, pljeskali bi im svi, od onih što su izviždali Rickyja Nelsona do onih što su jebali majku Trae Youngu. Žao mi je što je svirka počela u minutu na vrijeme pa sam propustio prve tri pjesme, zanimljivost je ta da sam pjevušeći refren "Echo Chamber" uklizao pred klub na način da sam se u takt pogodio s Eckmanom unutra slučajno. Tko je bio u prednjim redovima mogao je vidjeti da je komodica koju je Chris imao pred sobom fol da odloži čašu u biti bila stalak za tekstove, ali čini mi se da nije puno škicao, doduše nije moguće sa sigurnošću reći, jer ima dosta sitne oči i one viseće kapke, pa može varati. Možda je razlog što cijela osmeročlana postava tako dobro rezonira upravo taj što dvojica najisturenijih i najodgovornijih nisu nikakvi kitnjasti rock egotriperi, a niti bogomdani talenti za (ne)verbalnu komunikaciju, pa samim time svi znaju da će moći doći do izražaja. Evo recimo klavijaturist je popušio 5 cigareta i uvjerljivo glumio ženu na bekvokalu kad je trebalo. Basist mi baca na onog lika zvanog Zvonko Hrabar, naročito iz Branko Đapić faze. Drugi gitarist (shvatiti uvjetno, imao je i on jako puno svojih slavnih trenutaka) je često koristio neku spravicu za koju mi Dinko (snimao je cijeli koncert, izać će dakle kad-tad negdje) veli da dođe kao umjesto gudala, izaziva vibriranje žica laserima, ili tako nešto. Bubnjar se najviše smiješio, nek mu daju da pjeva bekove ubuduće, pola refrena je s guštom otpjevao na suho. Puhači su imali dosta slobodnog vremena, popunjavali su ga gestom i mimikom koja je apsolutno davala do znanja da su sretni i ponosni što mogu iz te pozicije slušati tako dobar bend. Budući da favoriziram drugi album nad prvim iz 2004., nije čudno da mi je vrhunac bio "Dime a Dozen" tamo pred kraj regularnog dijela, okrenuvši se iza sebe shvaćam da je valjda sto ljudi koje vidim svak u svojoj teškoj čagici, a ja sam mislio da stoje mirno, dobar trenutak. Bendu se najradije svirala ona "Not Now Not Ever" sa zadnjeg EP-a, primjetno su bili nabrijani na nju pošto su je prvi put svirali uživo. Sigurno je da će biti među omiljenijima, realno je teški crowdpleaser. Bisa su bila dva, na drugom tradicionalno samo coveri, što je skroz oprostivo ako znamo da su likovi na pozornici u životu izdali svaki po dovoljno autorske muzike da su nam je mogli svirati do preksutra.

Dan poslije se išlo na Rebel Star u Dva Osam, to mi je tim više učvrstilo dojmove o ovom koncertu kao apsolutnoj pobjedi, jer realno to jesu bendovi koji furaju neku sličnu čuvstvenost i na istu publiku ciljaju, a Rebel Star, uz dužno poštovanje za sve njihove albume, postave i godine, je i dalje ono što ekipa iz The Strange u nekom drugom timelineu svira u toj garaži u srednjoj školi dok se još traže i love. Mislio sam da mi je ime njihovo blesavo, jer kao nema ničeg neobičnog u njihovoj muzici. Povlačim to mišljenje, biti toliko "običan" a toliko jebeno dobar je definitivno neobično.

ujak stanley // 04/04/2022