Kako je to zajebano kad dođete u Beograd za vikend i onda subotu prolapite jer se u gradu ne događa ništa vrijedno spomena (iako šetnja Kalemegdanom u društvu jedne Beograđanke i jedne Francuskinje ima svojih draži), a onda dođe nedjelja i dva zanimljiva koncerta u istom danu: Shellac u Letnjoj šikari a Ken Vandermark Trio u bioskopu Rex.

Kod takvih teških odluka obično vodim računa o vlastitim afinitetima, znatiželji ali, jebiga, i profilu publike koja će ovaj report čitati. Ne znam kako je to na Terapiji, ali na mom matičnom portalu, groupieju, na sam spomen riječi "jazz" u naslovu ili uvodu prosječan čitatelj bi tri puta pljunuo preko ramena, ugasio računalo, pošpricao ga svetom vodicom, izmolio kolko već treba očenaša a možda i odplesao voodoo ples protiv uroka zvanog "jazz". Možda je prosječan čitatelj Terapije tolerantniji, ne znam, ali Vandermark je bio prevelik rizik da iskušavam ičiju strpljivost, uključujući svoju. A i Shellac sam svakako htio vidjeti. Bend je poznat po tome što rijetko ide na turneje, a i kad idu rijetko se zadržavaju na njoj jer sva trojica rade pa im ovo dođe nešto kao fušarenje. I pitanje je kad će (i hoće li) opet doći u ove krajeve. Prostor koji je koncertna organizacija Odličan hrčak izabrala za nastup Shellaca bio je savršen. Letnja šikara je naime brod koji se nalazi točno pored sportsko-rekreativnog centra "25. maj" na Savi, odnosno gotovo na samom ušću Save i Dunava, preko puta Ratnog ostrva. Osim što je sam prizor spajanja dviju velikih rijeka fascinantan, jednako je upečatljiv i prostor Šikare, inače sestrinskog prostora kultnog beogradskog rock kluba Šipražje (Šipražje-Šikara, get it?). Povelik brodić ima malu pozornicu smještenu na pramcu, iza koje se nalazi crveni zastor kao u kazalištu iza koga se kriju stepenice u potpalublje koje služi kao backstage, u sredini broda nalazi se mix pult i DJ pult, a u stražnjem dijelu veliki šank s nekoliko klupa za sjedenje. I šank i klupe bili su prazni.

Sam prostor može primiti brat-bratu 600 ljudi, možda i više. Na Shellacu ih je bilo oko 250. Malo me to začudilo jer čujem da je u Zagrebu Močvara bila puna. A znate i sami koliko je Beograd veći od Zagreba pa računajte. Ekipa s kojom sam razgovarao smatra da je to pristojan broj. Em je nedjelja, em su izbori, em je riječ o kultnom bendu, em je cijena 1.200 dinara (oko 110 kn), em je ovo, em je ono... Ako su organizatori zadovoljni, bend zadovoljan, tko sam ja da im proturiječim?

U Šikari sam se nacrtao nešto iza 22 30 h, u društvu Bojana iz Stuttgart Onlinea i njegovog frienda, inače bivšeg gitariste benda koji je na vrijeme shvatio da od tog brašna nema 'leba i posvetio se pametnijim stvarima u životu. Neka. Njih dvojica su odlučila koncert odgledati s keja jer im se nije plaćao upad, a i pivo je jeftinije kad ga doneseš sa sobom iz trafike, ne? Nisu oni bili jedini, bila je tu još jedna grupica, očito obožavatelja, koji su prosjedili cijeli koncert na obližnjoj klupici. Bend je 50 metara od tebe, sve se dobro vidi i još bolje čuje, mogu ih razumjeti... Stigoh negdje pred kraj nastupa support acta, u ovom slučaju njemačke kantautorice po imenu Allroh. Po kojem principu bend, odnosno njihovi menadžeri biraju predgrupe ostat će vječna misterija. Možda je Albinija privukla sličnost dotične s gđicom PJ Harvey s kojom je svojevremeno radio (a s kim nije, molit ću lijepo?), možda mu je jednostavno jebozovna u onoj bijeloj haljinici pa dobije opaki hard-on dok ona nastupa, a možda su njezin angažman uglavili sposobni menadžeri uz jagnjetinu ispod peke s puno luka i domaćeg krumpira? Whatever, Allroh podsjeća na križanac PJ Harvey i Beth Gibbons, plavuša odjevena kompletno u bijelo, s električnom gitarom i bučnim vrištanjem u mikrofon. Na trenutke krhka i nježna, na trenutke mučna i bolna, Allroh je totalno nezainteresiranoj publici priuštila pola sata teže probavljive mračne singer-songwriter psihodelije. Svaka čast na trudu draga, ali ekipa nije tu došla zbog tebe. Ona je to shvatila, odsvirala i odvrištala svoje, zahvalila se, najavila Shellac i pokupila se.

Nije dugo trebalo da se postavi stage, desetak minuta, isto toliko za tonsku i to je to, sve je bilo spremno za početak. Iznenadilo me je to što su bubnjevi bili postavljeni u sredini bine, paralelno s drugom dvojicom. Sama ideja je odlična, postiže se bolji zvučni učinak, naglašava se podjednaka važnost sva tri člana benda te, možda još važnije, publika dobije priliku iz prve ruke vidjeti kako Todd Trainer udara bubnjeve. Momak me podsjeća na Cokija iz Jinxa: visok, štrkljav, sa zulufima poput cara Franje Josipa, s cigaretom koja mu opušteno visi iz usta, djeluje totalno nezainteresirano za sve oko sebe. Ali je sjajan bubnjar, čak i ako djeluje kao da spava tijekom nastupa.

Njemu s lijeva je basist Bob Weston, korpulentnija dobričina koji je bio zadužen za komunikaciju s publikom. Na samom početku koncerta obratio se okupljenima riječima: "We know you Serbians, there are plenty of you in Chicago" što je izazvalo povike odobravanja. S desne strane je lik čija je pojava ipak izazvala najveći ushit: gitarist, producent, snimatelj, vjerojatno veliki jebač i ne znam kakve još sve titule ima, monsieur Steve Albini. Doduše, s onim anti-zvjezdanim imidžem, s kratko ošišanom vojničkom frizurom, farmerkama poderanim na koljenima, očalama s dioptrijom, vjerojatno bi većina okupljenih prošla pored njega na ulici ni ne pogledavši ga. Ali, kad se popne na binu...Jebiga, čovjek ima karizmu, ima gard, ima stav rock zvijezde. Čak i s cvokama. Ali ih je ipak skinuo pred početak nastupa. Onda je djelovao još rabijantnije. Od samog početka koncerta bilo je jasno da s ovom trojicom nema šale. Izvrsno uvježbani, disciplinirani, siloviti i nevjerojatno energični, Shellac su okupljenima priuštili pravi tornado brutalnog, bučnog čikaškog bijelog noisea. Upravo zadivljuje ta njihova kompaktnost i uvježbanost i postaje jasno zašto je Todd MORAO biti isturen naprijed u liniji s Bobom i Steveom: sva trojica su izvrsni glazbenici, ali on ima onaj poseban štih, sposobnost da istovremeno bude i plah i divalj, ali uvijek savršeno precizan, nikad ne ispadajući iz ritma ni za sekundu. (Dao bih sve što imam da ja imam takve sposobnosti, ako već ne na bini onda barem u svojoj spavaćoj sobi, he he he).

A glazba Shellaca puna je začudnih obrazaca koji njihov noise hc vuku ka matematičkom rocku: na trenutke vam se učini da sva trojica meandriraju svaki na svojoj planeti i kao da će se pjesma svaki čas raspasti, no onda slijedi bučan povratak na majčicu Zemlju. Baš kao kod najboljih jazz sastava, Shellac su pronašli način da dođu do samih granica kontrolirane improvizacije spajajući nevjerojatnu preciznost s divljom bukom, brutalnost s nježnošću. Pjesme im nemaju klasične završetke: taman kad pomislite da je stvar gotova i krenu pljesak i uzvici odobravanja, bend ubaci u petu brzinu, dosegne krešendo a onda slijedi trenutni prekid koji nas u publici ostavi usred skoka, kao da se slika zamrzla a nama to nitko nije rekao.

Da budem do kraja iskren, nije ovo glazba za svakoga, nije ni moj cup of tea. Jer, iako se ovdje radi o nastupu izuzetne snage, preciznosti i agresivnosti, koji je istovremeno izrazito profesionalan ali i zabavan i opušten što se tako rijetko viđa, ovo je glazba koja ne dopire do mene, do onih mjesta do kojih bi trebala doprijeti. Zato u ovoj recki nema izljeva ushićenja i egzaltiranosti kakvima sam sklon kad vidim bend koji me stvarno obori s nogu. Nažalost, kod Shellaca moram biti suhoparniji, neću reći "objektivniji" - previše su hermetični za mene. Noise nikad nije bio meni draga glazba, a i sami Shellac se nisu odmakli dalje od kultnog statusa među istinskim fanovima u publici koji znaju sve tekstove pjesama, dok sam ja prepoznao tek predivnu ljubavnu ljepoticu "Prayer to God" ili pred kraj odsviranu "Steady As She Goes" s posljednjeg albuma "Excellent Italian Greyhound".

I s te, "objektivne strane", njihovom nastupu nikakva se zamjerka ne može uputiti. Ovo nije bilo otaljavanje ugovorenih obaveza, "tamo-neki-koncert-u-nekoj-Srbiji" već srčan, beskompromisan i strašno silovit nastup trojice izvrsnih glazbenika koji istinski uživaju u onome što rade. To što sam ja drugi dio njihove svirke proveo na keju, uživajući u prekrasnoj proljetnoj noći, moj je problem. Mission accomplished, može se reći. Jedan odličan koncert, jedan odličan koncertni proctor koji bi trebao biti aktivan preko cijelog ljeta, ugodno društvo i lagani vjetrić koji mi mrsi sijede vlasi dok uživam cugajući coca colu i gledajući mračnu crnu liniju koja označava mjesto gdje se Sava i Dunav nježno ljube. Ima toliko stvari koje ne volim kad je o Beogradu riječ, ali ovo je bila gotovo pa čarobna večer.

Što je nedostajalo? Pa molim vas, što jednom matorom kurvaru može nedostajati? Triput pogađajte…

Albino Hadžo

hadžo // 19/05/2008

> vidi sve fotke // see all photos