Tko više pamti zadnji Shellac album?

Steve Albini je s vremenom stagnirao kao producent, već godinama nije potpisnik nikakvog epohalnog albuma kao meštar za tonskim pultom (posljednji značajni radovi bili su mu s Neurosis, Manic Street Preachers i Iggy & The Stooges), radi onako kako je radio i prije 20-tak godina, te rijetko što da se od njega dobilo istinski uzbudljivo na tom području. Bend Shellac je odavno stavio na dugotrajne pauze samo za osobni ispušni ventil i poneku turneju s kojom je na račun stare slave redovito omasti brk, a sukladno s time, red je da tu i tamo ponešto objavi.

Prethodni "Excellent Italian Greyhound" daleke 2007. činio se kao trenutak slabosti s pomanjkanjem ideja, no ovaj "Dude Incredible" je još blijeđi i namjerno ostavljen na ledu punih 7 godina jer Albini, sada je očito jasno, više nema ama baš niti zrnce dosjetljive inspiracije. Jedino u čemu je uspio napredovati jest svirka gitare. Koncizna, iznenađujuće melodična, onako, za njegov osobni gušt čista bez prljavih distorzija i ponekad dosta kompleksna u balansu basova Bob Westona i klasičnih tempova bubnjara Todd Trainera. U tom glazbenom dijelu rada i nema nekih zamjerki: ovo je bez ikakve sumnje najmelodičniji Shellac album blago žanrovski uronjen u post-hardcore, no tematski je potpuno neinspirativan i bezidejan poput prvoškolca koji muku muči sa školskim sastavkom povezivanja nekoliko rečenica u smislenu cjelinu. Albini je jednostavno zaboravio pisati liriku. I to onu nihilističko agresivnu, mračnu, bolesno brutalnu i ekspresivnu koja je katkad obilovala i ciničkom duhovitošću. Ako je inspiracija pisati poeziju o vožnji na biciklu ili o gradonačelniku i kojekakvim inspektorima iz konteksta gizdavih kicoša koje jedino treba prikazati degradacijski degutantno bez adekvatnih obrazloženja, onda to i nije neka osobitost, barem ne u Albinijevom slučaju koji nije socijalno, pa niti društveno ili politički upitan faktor već lojalni građan kojega njegovi sumještani sasvim vjerojatno niti ne doživljavaju kao neku bivšu veliku zvjerku r'n'r-a. Njemu su stihovi manje-više samo popuna prostora, on je odavno materijalno opskrbljen do kraja života i više nema potrebe da se paranoično iživljava s frustracijama pokušavajući iscenirati neku kataklizmičku priču iz svakodnevnice koju baš i ne prati osobito, a niti ga ona ni ne zanima.



Kako se Albini prepustio inerciji obiteljskog života i studijskog rada s produkcijom gomila i gomila bendova koji su ga odavno nadmašili s idejama i daleko energičnijim performansima, jedino na čemu im je svima mogao pokazati da još uvijek nije za staro gvožđe jest ta vrlo fina gitaristička staccato tehnika predočena kroz nekoliko majstorski odsviranih pjesama poput uvodne "Dude incredible" od 6 minuta ili ponekog žešćeg klasičnog noise-rock komada "You came in me", "Surveyor" ili "All the surveyors" koji počinje iznenađujućom višeglasnom vokalnom arijom. Ne nedostaje niti elegične pastorale "Gary" u posve tromom blueserskom štimungu i instrumentala "The people's microphone" i "Major/ surveyor" koji opet imaju svoje drugačije funkcije za koncerte. Nema nikakvih eksperimenata, de-kompozicijskih struktura, gordih pokušaja smišljanja avangardnih štoseva i onih nelogično iracionalno eruptivnih dijafragmi koje su redovito pristizale s njegovih albuma još od vremena Rapemana i Big Blacka. Ovdje je samo čista uigrana bendovska svirka s plesnim tempovima i solidnim balansom za live nastupe, no opterećivati se o tome šta pjeva u tim pjesmama je čisto gubljenje vremena.

Naslovi. 1.Dude incredible, 2.Compliant, 3.You came in me, 4.Riding bikes, 5.All the surveyors, 6.The people's microphone, 7.Gary, 8.Mayor/ surveyor, 9.Surveyor

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 12/01/2015