Bit će da ja kampiranju nisam simpatična isto toliko koliko ni kampiranje nije simpatično meni. Ljudi mi se smiju kad im kažem da preferiram spavanje u zidanim objektima, ali stvarno je tako. Ta sjedinjavanja s prirodom mi se čine prilično jeziva. Nakon odustajanja od takvih akcija na Heineken Jammin' Festivalu (i bolje, kad se pijavica uzme u obzir), ovdje su nam se ispriječili ljudi iz branše koja Ala Bundyja čini mizernim skoro kao i njegova žena Peggy - vlasnici dućana cipela. Tako je frendica s kamperskom opremom i višegodišnjim izviđačkim i pankerskim iskustvom zaglavila u Zagrebu, a ja bila primorana preskočiti petak i na Viva La Pola doći samo u subotu. Šteta. Baš me zanimalo kako će izgledati The 69 Eyes jer na televiziji izgledaju vrlo retuširano. A i Disciplin A Kitschme me zanimalo kako zvuči u novoj postavi. Ali u subotu su svirali GBH, a tu onda baš i nije bilo izbora. No dobro, što se može…

Kad sam u Puli pokušala ubiti vrijeme do koncerta, naravno da su svi koje sam zvala bili na plaži. A gdje bi drugdje i bili u 14h dok sunce prži. Tako sam nostalgije radi malo obišla 'Heavy Trash mjesta', u hladu neke smreke razmotrila mogućnost da mi netko od onih silnih stranaca koji su razgledavali topove ponudi da isprobam vremeplov, i na kraju završila u bircu gdje je kao konobarica radila jako simpatična djevojka koju je snašla ista sudbina kao moju frendicu, pa nije mogla na Festival jer je morala raditi. Iako sam imala upute kako doći do fantomskog brodića koji vozi na Monumente naravno da ga nisam našla. Problem je bio što je brod stajao svaki put na drugom mjestu. A ta mjesta su bila na sasvim suprotnoj strani od one na kojoj su meni rekli. Tako da sam krenula kopnenim putem, uhvatila neki lokalni bus od kojeg me do mjesta održavanja Festivala prevezao Viva La Pola volonter i spasio 20-ominutnog pješačenja po suncu. Hvala mu beskrajno!

A na Monumentima je bilo prilično živahno. Bendovi su već svirali, posvuda su hodale hrpe poluobučenih pankera i pankerica i većina ljudi ili je bila pijana ili je radila na tome. Kad smo se svi skupili krenuli smo unutra i stigli taman na Pogreb X. Nekadašnji bend pokojnog Satana Panonskog je svirao na glavnoj pozornici. Nisu bili loši, moram priznat. Ali publike je bilo prilično malo. Prostor je prilično velik pa se ljudi raštrkaju valjda. A i još ih je dosta pilo po šatorima. Kad su Pogreb X počeli svirati ''Iza zida'' blago sam se trznula jer iako je sad volim, kao i ostale skladbe gospodina Panonskog, probudile su se traume iz djetinjstva kad me sestra obožavala gnjaviti s tom pjesmom koju sam tada apsolutno mrzila i ispaljivala na živce svaki put kad bi je ona pustila s kazete. Imala sam 8 godina i više sam voljela Azru. Na kraju su još svi zborno otpjevali ''Lepi Mario'' i Pogreb X su završili. Dok smo čekali One Way System zabavljali smo se vrlo začudnim putokazima po Festivalu na kojem su strelice pokazivale u najčudnijim smjerovima od onog u kojem vi zapravo trebate ići. A ni put do malog stagea nije bio ništa manje zabavan. Mračan i žbunovit s promjenama u nadmorskoj visini i strelicama u svim smjerovima. Dušu dalo za pijane ljude koji po mogućnosti još pate i od kokošjeg sljepila (čuli smo da je bilo i takvih). Pokraj malog stagea je bila i mala izložba koncertnih fotografija, a moglo se i naguziti Georga W. Busha, popišati se po njemu ili postati Bruce Lee. Sva samo ako ste gurnuli glavu kroz pravi otvor na slikama koje su visile s drveta. Ja sam naravno bila malo preniska za te akcije. Dovraga! Hranu i cugu se plaćalo u bonovima koji su bili napravljeni kao dinari, što mi je bilo skroz fora jer oni na Priredbi su bili stvarno grozni i kladim se da je puno ljudi više puta platilo kojih 5-10 kuna previše svoje piće jer su im se mali papirići lijepili i nisu se dali izbrojat. Ovdje nije bilo takvih problema, zato pohvale organizatoru. Ne znam zašto su se neki žalili na loše točeno pivo od 15 kuna kad je to postala sasvim normalna pojava. Čak je i u KSET-u, zadnjoj oazi jeftine loše točene pive, cijena prije dosta mjeseci bila 9 kuna. Uostalom na Viva La Poli je bio takav izbor pića kakav nisam već dugo vidjela na nekom Festivalu i zato svaka čast. Ja bih sa svojim izborom pića prošla jeftinije jedino da sam ga kupila u dućanu, tako da nisam sažalijevala nikoga po tom pitanju. Vidla bih ih ja u Splitu ili Veneciji. Jela nisam pa ne znam kako je s tim bilo. Znam samo da su mi u jednom trenutku jako fino zamirisali ćevapi. Ne bi čovjek rekao, ali sve počinjalo kako je i najavljeno, pa smo vrlo uskoro gledali One Way System ili kako ih je frend nazvao, ako se ne varam, ''sirotinjski Exploited''. Ja se naravno nisam više mogla oporaviti od te izjave, a i pola koncerta smo se zafrkavali i uslikavali, pa ne znam u kojoj se mjeri šalio, ali mislim da nije puno. Meni ionako uvijek popusti koncentracija prije benda koji me zanima, a kako su se nakon One Way System spremali GBH, a nakon njih i Death Disco, eh… Kad je na ekranima uz glavnu pozornicu napokon osvanulo ''Next: GBH'' ja sam s osmijehom od uha do uha odskakutala u prvi red, iako sam dan ranije davala izjave da je to koncert na kojem ću se držat podalje. Nda, toliko o tome. GBH su mi omiljeni punk bend koji volim od kad sam prvi put na nekoj punk kompilaciji s 15 godina čula ''Race Against Time''. Bilo je gore još krasnih bendova, ali GBH su bili i ostali najkrasniji. Kad su svirali u OTV domu bili su genijalni, a najviše me oduševio pjevač Colin koji je nakon koncerta ostao satima pričati i slikati se s pijanim obožavateljima ispred pozornice, koji ga nisu htjeli pustiti da ode ni kad su ih čistači već počeli gurkati metlama i ružno gledati. Stvarno je bio divan. E pa mislim da je u Puli ipak bio malo pijaniji od ljudi u publici, ali bio je dobre volje, kaj je, je. Stalno je najavljivao PTTB, bacao zle šale na njihov račun i općenito podavao prilično kretenskih izjava, koje sam ja potisnula jer ih jako volim. Svirali su hrpe starih hitova, a i primali su želje iz publike, pa su na kraju odsvirali ''Generals'' za koju je bilo najviše glasova, i ''No Survivors'' jer su 'opasni anarhisti pa će odsvirati dvije pjesme, a ne jednu koliko su im rekli da još stignu'. Nitko nije imao ništa protiv. Bili su genijalni! U jednom trenutku je Colin nestao s pozornice, a zamijenio ga je drugi plavokosi tip koji je više izgledao kao da je iz nekog kalifornijskog skate punk benda, nego engleski panker. Otpjevao je jednu pjesmu, a onda se vratio Colin, ispričao se na tome i nastavio koncert. Nisam baš išla prebrojavati publiku, ali oko mene je bila prilična gužva, svi su pjevali i mlatarali šakama po zraku. A i dizanje irokeza je napredovalo u zadnjih nekoliko godina pa ih je priličan broj preživio koncert. Budući da me nakon GBH uhvatila totalna euforija Petera i njegove bebe iz epruvete sam pogledala bočno iz backstagea jer sam zapala u 'poludjela obožavateljica' stanje i htjela se slikati s Colinom. Tak mi i treba kad nisam htjela onda u OTV Domu, a lijepo su se nudili. Bah. U svakom slučaju veliko hvala Saši što je dao sve od sebe da mi proba ispuniti želju.

Gledati koncert bočno i nije neka zabava. Em pol ne vidiš, em pol ne čuješ. Peteri su izgledali pankerskije nego zadnji put kad su posjetili naše krajeve, davnih dana u KSET-u. Tada su bili u 'havajskom' izdanju i izgledali tako da me frendica pitala, kad smo ih sreli u bircu, da kakvi su to seljaci tam do nas. Hehe. Na tom koncertu su mi bili super, a ovdje u Puli mi nekako nisu legli, a i nakon 10-ak minuta sam otišla na mali stage jer su trebali svirati Death Disco. Poslije su mi rekli da su PTTB vrlo ubrzo i završili svoj nastup. Svašta. Death Disco su dobili vrlo loš tremin, za vrijeme headlinera, tako da su pred pozornicom stajali uglavnom njihovi frendovi, što je meni bilo čisto najs jer sam ih mogla pogledati u miru i još se i družiti s ljudima koje nisam vidla 100 godina i jako mi fale. Naravno, radije bih da je bilo puno ljudi, ali eto. Ako ništa drugo bar su imali vesele rasplesane djevojke u prvom redu. Death Disco su bili super. Možda su mi bili još i više super nego obično jer me totalno oprala nostalgija za Zagrebom pa sam se rastapala od sreće što mi sad tam sviraju, a oko mene stoje svi oni ljudi s kojima sam po Zagrebu bauljala po koncertima. Nakon veselog druženja i čagice na malom stageu opet smo se zaputili prema velikom gdje su već svirali KUD Idijoti koje preskočim svaki put ako imam priliku, pa sam tako napravila i sada. Umjesto da gledamo njih još smo malo bauljali po Festivalu, a onda se kroz polugole pijane pankere zaputili prema autu ubit oko do jutra. Prošle godine je Viva La Pola bio na puno boljem mjestu do kojeg niste morali hodati kilometrima po suncu ili trčati gore-dolje po obali i tražiti fantomske brodove, ali ove godine mi je ipak bio bolji. Veći prostor, kamp, držalo se rasporeda i volonteri su bili tri milijarde puta bolji nego zadnji put. Ne bi uopće bilo loše da i iduće godine festival bude tamo, samo da prijevoz bude malo bolje organiziran. A kako ide iz godine u godinu, vjerujem da će i bendovi biti još bolji.

ana // 07/08/2007

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Ispričavam se na ovolikoj pauzi između izvještaja s prvog i drugog dana. Bijah obezinternećena cijeli tjedan.