Sve se slaže što se tiče brojki. Za 5. rođendan Vintage Industrial Bara koji se već na samom početku djelovanja 2012. pokazao jednim od najfleksibilnijih klubova u metropoli za rokačinu i mnogu njegovu subžanrovsku braću i sestre, street punk legende GBH iz Birminghama su došle kao svjećice na bogato dekoriranoj rođendanskoj torti. Frontmen Colin Abrahall je tu bio glavni dirigent koji je ukrašavao nutricionistički dio na očito strogo izbalansiranoj poanti. Čovjek je jednostavno rečeno asketa: svojim vitkim, skoro mršavim sportskim stasom odavao je dojam onih rijetkih maestra slastica koji vole i pojesti i popiti, a onda brzo trk na svakodnevno đogiranje od nekih desetak kilometara pri čemu se ne bilda i ne napucavaju mišići, već se održava zdrava tjelesna 'fit' kondicija za skakanje i divljanje po pozornici. Nije teško i samim ovlaš pogledom zaključiti da ima kilaže otprilike koliko i godina, ajde de, malo više od 56, ali više od 65-70 kila vjerojatno nema. U tako zdravoj tjelesnoj spremi, što me zaista iznenadilo jer sam po promo slikama očekivao staru izgužvanu poluisušenu podrtinu, a njihovog zadnjeg nastupa na ovome istom mjestu prije točno 3 godine se ne sjećam jer sam se u to vrijeme razvodio doživljavajući najgore psihičko-materijalne stresove i bio sam total indisponiran, Colin i njegova ekipa su zavitlali punokrvnu pankerijadu otvorivši nastup pjesmom "Birmingham smiles" s netom objavljenog 12. studijskog albuma "Momentum" na kojeg su se nekoliko puta vraćali pokazujući da ni u kom slučaju oni kao bend, ali niti njihova muzika nije za staro željezo. Prije svega to se odnosi na sjajne gitarističke poteze Colin Blytha koji odavno ne preferira klasične punk riffove izuzevih starih himni koje su kao takve postojane i opravdane. Vrijeme 80-ih, tj. drugog punk vala nije u tom aspektu puno obećavalo, akordi su se izlizali pretvorivši se u reciklažne inverzije, a on je na vrijeme shvatio zamku stereotipnog klišeja dozvolivši jasno koketiranje s thrash i d-beatom, elem mješavinom punka i metala (a i hardcorea) čvrsto pozicioniravši stilske raskrsnice na jasna uporišta u kojima nema ničega niti premalo, ali niti previše. Brzo iskrzana staccata, kraće solaže i vješt melodijski attack njegov su specijalitet, dok su klasičari ritam sekcija basist Ross Lomas i bubnjar Scott Precee koji mogu proći u svakom punk sastavu, ali mu ne daju posebno dojmljiv autorski pečat. Set lista im je bila prošarana hitovima "Lycanthropy", "Sick boy", "Dead on arrival", "Do what you do", "Give me fire", "City baby attacked by rats/ City baby's revenge", "No survivors", a negdje na sredini je izvedena nova "Fifty what" s kojom se Abrahall satirično postavlja prema godinama na plećima koje ga za sada ama baš nimalo ne zabrinjavaju. Skače po bini kao na trampolinu ne odajući ostarjelost organizma, štoviše kako je nastup odmicao činilo se da mu se kondicija povećava iz minute u minutu, a koliko sam primjetio nije ništa konzumirao osim obične vode, čak niti da bi gucnuo koji gutljaj pive, no publika je bila ta kojoj je izgleda svako malo uzmanjkalo snage kako su redali hitove. U valovima se odvijala pogačina s ponekim stage-divingom najupornijih, ali to me nimalo ne intrigira da se nađem u hrpetini znojnih fanova na skliskom podiju koji ionako samo čeka žrtvu za novu slomljenu nogu ili barem razbijenu gubicu s obaveznim laktarenjem. A kako ovakav brz i žestok performans iziskuje mnogo energije, GBH i nisu svirali dulje od, čini mi se sat vremena, te su ovom prilikom napravili presedan izašavši na bis kojeg ne prakticiraju odsviravši neizostavni "Alcohol" kojeg, opet ironično, izgleda također više ne koriste kao pogonsko gorivo barem za koncerte, a za kraj obradu "I feel alright" The Stooges. Naposljetku, ne može se nikako ostati nezadovoljan, ova ekipa je potpuno na svome mjestu furajući svoj svjetonazor gotovo punih 40 godina ne obazirući se na sve one prohujale trendove koji su zapljuskivali punk, a Abrahall se još uvijek održava kao mladić kome je divljanje na pozornici glavni opis svakodnevnih radnih zadataka.

horvi // 15/12/2017