Legendarne street-punk zvijezde iz Birminghama na tek 12. zvaničnom albumu ili četvrtom u 21. stoljeću nastavljaju dobro znani himnični stil kojeg njeguju jako dugo. Svi su kao momčad izuzetno uigrani, to nema nikakve dileme, a izuzev bubnjara Scott Preece-a koji je u postavi od 1994., glavni kružok su osnivači, tamo još od 1978.: frenetični frontmen Colin Abrahall, te basist Ross Lomas i gitarist Colin 'Jock' Blyth. Danas su već poprilični starci za mladiće i djevojke što tek kreću njihovim stopama, no nije im geslo da svraju punk samo da bi zaslužili pivo, zabavili se ili 'zbarili' komade kao što to imaju običaj puno mlađi klinci kojima bi u nekim pogledima mogli biti čak i djedovi. Imali su sreću što su bili dio drugog punk vala nakon The Clash, Sex Pistols i Ramones da u pravo vrijeme uskoče u vlak koji im je donio značajne uspjehe kada se činilo da će žanr umrijeti pod najezdom elektronike, synth-popa i dance-rocka, no neumoljiva strategija, otprilike vrlo slična kao i u slučaju Dead Kennedys, Anti-Nowhere League ili daleko brutalnijih Minor Threat, Black Flag i The Exploited donijela im je pozamašan početni vjetar u leđa: strasno su prihvaćeni od horda tada još uvijek mladih punkera s početka 80-ih koje je najviše impresionirao njihovo ime - grievous bodily harm, odnosno kratica GBH koja se koristi u britanskom kaznenom zakonu za djela koja se po nekoliko paragrafa tumači na nekoliko različitih načina: ranjavanje s namjerom, izazivanje teške tjelesne ozljede s namjerom, nezakonito zlostavljanje i zlonamjerno devastiranje, odnosno, kazneno-prekršajno djelo kao najozbiljniji oblik napada koje svatko može počiniti, a tu svašta spada, od lošeg pogleda, nekih primisli sve do nasilničkog ponašanja i samih grubijansko-sileđijskih radnji s jasnim dokazima. GBH može biti svašta. Čak i ako ste trgovca pokušali zeznuti s nekoliko 'grama' manje kad nam vage na trgovačkim centrima ne rade po sistemu - koliko utrpaš, toliko platiš. Ja sam jednom kupio sir u Konzumu na akciji 500 grama, evo malo ću se zasladiti, neka bagatela je bila od cijene, otvorim piksu, jebate, unutra nema niti 300 grama. Stavim na vagu, 280 grama. Pa se ti sad žali kad si otvorio robu. Što nisi provjeravao prije… Dođe mi da uletim u GBH konflikt, ha-ha-ha, samo s kime? Nije ona jadna blagajnica kriva tome…

Tu se sad već može početi razglabati o uzrocima i povodima za to, ali na svu sreću, ovaj uvijek revni četverac nikad nije koketirao s razbojništvom i pretjeranim prostaklukom. Ime im je ostalo trajno ubilježeno kao vrlo simptomatičan izvadak iz šupljeg britanskog zakona još iz 1861. (znate li da UB40 predstavlja obrazac za nezaposlene u Britaniji?). Elem, ova sad već vrlo stara ekipa je nakon punih 7 godina objavila novi album na kome uopće ne zvuče kao da imaju 60-tak godina na plećima. Za pravi punk su se dobro iskompromitirali šta može, a šta ne može ući na ovih zaokruženih 40 minuta zadovoljstva za njih i vjerne fanove.

Prateći sustavnu putanju benda koji se vrznuo kroz karijeru cimati i s metal/ d-beat konotacijama na koje su van svake sumnje utjecali, prva skladba "Birmingham smiles" je thrash-punk/metal, a odnosi se na njihov zavičaj: 'svatko ima svoj grad, ali nema svoj dom'. "Tripwire strange" je ubjedljivi doprinos d-beat sceni Varukersa, Discharge, Disfear i sličnim velikanima na koje su ionako imali veliki utjecaj, a onda slijede pjesme u jako dobro poznatom stilu GBH gdje nema puno filozofiranja u glazbenom aspektu. Brzi tempovi, skoro u hardcore ritmu, jednostavne gitarske riff/solo dionice, drajverski klišej dinamike kojeg svaki gitaristički punker sa zdravom pameću može izmisliti na 2-3 akorda, ali teško da može 'skinuti' ubjedljivo gnijevan vokal Abrahalla što nije od onih garažnih furkera na sukladnu scenu CBGB prije punka. Nekoliko odličnih pjesama "Us against the world", "Enemies", "The perfect storm" odmah bi potpisali Partibrejkersi, Majke, No Rules, Erotic Biljan & His Heretics, Garage In July i slični bendovi, a vidi, naslovna "Momentum" uopće nije u tom stilu. Pravi je thrash-metal/hardcore-punk poput rane Metallice s prva dva-tri albuma. I jako kratka, nepune 3 minute fantazije kako ovi starci praše, ne punk, nego d-beat. Speed punk/metal. Ako hoćete i hardcore, svejedno je, svaka im čast.



Energija se ne spušta do zadnjeg trenutka albuma, kola poput savršenog punk orgazma s nekoliko akorda rošadnim izborom komplementacija i mnogo puta korištenih gitarskih fraza, tako da čak niti ironična "Fifty what?" koja je satira na njihove godine ne predstavlja nikakvu poteškoću. K tome treba dodati da "I never asked for any of this" zvuči poput njihovih nasljednika, New Bomb Turks iz sredine 90-ih, a u nekim pjesmama se osjeća duh psychobillya koji nikad nije opravdao svoj definitivan status jer je proživljavao mnogo promašenih zicera u samom stilskom pristupu. Nema veze, ovaj album starih legendi što dolaze ponovno u Zagreb (12.XII 2017.) pravi je poligon jednostavne i direktne kreacije dokazujući njihovu izvrsnost i predanost zanatu u kome nema mjesta za ugodno starenje i lamentiranje o 'onim starim dobrim vremenima'. Za ovakav punk nabijen potencijalnom energijom punom dinamike i revoltirane lirike svako vrijeme je 'ono pravo' kada se zbori na zabavan način o ozbiljnim temama provlačeći i socijalu i društvo i politiku kroz rakurs slobode nezatrovane arogantnošću i trivijalnošću. Pa makar ponovno čekali na idući album i pola desetljeća, "Momentum" je revni pokazatelj da ništa u slučaju ovih majstora nije specificirano na godine, odnosno rok trajanja.

Naslovi: 1.Birmingham smiles, 2.Tripwire strange, 3.No news, 4.Population bomb, 5.Enemies, 6.Us against the world, 7.Momentum, 8.The perfect storm, 9.Fifty what?, 10.I never asked for any of this, 11.Blue sky thinking, 12.Liquid paradise (the epic)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 24/11/2017