Četiri benda za jedan četvrtak možda bi bilo previše u nekom drugačijem izdanju, na drugom mjestu u drugačijoj prigodi da nije čitava večer odisala praktički festivalskim ugođajem povodom ponovnog dolaska engleskih legendi GBH na novoj turneji i još jednog im jubileja - 40. godišnjice izlaska debi albuma "City Baby Attacked By Rats". Zadnji put su nas obljetnički posjetili 2017. www.terapija.net/koncert.asp?ID=27380 održavši energičan nastup povodom 5. rođendana zagrebačkog Vintage Industriala. Stoga se atmosfera kuhala vjerojatno od ranih predvečernjih sati s okupljanjem ekipe iz raznih krajeva, ja sam osobno vidio posjetitelje iz Rijeke, Pule, Banja Luke, Varaždina, Zadra, Osijeka, a bome i iz Züricha.



Točno na vrijeme u 20.20 h svirku su otvorili EKSODUS i to pred prijatno ispunjenim auditorijem koji je neprekidno nailazio. Uvijek čvrsti u svirci, uvježbani do te mjere da naprosto mogu samo na spomen naziva neke pjesme iz perioda 1977-1983 odvaliti bilo što relevantnog šarajući bogatim izborom pjesama, ovaj puta ih je bilo čak 13 počevši sampliranim himničnim uvodom za "Utopiju" pokazavši idealno lice maksimalno uštelanog benda.



Nizale su se "Twilight zone", "Strah", "Hypnotised", "Radiation", pa "Nebo", "Proleter", elem u nekom omjeru 60:40 stranih i ex-Yu, rečemo domaćih punk/ post-punk/ new wave himni među kojima su se još našle "Punk revolution", "Svoj svijet" ili primjerice "Warhead", te za kraj "Anarchy" u brzom i izmjenjivom setu koji je trajao dobrih 45 minuta, ako ne i dulje. Kod njih to sjajno korespondira od snažne ritam sekcije do gitarskih performensa s obzirom da gro ovih obrada u originalima imaju još koješta, a to gitarist nevjerojatnom lakoćom izvlači koncizno uređenim aranžmanima. Neke pjesme se čak skraćuju i kompresiraju, ali takve su bile odrednice kako se termini narednih bendova ne bi otezali. Profi, super, nema što, tako se to radi.



Beogradski VOX POPULI gostovali su nekoliko puta u hrvatskoj metropoli, između ostalog i kao predgupa Dead Kennedys www.terapija.net/koncert.asp?ID=25150 27.10.2016. te su se ovaj puta u 2-3 navrata zahvalili organizatorima i bendovima otkrivši jedan bitan faktor - te večeri je Ross Lomas, basist headlinera slavio 61. rođendan još podigavši atmosferu u publici koja je stalno dolazila i popunjavala dvoranu. Osjećale su se iznimno pozitivne vibracije, počele su i lagane 'pogačine', moshpitovi, skandiranja jer imaju na račun ranijih koncerata i manje-više skromne, ali poznate diskografije solidan kontingent fanova, a ono što ih izdvaja iz gomile profiliranih hardcore punk izvođača jest druga gitara Storm Trashera pod primjetnom dozom heavyja koja dodaje odličnu režavu žesticu, tipičnu za D-beat.



Uz manje-više poznat repertoar koji datira skoro već dve dekade poput "Državna bezbednost", "Isto kao pre", "Apokaliptična vizija", "Zgarišta naših ideala", "Budućnost", te striktno napenalenih himni za kraj "Haos u mojoj glavi", "Nostalgična pesma", "Dole svi političari" i "21. vek", izveli su najnoviji singl "Javna tajna", te dvije posve nove "U tami ponora" i "Zaraza". Frenetično, brzo, energično i upečatljivo prodorno, samo nekako mi se činilo prekratko...



Ljubljanski ODPADKI CIVILIZACIJE su skoro pa ona ista generacija večerašnjih headlinera, samo s razlikom što im je dejstvovanje bilo vrlo kratko pogubivši se negdje do rasapa velike federacije da bi se ponovno iznenada vratili na scenu gotovo 30 i kusur godina kasnije. Stoga ih je bilo neobično za vidjeti tko ih se sjeća iz tog perioda: frontmen nimalo ne ostavlja dojam barem 60-godišnjaka, ali ima, ima ih na plećima unatoč tome što djeluje mladoliko poput 40-godišnjaka. Promotre li se rijetke slike iz 80-ih, to je fakat on, poprilično vitalan i dostatno aktivan na pozornici (prvo s očalami, a potem brez njih) šetkarajući se vamo-tamo dok mu gromka ekipa praši opako jebački brzance sve u šesnaest desetinki koncizno ko' najpotkovanija vojna jedinica koju ionako preziru jer se jako dobro sjećaju Ljudske armade, vojne i svih onih disciplinarnih opstrukcija bivše zajedničke države za koju si neprijatelj postao samo jednim stihom ili gegom po tumačenju UDBE i kontraobavještajnih špijuna, mamicu im njihovu od prodanih discipliniranih duša odanih bogu režimu.



Imali su popriličan repertoar kratkih, jezgrovitih i moćnih pjesama, pa tko se sjeća onih starih, moglo se ukapirati primjerice "Histerija", "Zaklenjena vrata", "24 ur", "Prevara", "Svoboda govora", "Zakaj?", a najveći im hit "Vojna - smrt" odvaljena je uz učešće frontmena Vox Populi - Nenada Vlasića - Rudara. Odlično su podigli atmosferu na dobar nivo izbalansiranim hardcore tutnjavama, pa premda veliki dio publike vjerojatno niti ne zna te pjesme, a moguće niti bend, ovo je bilo pravo iskustvo da se ponovno preporode i zažive novim sjajem jer ekipa fenomenalno svira i valjalo bi je ponovno vidjeti i čuti na solo koncertu.



Kad nakon ovakva tri odlično uigrana benda dobijete ono po što ste došli - GBH - i ako vas uz to ne savlada umor od svakodnevnog rintanja, možda ste si uzeli i godišnji odmor specijalno za ovu priliku pa poput mlađahnih fanova zakoprcali se u djeliću poga i mosh pita ili barem tapkali s noge na nogu, mogla se bez ikakvih problema odvaliti ona stara liturgija debi albuma "City Baby Attacked By Rats" objavljenog daleke 1982. s kojeg su Colin Abrahall i ekipa odsvirali ama baš sve pjesme dodavši i još nekoliko tih iskonskih starih uboda poput "No survivors" najavljene kao potpora Ukrajini, "Am I dead yet?", fantastičnu "Slit your own throat", te tek samo 5 komada s posljednjeg albuma "Momentum" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=27264 iz 2017., a bile su na samom početku "Birmingham smiles", nakon nekih pola sata "I never asked for any of this", zatim "Fifty what?" i naravno očekivana "Momentum" pred samim krajem uz "Liquid paradise (The Epic)" koja je idealno sjela uoči zadnje, obrade Motorhead "Bomber".



Svirka je bila prava idilična, pa i nostalgična korespodencija tih davnih vremena, eh, istina, Colin je prije 5 godina frcao skakutavim praskovima i energijom, ali izgleda kad se dođe do 60-ih godina na plećima, više se nema te vitaliziranosti što je sasvim jasno. A i izborao se naglo, tek je u nekoliko navrata napravio skok-dva, pa onaj štos s mikrofonom kao 'fol mu slučajno pao na pod, stisne ga između đonova plitkih čizama i hop' baci ga elegantno u ruke ili poput recimo nogometnih zvijezda njegovog vremena, evo Kevin Keegana, prebaci s jedne noge mikrofon u čučećem stavu baš onako kako je zgodno driblao protivničke obrambene igrače, samo Keeganova šteta je bila što se Engleska repka u to vrijeme nije plasirala na Svjetsko nogometno prvenstvo, niti 1974., a niti 1978., a dok je bila 1982. više nije došao u obzir, ošle godine, došli drugi mladi, jbga...



Elem, čitav debi album ponovno odigrati nakon 40 godina nimalo nije šala. Mora se održati čitava konstrukcija vitalnosti i sadržaja, a to je bome vraški prokleta stvar životnog izbora izigravati punk zvijezdu u vremenu kad više nisi niti mlad, a niti je oldschool punk idealno mjerilo generalne fikcije današnjice. Trebaš održavati rejting, nastupati, dodvoravati se, ajde u njihovom slučaju to još nije došlo do one razine da poput Iggy Popa i Billy Idola glumiš na pozornici ono što nisi, da u udobnosti kućnog ognjišta uopće ne razmatraš svijet trabunjajući u medijima o svome hobiju lovu na zečeve, curama koje ispod uske haljinice nemaju donji veš i karikiraš političke presedane ovlaš manipulirajući trivijalnost. Zato je bilo iznenađenje kada je spomenuta "No survivors" posvećena Ukrajini, a od onih silnih hitova se jednostavno zavrti u glavi - "Time Bomb", "Sick Boy", "Slit Your Own Throat", "Am I Dead Yet?", "Wardogs", "Maniac", "Gunned Down", "I Am the Hunted", "The Prayer of a Realist", "Passengers on the Menu", "Heavy Discipline", "Boston Babies", "Bellend Bop"...





I onda nakon dobrih sat vremena pristigla i rođendanska torta za Ross Lomasa koju je donijela Davorka iz Eksodusa s nekoliko svijećica, a i dvije boce šampanjca pa se zapjevala rođendanska 'Happy birthday', cugnuo pjenušac, ha-ha-ha, trebali ste vidjeti Rossovo lice, izgleda da kao pivopija nije naviknut na vinske delicije... A do konca se odvalilo još 5 komada, između ostalog "Give me fire", "City baby's attacked + Revenge" i spomenuta obrada Motorhead kadje svima bilo jasno da je to fajrunt. Dali su veterani maksimum u ovim prezrelim godinama, bolje i više nije niti trebalo očekivati jer čista je sumnja da su daleke 1982. pomišljali kako će nakon 40 godina pičiti istom mjerom taj debi album kojeg ponovno otkrivaju novi naraštaji pete generacije hardcore punka.

horvi // 24/10/2022