Bješe 09/06/2023 jedan od onih petaka kada je Zagreb gorio od glazbenih događaja. Jedan od onih dana kada se od silne ponude nije lako odlučiti koji koncert bi se pohodio. Dani nakrcani događajima ni u periodu od cirka 2015. do 2019. nisi bili rijetkost, ali su se tada manje uočavali i više uzimali zdravo za gotovo. Režim protupandemijskih mjera nam je pokazao da sve uobičajene sastavnice društvenog života, pa tako i javni događaji mogu na neodređeno vrijeme biti "ukinuti" preko noći. Kako čovjek najviše čezne za onim što ne može imati, tako su jednom kad se život vratio u normalne tokove glazbeni događaji blistali ludom atmosferom jašući na valu posebnog statusa jedva dočekane senzacije. Organiziralo se sve i svašta i pohodilo kao da je zadnje. Kada je entuzijazam za mjesec-dva splasnuo, opet se društveni život resetirao na regularne predpandemijske postavke. No ipak, čini se da danas ljudi ipak posjeduju kvalitetnije radare za detekciju evenata kao postkoronsku ostavštinu, manje dopuštaju da im olako promaknu stvari za koje su naučili da mogu lako biti izgubljene. Evo isječka iz jednog fejzbuk statusa koji je nastojao pobrojati čim više događaja tog petka: Zaboravio se spomenuti i pod 10. Open Air Filozofskog fakulteta koji se vratio nakon tri godine pauze. Zagreb nije mrtav grad, nije nikad (pogotovo ne u zadnjih 15-ak godina) ni bio. Živ je kao i prije, samo nakon pandemije je sramota i pomisliti da bi mogao biti mrtav: ne želimo "coprati" jer smo tijekom korone svjedočili da se i takav scenarij može itekako obistiniti.

Nego, koncert na Šalati. Za predgrupu Incubusu bila je odabrana izvođačica zvana Lealani iz Les Anđolesa. Ima pisaca o glazbi koji olako određuju žanrove možebitno se oslanjajući na ChatGPT kao ogledalo istine i spoznaje, pa neki death/experimental/folk/metal bend klasicifiraju kao heavy metal, a bend iz NY hardcore podneblja trpaju u hardcore punk za koji pritom tvrde da su mu začetnici Suicidal Tendencies (crossover thrash) i Biohazard (hardcore/crossover), a ne recimo Minor Threat ili Black Flag. Nisam ni ja enciklopedija HC punka, ali mislim da su potonji primjeri puno bliži njegovim rodonačelnicima nego prvospomenuti. Kao geek koji smatra da nije dovoljno upućen u glazbu ako ju ne može žanrovski microlabelati nisam bio zadovoljan svojom "presudom" da je Lealani "neki off pop". Stoga sam konzultirao internet koji mi je rekao: "art pop/electro pop/trip hop". Pa neka mu je.

U pjesmama prevladava chill ugođaj, sanjarski sentiment, pomalo psihodelično suzvučje, nema prvoloptaških hookova u vokalnim dionicama koje su podosta minimalistične stavljajući ambijent ispred melodije. Ja sigurno nisam ništa takvo prije čuo, ali neću zbog toga naprečac zaključiti da je muzika jedinstvena i originalna. Možda je, možda nije, ne poznam dotični žanr i njegove reference, pa nemam s čime usporediti. Mnogi su i Konstraktu proglasili originalnom jer, eto, nisu čuli ništa slično na Balkanu, a nitko se nije pitao postoje li na svjetskoj razini izvođači čiji stil Đurićeva baštini koji možda i nisu pop zvijezde s naslovnica, ali u nekim "kultnim" i manje mainstream krugovima itekako čuveni. Na pamet mi je pala Ana Đurić vjerojatno iz razloga što bih Lealani prije stavio da s njom nastupa, nije da su baš potpuno isti đir, ali sigurno s više zajedničkih referenci no što ih dijeli s Incubusom. Potvrdio je to i interes publike koji je bio poprilično mlak iako je Šalata već bila vrlo ugodno popunjena ljudstvom. To ne znači da je Lealani imalo loša u svojoj subžanrovskoj niši, ali ljudi okupljeni na Šalati očigledno ne spadaju u tu nišu.

Incubus mi spada u bendove kojima sam poklonio izvjesnu pažnju tijekom ranih nultih kada sam u "odmoru" od intenzivne death metal, classic i prog rock faze, SOAD-a, Disturbeda i Faith No More uskočio u paralelni alter rock/grunge svemir Pearl Jama, Chainsa, Soundgardena i dr. U to doba sam u Močvari redovito pohađao Alternative Rock Stars slušaone, one su tada bile "the thing", okupljale u prosjeku 300-tinjak ljudi po večeri, a na njihovim playlistama se često vrtio i Incubus. Bio je to bend nešto drugačiji od ostalih na način da su vrlo vješto i specifično blendali alter rock, funky, nu metal pa čak i elemente elektronike i turntableanja s pitkim MTV pop senzibilitetom. Bio je to svojevrsni pop za one koji ne slušaju pop, za one koji u pravilu imaju više senzibilitet za žešće glazbene pravce. Nisam tada imao prijatelja i poznanika koji nije slušao Incubus ili barem znao refrene nekoliko njihovih uspješnica. Očekivano ali žalosno, fan baza Incubusa je čekajući na domaćem terenu svoje miljenike iz tinejdžerskog i adolescentskog doba dobacila do srednjih 30-ih i ranih 40-ih, a ono što je bila "muzika za mlade" 00-tih nije ostala muzika za mlade 20-ih, već muzika za one koji su bili mladi 00-tih. Zoomera s afinitetima ka milenijalskoj muzici uvijek se unutar ovakvih okruženja u omanjem broju nađe (nešto više kada je u pitanju boomerski jugoslavenski novi val ili x-gen crodance), pa tako i na Incubusu (ta i ja sam kao mladi milenijalac volio i boomersku i x-gen muziku), ali većina je ovdje došla po svoju dozu nostalgije za mladošću, da se poslužim tom otrcanom ali precizno opisujućom recenzentskom frazom. Ozvučenje barem u prvim redovima nije bilo baš dostojno reputacije Incubusa, previše "magle" i buke. Usporedbe radi, tjedan dana prije u Linzu na SBÄM Festu, trodnevnom festivalu melodic hc punka, pop punka i svega između, u prvim redovima se sve čulo kak spada, a iz daljine kad bih slušao pomislio bi da puštaju studijske snimke. Spominjem to tek toliko da se zna, nije da je aljkavi audioinženjering publiku smetao da razdragano i zagrljeno, ponegdje i u potpuno senzacionalnom deliriju zapjeva koju. Setlista je sadržavala 16 pjesama + 2 ostavljene za fejk bis. Svakome tko je gledao setliste prethodnih koncerata s ove turneje ali i prije toga je jasno da će se bend nakon prvog odlaska s bine vratiti odsvirati "Drive", pa sve i da ih nitko iz publike ne pozove natrag. I da će nakon još jedne pjesme pokupiti i pustiti muziku sikterušu sve da ih cijela Šalata doziva ispetih žila. Stoga, prestanimo s tim lažnim bisevima, nije fora. Drugi je prigovor da što su trošili slotove u setlisti na recimo "Privilege", "Are you In", "Warning", "Sick sad little world", "Just a Phase". Sve su to bez sumnje odlične stvari, ali nisu hitovi po koje sam došao na bend kojeg nisam gledao u mladosti, a nakon ovoga možda više nikad ni neću imati prilike. Doduše, vjerojatno sam jako subjektivan u pogledu toga što smatram hitovima, ali recimo moj prijedlog umjesto ovih pjesama bi bio: "Idiot Box", "Favorite things", "When it Comes", "Make Yourself", "Talk Shows on Mute". Ili zašto su recimo svirali išta nakon "A Crow Left of the Murder" albuma. Svi s kojima sam pričao od tamo nisu pretjerano upućeni u albume od 2006-te nadalje, jer su tada već bili u godinama kada im Incubus nije više bio toliko napet. Ako i jeste, poslušali su novo, zaključili "staro je bolje" i držali se toga. Pristao bih eventualno na "No Fun" iz te faze. Koliko god bilo kul pretakati svoje pjesme u covere, također nepotrebna intervencija i uludo trošenje slotova u setlisti. Aj' ti meni radije rokni jednu "Consequence", "Redefine" ili čak "Southern Girl" umjesto Bitlsa, Pinkića i Dorsa. Brandon Boyd nije puno pričao između pjesama i tu odluku srdačno pozdravljam. Nakon godina i godina koncerata došao sam do faze da su mi organski nepodnošljivi svi oni frontmeni koji se obraćaju publici kao prema nekom priručniku "Kako komunicirati s publikom kao rock zvijezda u 10 koraka". Pa onda s lažnim oduševljenjem bacaju sve one naštrebane fraze kako smo super i najbolja publika ikad, kako nikad bolje zemlje od naše nisu vidjeli, kako živjela nam ova ili ona scena, najjači smo, zajedno smo skupa, kako bi umrli da nema nas i slične patetike. Ne znam koga to može nabrijati na bend, a da je stariji od 12 godina. Samo mi stvara susramlje i kvari performans. Što se mene tiče, dovoljno je "hvala" i "next song is called...", a ako imaju štogod pametnog ili duhovitog za reći, slobodno, to je samo bonus. Ako nisu "obdareni" za autentični govor koji istinski motivira i/ili nasmijava ljude bolje da šute. Eto toliko. Ako mislite: "joj, ovaj stalno neš prigovara, nikad mu koncert nije po volji", pa da mi je zbog toga na koncertu bilo loše, da sam ponašao k'o neko matoro gunđalo koje drugima "kvari zabavu", e tu se grdno varate. Pokušati razumski sagledati što je moglo biti bolje i pritom naći neke zamjerke nipošto ne znači da je emotivni doživljaj koncerta bio umanjen ili nedajbože ikome omalovažen. Na svakoj pjesmi Incubusa sam istinski uživao. Nisu mi u doživljaju koncerta smetala ni promočena stopala od poveće lokve vode na podiju. Često je i s tekstom neke pjesme na usnama bio dovoljan slučajni pogled s nepoznatom osobom da se uzajamno doživi taj emotivni bond s bendom i čitavim duhom vremena nultih godina ovog stoljeća. To je ta specifična veza i generacijska empatija koju dijeliš samo s ljudima koji iza sebe imaju "ljepotu naslaganih godina" (da se poslužim Štulićevom frazom), a koja zablista samo kad se takvi malo stariji okupe u velikom broju na istom mjestu s afinitetom ka sličnoj muzici, što se ne događa svaki vikend. Kao čovjek koji živi mimo građanskih konvencija karakterističnim za te malo starije godine, možda s većinom njih nemam zajedničku sadašnjost, ali barem na bendovima poput Incubusa možemo učiniti da zajednička prošlost živi u sadašnjem trenutku na jedan dan. Ponekad i mimo ovakvih događaja sretnem svoje vršnjake s kojima sam se prije češće družio, pa se zapitam kako i zašto je to prestalo. Jer vidim da kao i ja ni općenito ne dolaze na događaje isključivo radi nostalgičnih pobuda i ne započinju rečenice sa "u moje vrijeme..." osim u šali. I koji mogu bitne aspekte "svojeg vremena" prepoznati i u ovom vremenu. Kraj (polu)digresijama. Ako baš hoćete da kvantificiram ukupni dojam, evo rekao bih 7/10. Daleko od toga da je bilo loše, nije da je najbolji koncert u životu, niti u top 10, ali da će se pamtiti - hoće, jer ipak je to Incubus, jel'te, nije bilo tko i prvi im je put ovdje. S obzirom da su došli tek sada, nakon dvadesetak godina od vrhunca karijere, možda i nije moglo ispasti bolje. No ipak oduzimam onih 3/10 za slučaj da je: 1) setlista mogla biti meni osobno bolje sastavljena, 2) zvuk čišći, 3) eventualno da je emotivno divljanje publike bilo više pretočeno i u ono fizičko.

ognjen bašić // 12/06/2023

> vidi sve fotke // see all photos