Kako mi godine odmiču, sve mi je teže pohađati koncerte u sred polovice tjedna, ono srijeda, a fak, naredni dan na poslu imam milion svačega. I k tome, umoran, vraški umoran sam došao na ovaj gig jer me zvao Roko Margeta, a da bum iskren, ama baš ništa nisam očekivao i nisam bio nešto posebno zaniteresiran, ali s obzirom da je kolega mojeg jako dobrog frenda veličanstvenog Đure bubnjara Dobranića s kojime svira u Kudikamo?, zadnja licemjerna kučka bi bio da nisam došao ovo pogledati i poslušati, barem informativno se odazvati na poziv. A ono, e-he-hej, pa kaj me to dočekalo? Dođem ispred Vintagea, sve krcato ljudima, neki lik hoda po parkingu i mumlja naokolo 'ima li tko kartu viška?', uh, šta li će to biti, kaj je koncert rasprodan? Jest, naivan sam u tom pogledu komercijalnog svaštarenja ovakvih kokošara, ali nemam namjeru sjesti na takav trik jer uopće tokom čitavog eventa volje nisam imao niti za cugu koju inače preferiram u popriličnim količinama, već sam, uđoh u Vintage dobio dojam da će ovdje nastupiti dva sastava za koja nitko nije posebno zainteresiran jer je prostor zjapio praznjikav. Neka, još bolje, barem ću se prepustiti čistoj umjetnosti... Ali nije varka ono što se čini lagodnim povjetarcem jer su ČIPKICE koje sam gledao u zadnjih desetak godina mnogo puta, a ne smije se niti pomisliti da su bile u funkciji predgrupe, fantastično odradile vokalni performans koji sve više nalikuje na onaj minimalistički pristup Meredith Monk & Vocal Ensemble kojeg sam davno u mom stanu na zagrebačkoj Folki puštao Lidiji Dokuzović kad je tek počela pjevati u Afionu. Sjećam se da je bila s nekom frendicom, nešto smo sitno snimali za moj Tehac album i čestitarski radio pozdrav tuzlanskom web-siteu barikada.com, a usput sam im pustio i tuzlanski bend Machina stacioniran u Leipzigu, onu nadrogiranu stvar "Epos o Marini" (machineria.bandcamp.com/album/epos-o-marini) od skoro pola sata, one su začuđeno slušale čitavu fabulu pokušavajući shvatiti horror LSD fabulu i zašto sam im to pustio. Sreća je bila u tome da Lidija nije bila konzervativna, došla kod mene luđaka i upila iskonsku snagu alternative koju je malo-pomalo uspjela prenijeti na vokalni zbor nastao nekoliko godina kasnije. Nimalo se ne hvalim da su Čipkice možda nastale u ideji baš taj put i da sam Lidiji pokazao kuda i kamo treba ići, možda samo kao fitilj. Kako god, onako umoran, odgledao sam prvih 5-6 pjesama, a onda sjeo u čistilište Vintagea, prostor između pozornice i šanka vidjevši da, pa najmanje 250-300 ljudi voli taj vox-extended etno-world-music na razmeđi spomenute velikanke Meredith Monk s relevantnim obradama balkanske narodne i tradicijske ostavštine od obaveznih kajkavskih, dalmatinskih, istrijanskih, bosanskih, preko srpskih, makedonskih i bugarskih pjesama, njih sveukupno cirka 26 razdvojenih u 6-7 zasebnih particija sa specijalnim najavama, a i koliko-toliko uređenim koreografijama jer skučenost pozornice, na kojoj je povremeno znalo biti i više od dvadesetak osoba nema dostatnu prostornost. Naime, uz 18 članica zbora, tu i tamo su uskakali mužjaci sa gajdama, sopilama, dvojnicama, tamburom, kojekakvim udaraljkama i puhaljkama kojima originalne nazive treba tražiti upravo od muzikanata. Elem, od onog acapella zbora pretvorile su se u kombinirani performans s glazbenim ritmovima i melodijama na koje se zaplesalo i skandiralo, jako ugodno za čuti, a bome i gledati jer su maksimalno dotjeranog imagea crveno-crnih dezena s posebno naglašenim ukrasima na glavi što se može vidjeti u priloženom videu kada su se njih četvoro priključile narednim akterima u pjesmi "Ive kosi".



Da ne ispadne kako sam Čipkice namjeravao preskočiti i zaobići, nikako, ali umor me prisilio na to, čisti fizički, teško mi stajati, no da sam propustio KOSAN, kao što sam u jednom trenutku poželio od umora da sam kod kuće u krevetu, ne bih mogao niti pretpostaviti što propuštam. Ovo je oktet multižanrovskih specifikacija sa čvrstom ritam sekcijom bubnjara Marka Šturmana i basista Pavla Kladarina u najoriginalnijem imageu u crnoj dugačkoj haljini. E, taj bas je moćan, tvrd, metalik funk poput nekadašnjeg Rickenbackera i pravo odvaljuje u istureno naglašenoj funkciji, a kad ga ne bi bilo, efektivnost snage bi opala za najmanje trećinu amper-sati.



Kako sam ih ovom prilikom prvi puta gledao, iznenađenje je bilo tim veće: digeridoo, djembe, gitara, dakako Roko Margeta sa svojim klavijaturama, zatim neobičan frontmen skoro pa klaun-cirkusant, te violinistica Sundari Sunchi Dropulić, a sve skupa to zvuči obilato psihodelično i nadasve plesno. U žešćim temama ostavljaju dojam Transglobal Underground križanog s Gogol Bordelo bez hc/punk aditiva, a u mekšim i atmosferičnijim momentima Roko navlači na reggae/ dub. Osnova je world-music slobodan za svakojake improvizacije i fuzije, vrlo blisko bratskoj frakciji Kudikamo? samo što ova ekipa ima daleko kompaktniji i slojevitiji siže.



Tog neobičnog frontmena baš nisam kontao što li sve ne zbori, doduše ne pjeva neke arije, barata polumelodičnim recitacijama što nisu niti repanje, a niti klot spoken-word, ali ima jaku karizmu u komunikaciji s publikom, te se umije povući sa strane kada ne igra vodeću ulogu. Inteligentno i šarmantno to izvodi čak i pantomimom, a pred samim krajem je usnimio duboke vokalne mantre svakog člana benda na mikrofonski dodatak - neki vokoder efekt poput gitarske pedale što je nosi oko pojasa a'la torbica pederuša (nemam pojma koji je naziv), te se spustio među publiku repetirajući svaki ispušteni glas u gromoglasno sablasan zvučni dekor. Momak ima smisla i potencijalnog adrenalina usmjerenog drito u suštinu čitave ove transžanrovke fuzije.





E, a onda stupiše kao specijalni gost momčina u velikom kreativnom usponu - Martin Ladika koji mu je skoro oduzeo taj magičan feedback s auditorijem ispričavši na svoj originalan način bizarnu priču iz pećine, te se još nekoliko puta mjestimično vraćao u poziciju frontmena razbarušivši čitav show potpirujući osebujno vatrenim i vižljastim isijavanjem. Pred samim krajem violinistici je nešto zaštekalo s adapterom i priključkom, pa se prepustila plesu, a sve je djelovalo spontano i uigrano kao da je baš tako unaprijed predviđeno. Manje-više čitav video zapis je ovdje priložen, jedino sam nehotice propustio dugačak digeridoo uvodnik sa psihodeličnim minimalističkim zatjeravanjem u prvu stvar "Interdimensional Bamboozle Jam", uf... Naime, uključio sam kameru, a tek sam nakon par minuta skužil da nisam stisnuo 'rec'. Mulac debil. Šteta. A baš bio odličan uvodnik. Drugi put ću valjda okinuti na vrijeme i nadam se, neće me uhvatiti ovoliko umornog i bezvoljnog, no nakon svirke mogu samo reći da su ulijali strahovito mnogo pozitivnog adrenalina i raspoloženja nakon kojeg mi taj fizički premor više uopće nije bio bitan, što će reći da Kosan ima terapeutski učinak kojeg valja čim prije ponoviti.

horvi // 30/05/2023