Unaprijed se ispričavam na prozaičnosti ovog teksta. Naime, proveo sam proteklih pola godine pišući svoju prvu knjigu, a nakon 170,000 riječi već lagano razmišljam u prozi. Da stvar bude gora novinarsko-analitički tekst nisam napisao od kad sam se zaputio na to sumorno putovanje. Pola godine… ne znam kome se za to trebam ispričati, vjerojatno sebi ili Bogu. I koliko me uzbuđuje što napokon mogu eksplicirati, a ne implicirati, toliko me i straši da sam malo zahrđao. Posebice jer na neku foru po prvi puta pišem jedan od ponajboljih primjera ne samo hrvatske glazbe, već glazbe uopće, neprikoslovljene prvake domaće etno scene i jedne od njenih začetnika. Kries, kako jebeno moćan bend. Samo ime je dovoljno da se čovjek naježi. Kries. Vatra čije je loživo ekstrakt glazbe, života, duše svijeta. Kakav bend… Prije toga valja se osvrnuti na iznenađujuću predgrupu, Kosan. Iznenađujuće nije da su pokidali i uspješno animirali publiku koja tu nije došla zbog njih. Da je riječ o kremi glazbene scene bilo je jasno i prije dvije godine na samom početku njihovog djelovanja. Ne, ono što me iznenadilo jest da je Kosan uopće završio kao predgrupa Kriesu toliko rano u svojoj karijeri tj. da su prepoznati prije svog prvog singla. Izbor je svakako primjeren, sumanut zvuk Kosana u neku je ruku logičan razvoj priče koju je Legen otpočeo još 90-ih. Tripartitni utjecaji etna, rocka i elektronike sačinjavaju bazu Kosana, no isprepleteni su na manje sustavan način nego u Legenu. Sva tri izvora, oprečno Legenovim hipnotičkim i konciznim vrtlozima, u Kosanovom izričaju nepredvidljivo se stapaju i krivudaju poput rijeke. Prvo će možda prevladati etno element s djembama, didgeridoo-om ili solažom na violini, zatim će primat uzeti prog-metal zvuk gitare, basa i bubnja preusmjerivši tok u neka polja matematičke geometrije, da bi na kraju psy-trance i elektronski zvukovi pretvorili cijelu stvar u rave. Ni u jednom se trenutku ne gubi boja ili energija bilo koja od tri izvora, štoviše najimpresivniji podvig Kosana je konzistentnost s kojom usuglašuju toliko različite tradicije. Ipak za razliku od Legena gdje su pjesme više nalik mantri, stvaralaštvo je ove osmorke bliže putovanju. Možda baš zato K'o san, neka poremećena odiseja s onu stranu metafizike koju duge pjesme zrcale dopuštajući svakoj glazbenoj misli da se razvije i rasplamsa. Upravo je to ono što Kosan čini toliko unikatnim, činjenica da u razmaku od pet minuta možete čuti didgeridoo u službi prog-rock ritam sekcije, violinu kako rezonira s peglanjem psy-trancea te elektronsku matricu koja unosi umirujuć ambijent etno skladbi. Kad kažem pet minuta, doslovno mislim pet minuta. Gig je začudo počeo na vrijeme, točno u 20:45, te smo tako propustili većinu. Kako nas je vokalist, doktor karizme i svemira Filip Borelli, instantno uvukao u priču sjetio sam se voditi bilješke tek zadnjih pet minuta giga. Tješim se s time da će i moja reducirana recka Kosana vjerojatno biti najduža koja izađe. Sve će to reći da sam se tek nakon Kosana uputio do šanka po pivo. Kako je red bio dug, a satnica je tekla glatko, tamo sam se i našao kad je Mojmir oko 21:50 izašao na binu. Kaže pred prepunim Boogaloom da se pita zašto se na Kriesu uvijek skupi toliko ljudi. Pa evo, dopustite da probam ilustrirati zašto na primjeru svog iskustva sa šanka. Već pri prvim tonovima postojane bas linije počinjem tapkati nogom, a kad u kombinaciju ulaze razigrana lijerica i lutnja kao protuteža dubini ritma prolaze me trnci. Sljedeći je na redu Mojmir koji pušta svoj bezvremenski glas prostorom kluba dotičući nešto primordijalno u svima nazočnim, šire mi se zjenice. Ulazak perkusija i električne gitare stvar vodi crescendu, na šank više ni ne obraćam pozornost. I upravo kad se čini da je napetost došla do vrhunca, da će mi žile iskočiti iz tijela, događa se stotinka pauze... dovoljno da se krijes potpali. Najednom eksplozija, udarni val sinteze svih instrumenata i Mojmirovog glasa došli su do šanka. Ljudi skaču, pjevaju, piva se proljeva, ja se nakostriješio poput mačke. Uistinu, sve nam zdravo. Ovo je tek prva stvar, no indikativna je osjećaju koji Kries kultivira i načinu na koji to radi. I mogle bi se napisati cijele knjige o tome kako točno britka kombinacija pradavnog i modernog zvuka u Kriesu otvara prostor saživljavanju s onim istinski esencijalnim u glazbi. Moglo bi se pisati znanstvene radove o važnosti ritam sekcije čije mahinalno koračanje gura prisutne u stanje hipnoze, a i nadopunjavati te radove sekundarnom literaturom o flowu solaža tradicijskih instrumenata koje toj hipnozi nameću oblik. Dalo bi se razglabati o tome koliko Kries ima varljivo minimalistički pristup svojim aranžmanima jer su ustanovili da je suvišno sve što nije suštinsko, ali toj se tezi da i kontrirati sa shvaćanjem da je ovo tek privid jer su svaki ton i svaka promjena pomno promišljeni, točno tamo gdje trebaju biti. Moglo bi se i naširoko objasniti kako je Mojmirova čelična propovijed svojevrsno ljepilo među tradicionalnim i modernim utjecajima, te koliko ih harmonično on miri u jednu pomahnitalu masu. To sve i još toliko toga bi se dalo raspisati u pojedinačne članke, ali čemu? Čemu kad je sve što Kries predstavlja toliko daleko od raz-lučivanja, od diobe na proste faktore. Kries je muzika koja ujedinjava, koja oblikuje sve prema jednom smjeru. Prosto rečeno Kries je muzika bivanja. Dapače, Kries toliko efektivno to uspijeva da se pri prvoj polovici njihovog seta često znam osjećati lagano anksiozno, kao da samo čekam. Kolega Stanley je to jednom bio napomenuo i ne mogu to više ne vidjeti, pogotovo u slučaju Boogalooa gdje je ozvučenje manje od idealnog. Gledam tu kolosalnu sedmorku tih prvih četrdeset minuta, svi do jednog majstori svog zanata, i ne mogu do kraja uživati u glazbi koliko god znao da je ona izvrsna. Zašto? Jer znam da to nije sve, znam da će se u jednom trenutku probiti plafon, da će sve kulise iluzornosti svakodnevice pasti. U jednom ću trenutku osjetiti da mi se tijelo samo giba na taj opaki ritam, da mi ruke same lete u zrak kad kreće nevjerojatni solo na gajdama. Osvrnut ću se i shvatiti da su svi prvoredaši u jednakom transu, omamljeni pred mističnom veličinom slavenskih dubina. Znam da će zatim ritam sekcija i gitara ponovno preuzeti vodstvo, da će nastati lagana šutka u kojoj kao da svi postaju marionete vođene istim redateljem, žustrinom moderne tradicije. U nekom će trenu ples poga ustupiti mjesto igranju kola kao najboljeg izraz tog sentimenta, tog osjećaja kolektivne glazbene ekstaze u kojoj cijeli koncert postaje jedno tijelo. Naposljetku znam da se toliko silovito ukopan u taj trenutak ekstaze kasnije neću ni mnogo čega sjećati, kao da je tih sat i dvadeset minuta od kad je koncert stvarno krenuo neki svijet za sebe koji možda nikada nije ni postojao, a možda postoji vječno na nekoj zasebnoj osovini stvarnosti. Goethe je nekoć rekao da je arhitektura zaleđena glazba, a glazba arhitektura u pokretu. Ako je tako Kries je do te mjere ovladao arhitektonikom glazbe i pokreta da je izgradio svojstvenu dimenziju posvećenu isključivo svojoj kreaciji. Na njihovim koncertima kao da vrijeme staje, a s njime glazba poprima arhitektonsku kvalitetu. Zbog toga, kad naknadno promišljam o doživljenom na neki konvencionalni način, kao da mi se uvijek čini slabije nego što je bilo u tom momentu. Pokušam li zapravo sabrati sva iskustava s njihovih gigova kroz godine, od Ferragosta do solinske Gradine, preda mnom se ne nalazi niz nepovezanih anegdota i par koncertnih vrhunaca kao što bih očekivao, već jedno cjelovito zdanje. Konzistentno i silovito, a opet poletno i zaokruženo, izgrađeno rječnikom naših predaka sa suvremenim materijalima. Ono je neupitno novijeg kroja, no kao da je ovdje postojalo oduvijek, kao da su ga Kries samo otkrili, a ne stvorili. Ta tvrdnja vrijedi i za par novih pjesama koje su prezentirali u Boogaloou, one su brzo našle odgovarajuće mjesto u dikciji njihovog projekta, nikad čovjek ne bi rekao da nisu izdali novu stvar osam godina. I tek tad, kad promišljam o Kriesu na taj neki pomaknuti način prilagođen njihovom specifično stvaralaštvu, tad napokon naknadno mogu osvijestiti silinu toga što oni rade. Show, jebote. Ono što nisam znao je da ću pjesmu prije bisa u šutki dobiti žestoki udarac u zube koji mi je jedinicu doslovno pomaknuo prema nazad. S jezikom sam je uspio donekle vratiti u startnu poziciju, a kad sam pokušao na prednjoj kameri pogledati na što to liči shvatio sam da mi se u istom mahu razbilo staklo na mobitelu. Dovoljni povratak u realnost za prisjetiti se da koncert Kriesa nije neki šamanski ritual, nego samo jako dobar provod. No nije li ultimativni dokaz kvalitete benda da te u tako što, pa barem na sat i nešto, može uvjeriti? Da magija postoji i da su oni ovladali njome? Iako mi je zub još uvijek natečen i ne mogu zagristi njime (ujedno i moja izlika za to što izvještaj kasni), meni je drago što sam bio na gigu. Barem na kratko osjetiti tu magiju valjda vrijedi malo peha, a ako sam bar djelić toga uspio prenijeti u tiskovni medij vrijedi i malo petparačke proze.

jan vržina // 15/05/2024

> vidi sve fotke // see all photos