Boogaloo je tijekom ovog "novonormalnog" razdoblja već podosta puta otvorio svoja vrata raznim DJ-ima, CRO dance "ikonama", Kuzmi & Shaki Zulu itd. i bilo je pitanje vremena kada će se ponoviti Vatrogasci, pogotovo s obzirom na to što su prije dvije godine na istom mjestu upriličili jedan od najživopisnijih i najdementnijih tuluma u životu. Malo "pristojniju" vatrogasnu zabavu (na kojoj je gostovao Cezar iz Noćne more, nek' se ne zaboravi) održali su i u novozagrebačkom Metropolisu nekoliko tjedana prije proglašenja, ah, znate već čega. Izgleda da "opsadno stanje" na sreću mnogih štovatelja grupe ipak nije narušilo ritam njihovog ukazivanja zagrebačkoj publici.

Nedaleko od Boogalooa s druge strane Vukovarske održavala se i brucošijada FER-a za koju ne bih rekao da je ukrala klijentelu Vatrogascima, već upravo privukla dio studentarije koja se ne kune u "alternativnu" scenu, tako da je Boogaloo vjerojatno bio skoro rasprodan u kapacitetima odmjerenim prema aktualnoj "mjerodavnoj" politici.

Tulum je svakako, kao i obično, protekao u vrlo pozitivnoj atmosferi. Jedina negativnost je bila ona na Covid. Pilo se, grlilo, plesalo, pjevalo, crowd surfalo, hvatalo u vlakić itd. bez obzira je li netko poznavao pjesme ili morao ponovo na koncertu učiti refrene koje je nakon prošlog zaboravio. Nije bilo onako jako razulareno kao prije dvije godine, ali sasvim dovoljno da nikako ne možemo govoriti o truloj atmosferi.

Inače, Jura ekšuli i svira te svoje bubnjeve, tj. kante koje su mu ostale od krečenja stana, iako na razglas izlazi nešto sitno od onoga što mu uhvati mikrofon za bek vokale. Ima čak i jednu legitimnu, pravu kreš činelu koju jako voli koristiti tamo gdje joj nije mjesto, ali uvijek se nekako uklopi.

Nakon tri koncerata Vatrogasaca nisam uspio skužiti je li nastup potpuno plejbekovan ili djelomično odsviran uživo, jer me svaki put pjesme toliko bace u delirij da me nije ni briga. Evidentno je da frontman svira tu akustičnu gitaru i da ne hvata "fejk akorde" k'o Doris Dragović u spotu "Šakom o stol", a jesam li ikad zaista čuo tu gitaru u razglasu ne mogu se sjetiti, ali to je moj problem. Prosto mi njihove pjesme i performans ne daju da se fokusiram na išta drugo. Da se Mile Krajina popeo na binu i odsvirao im solo na guslama, vjerojatno ga ne bih ni čuo ni vidio.

Inače, Vatrogasci imaju posebno mjesto u mojem historijatu slušanja muzike, jer je njihova kazeta "Vatrogasna zabava vol.1." prvi album koji sam ikada sam stavio u kasetaš, stisnuo play, pa rewind, pa opet play nebrojeno puta. Bilo je to još za vrijeme pohađanja osnovne škole, u ratno doba kada su Vatrogasci bili jedini javno prihvatljiv oblik slušanja onih malo "ekstremnijih" narodnjaka. Jedino su Vatrogasci mogli zavijati preko svake granice "građanskog" (prije seoskog) ukusa bez da ih se proglasi državnim neprijateljima, a njihove slušaoce narodnim izdajnicima.

Imam dojam da su i pažljivo birali pjesme koje će ponarodnjačiti, jer su sve pjesme s prvog albuma bile popularne u to doba u svom originalnom obliku (Snap "Rythm is a Dancer", Bonnie M "Rivers of Babylon" - iako izvorno nije njena pjesma, ali se popularizirala u njenoj izvedbi, Europe "The Final Countdown", da spomenemo neke), a tog kriterija aktualnosti su se manje-više držali kroz sve albume.

Vatrogasci su najbolja stvar koja se u parodijskom folku dogodila na ex YU prostoru nakon već pomalo zaboravljenih Rokera s Moravu. Ako se uopće išta i dogodilo u smislu da je baš "pravi" folk bez električno- gitarskih aranžmana, jer Pero Defformero je metal narodnjak, a Brkovi - em su folk-rock, em više nismo sigurni jesu li zaista parodija poput njihovih "duhovnih očeva" iz Nervoznog poštara ili ih samo neki slušatelji doživljavaju parodijski. Od novijih izdanaka valja spomenuti Doktor Bokčilo koji je više folk nego metal/rock, ali koji vjerojatno nikad neće biti pristupačni istim masama kao svi spomenuti, jer se bave osjetno degutantnijom tekstualnom tematikom koja ispada da baš i nije za svačiji ukus.

Kako god da bilo, Vatrogasci kao kraljevi parodijskog folka u Hrvatskoj i dalje ostaju javno slušateljsko dobro svih identitetnih i dobnih skupina. Ako ste ljubitelji/ce dobre fešte, bez obzira na žanrove muzike koje slušate, nije vam dopušteno umrijeti prije nego što svjedočite nastupu Vatrogasaca i svom tom ekscentričnom i bizarnom folkloru koji dolazi s njima u paketu. Ovdje vam to ludilo baš i nisam jako slikovito dočarao, jer nakon toliko promila u krvi čijem prekomjernom upumpavanju se teško oteti na njihovim koncertima (alkoholna pića stižu sa svih strana i nemate više pojma tko vam je što dao da pijete) detalji izmiču iz slike i ostaje samo sjećanje na neprekidni osjećaj senzacije koji vas je pratio tijekom eventa. Znam samo da sam nakon koncerta trebao doći na tulum u Zapruđe, a završio sam gubeći se na biciklu negdje u smjeru prema Velikoj Gorici, pitajući rijetke prolaznike u kojem smjeru se ide za Zagreb. I tako nakon jedno 20km bauljanja, gubljenja po Buzinu, Sv. Klari i tko zna gdje sve, uspijevam doći do nečega što prepoznajem kao Zagreb.

Kako je već otprilike rečeno u prošlom izvještaju na Terapiji: Vatrogasci su bend za koji niste znali da ga trebate. S nestrpljenjem očekujemo idući koncert, nadajući se da bi tempo nastupanja mogli ubrzati, pa nas počastiti lajvom i više od jednom godišnje.

ognjen bašić // 14/11/2021