Jebote, Vatrogasci. Znači, alo, ej, Vatrogasci. Sjećate ih se? U jeku poplave povratka treša devedesetih, oni su i dalje toliki treš da ostaju medijski marginalizirani (serem, ne gledam televiziju, ne slušam radio i ne otvaram portale, ali uklapa mi se u narativ), ali to ih ne sprečava da svako toliko upriliče feštu kakvu svijet nije vidio. Ne šalim se. Sve nove godine, rođendani, karnevali, ribarske noći i svadbe u vašim i našim životima su go kurac prema nastupu Vatrogasaca. Trebat će mi opasna spisateljska vještina kako bih vam uspio dočarati taj ambijent, a najveći problem je taj što se radi o začaranom krugu - kako bi čim bolje osjetio ugođaj moraš mu se prepustiti, a što mu se više prepustiš to su manje šanse da ćeš ga se sutradan sjećati. Da, bilo nas je vjerojatno oko tisuću tamo, ali veliko je pitanje sjeća li se itko ičega. Jesu li Vatrogasci uopće svirali (dobro, tehnički gledano, svirali ionako nisu, kako god okreneš), ili smo se svi samo iznapijali kao prasad i valljali u blatu? Stari moj. Pa to je kao da uzmeš najbolje aspekte koncerata Kuzme & Shake Zulua i Biciklića, ubaciš ih u kotao gemišta, pa pregaziš traktorom. Niste uopće svjesni koliko trebate Vatrogasce u svom životu, ozbiljno vam kažem. Jako je puno enigmi oko ovog benda. Krenimo redom. Prvo, dosta se, još otprije cirka godinu dana kad su prvi put izdominirali Boogaloo, povlači ta priča o nekakvom "velikom povratku" nakon dugogodišnje pauze. Istraži li čovjek malo, lako se uvjeriti da pauze u punom smislu riječi nikad nije bilo - cijelo vrijeme poprilično redovno izdaju singlove i albume, a isto tako nije prošla godina da nisu imali i poneki koncert. Samo što su ti koncerti bili u Sračincu, Novskoj, Opuzenu, Čakovcu, Gradišci, i tako dalje. Kako objasniti to da u metropoli imaju horde abnormalno nabrijanih fanova koji ih čekaju kao bogove, a oni godinama ne sviraju Zagreb nego Opuzen? Jednostavno je, to su Vatrogasci. Dalje, bila su četvorica ovaj put na pozornici, dvojica glavnih baja. Jednog od njih (pjevača i gitarista), čini se, zovu Gugi. Drugi je na "bubnjevima" (praznim kantama za farbu s obljepljenim golim ženama) i njega, čini se, zovu Jura. E sad, istražimo li još malo, doći ćemo do informacije kako su Vatrogasci dugi niz godina funkcionirali kao dvojac, sastavljen od članova znanih kao Tihomir Borošak - Tiho (to bi bio brat sadašnjeg frontmena) i Mladen Martinović - Dugi (frontmen koji je otpjevao veliku većinu legendarnih hitova). U prijevodu, nitko od ove ekipe koja je trenutno u bendu nije originalni član, nitko od njih nije bio u bendu ni još prije desetak godina, ali to ne sprečava razularenu masu da zajapureno bubnjari Juru cijelo vrijeme skandira "Dugi, Dugi, Dugi!!!", iako to dakle uopće nije on. Naravno da se taj bezzubi čovjek bez iznimke odazove i da mu je drago. Kako, zašto? Vatrogasci. Najvažnija od svih tih misterija je vjerojatno ta da kako je jebeno moguće da bend koji radi priproste obrade izlizanih pjesmuljaka i nastupa na playback (doduše, to je dosta rubno u ovom slučaju, jer pretpostavljam da im nikad nije ni bila namjera pokušati nas uvjeriti da ta muzika koju čujemo zaista izlazi iz njihovih instrumenata) može izazvati takvu pomutnju i ekstazu? Vatrogasci. Znači, to koliko je narod pijan bio, ja ne znam jesam li to ikad prije vidio, a vidio sam svašta. Tko je te večeri imao manje od 3 promila u krvi, taj nije bio u Boogaloou. Ljudi su došli iz svih krajeva države (iako poglavito Zagorci, neka uđe u zapisnik) i profurali unutra sa sobom pune demižone gemišta i žestice koji su kružili dvoranom. Svi goli do pasa, svi crveni u licu, svima smrdi iz usta. Svi padaju, svi se grle, svi plješću, svi se naguravaju i prolijevaju, svi žmirkaju, svi nevješto pokušavaju zbarit' onih istih jadnih deset žena u publici. Pankeri, šminkeri, metalci, navijači, rejveri, cajkaroši. Svi. Svi u istoj kaljuži, sretna mala prasad. Dok nas od gore taj kolektiv nakarada (stylinga iznimno sličnog onom kojeg fura Septica) obasipa hitovljem tako britkim a tako blesavim, tako glupim a tako pametnim, tako lošim a tako dobrim. Dopuštam da procijenite da se radi tek o tlapnjama nadobudnog pijanca, ali ju će upravo drznuti ustvrditi da tekstovi Vatrogasaca vrijede više od 95 posto tekstova pjesama koje sam u životu čuo. Bili angažirani, ljubavni, poljoprivredni ili alkoholni, uvijek su upakirani u jednu nevjerojatno kvalitetnu i pristupačnu zajebanciju. Onu, pravu, iskrenu, zdravoseljačku, birtijašku. Onu koja ne pita ni koje si godište, ni spol, ni koji ti je broj noge, ni koliko para imaš na računu, ni odakle si, ni koji ti je IQ. Jednako ju dobro svi kuže i jednako je svima smiješna. Nema greške. Taj aspekt najbolje objašnjava ono gornje pitanje o tome kako je moguće. Moguće je jer svatko voli dobru zajebanciju, a nitko se ne zajebava bolje od Vatrogasaca. Čak ni Drele, koji je za ovaj vikend (nastupao je i sutradan s I-Bee i Mineom u Metropolisu) iznebuha podigao iz pepela svoj projekt Dreletronic, pa je negdje po sredini koncerta izveo 5-6 također legendarnih stvari, nakon svake bivajući sve crveniji u faci. Ekipa se činila zadovoljnom, ali ja sam nekako ipak jedva dočekao da se vatrogasna zabava nastavi. Ona je bogami potrajala dobrano, možda i tri sata, od čega su zadnjih sat vremena prijetili da je dosta praktički nakon svake pjesme, samo da bi udarili u jedan finalni monster-mash od dvadeset minuta u najboljoj maniri Tria Gušt, stopivši sve refrene svojih pjesama u nešto što je rezultiralo atmosferom kojoj se može približiti jedino ono kad ga ja Mandžo stavio englezima. Kad se konačno objelodanilo da je dernek okončan, eto ti oko mene sa svih strana zaštitara, pristojno me mole da iziđem vani jer da je nakon što poslušaš vatrogasce red da malo i s policijom izmijeniš koju. Naime, neki mortus lik mi je cijelo vrijeme tijekom koncerta gurao prste u šupak svako toliko, i štipkao me za bradavice. Meni je to s vremenom počelo malo ići nakurac. Onda je dotični još i isparao popola Vašem veleštovanom uredniku majicu na Corto koju sam mu taj dan darovao, i nastavio me seksualno uznemiravati unatoč upozorenjima. Dobio je posljedično pokoji udarac, pa je tu nastao opći masovni metež, sjećam se samo da me puno više od tog što me šaketaju dok ležim na podu boljelo to što mi doslovno pokušavaju iskopati oči prstima. I ništa, u nekom trenutku sve staje, ja ustajem. Nakon par sekundi mi se djelomično vraća vid, ali više nikog od aktera nije bilo oko mene, ili ih barem nisam mogao prepoznati. Ispostavilo se da su taj prvi lik i njegov frend ipak izvukli dosta deblji kraj na kraju, tako da se sljedeća scena svodi na to da on cijeli krvav ispred kluba satima nervozno pokušava nagovoriti muriju (koja ga ne šljivi dva posto) da dođu, dok sam ja, proceduralnih potreba radi, dakako osuđen da stojim u mjestu i tapkam nogama. Onda kad su konačno došli je još nešto seruckao i vikao jedno sat vremena, dok ga nisu konačno uspjeli uvjeriti da se skupi doma. Najbolji dio u toj priči, za koji smatram da iznimno vjerno opisuje o kakvoj se večeri radilo, je činjenica da su na kraju prilikom tog izlaska na teren policajci priveli dvojicu sasvim desetih likova, koji su, izlazeći s koncerta, procijenili da je dobra ideja držati im "rogove" iznad glava dok ovi legitimiraju. Kako, zašto? Vatrogasci.

ujak stanley // 05/02/2019