Bila je ovo moja druga godina na MENT-u. Druga, a kao da je već stota. Toliko se ugodno tamo osjećam. Nije bez razloga MENT ponosni vlasnik nagrada za Najbolji mali i Najbolji klupski festival u Europi. Od same organizacije, izbora lokacija i bendova, vizualnog identiteta, pristupačnosti i profesionalnosti, sve je na zavidnom nivou. Fino podmazana mašinerija. A opet, sve je tako opušteno, intimno i domaće.

Srijeda - Dan prvi

Prijateljica i ja stigle smo u Kino Šišku u predvečernjim satima, te smo nakon prijave i svečanog stavljanja festivalske narukvice na ruku, krenule u minglanje i grljenje svih onih dragih poznatih lica iz svijeta glazbe. Iako sam relativno nova u ovome poslu, tu se osjećam doma. Svoja na svome. Među ovim ljudima i na ovakvome mjestu. Moram priznati da mi se teško koncentrirati i posvetiti koncertima tu prvu večer, dok Kino Šiška vrvi ljudima s kojima moraš malo počaskati, nasmijati se i popiti koju finu pivu (Bevog brewery nas je ove godine počastila svojim odličnim pivicama). No, ljubav prema otkrivanju nove glazbe me natjerala da kažem 'hvatamo se kasnije' i da uđem u Katedralu Kino Šiške taman kad se na pozornicu popela dosta zanimljiva djevojka, umjetničkog imena KYKЛA (Slo). Ne znajući ništa o njoj od ranije, kada sam na pozornici vidjela djevojku u kompletiću zmijskog uzorka, retro frizure, brdo rozih mašni na stalku mikrofona, video zid na kojem su nekakvi roboti, prateći zbor koji nosi crne majice s njenim imenom i slikom Bogorodice s Isusom….dakle, bila sam totalno zbunjena. Estetika balkan trasha 80ih sa dozom modernih provokacija. Samu sebe naziva 'slavic gangsta geisha pop artist'. Glazbeno gledajući, nije moj đir. Ali svakako mi je bila zanimljiva, predana svojoj umjetničkoj namjeri, a posebno mi se svidio kraj koncerta kada je zajedno sa pratećim zborom otpjevala jednu pjesmu a capella koju je navodno napisala za svoga oca. A njena pjesma "Ljubav je bolest", htjeli to mi ili ne htjeli, postala je earbug kojeg se nismo riješili cijeli festival, pošto su je puštali u svim klubovima, u pauzama dok su se bendovi izmjenjivali. Nakon tog zanimljivog iskustva, spustili smo se u donju dvoranu u kojoj su svirali Haiku Garden (Slo). Njih sam prvi put uživo slušala nedavno u Ksetu i sada samo mogu odgovorno potvrditi da su odličan i punokrvan bend. Sve pjesme sa starog albuma kao i sa novog imaju, kako bi moj kolega Kaligarić rekao, onaj jedan 'drajv' koji te uzme i vozi i vozi i vozi. I ta je vožnja stvarno prekrasna. Od mene imaju još jedan dodatan plus na račun toga što se doimaju normalni, skromni i jednostavni dečki kod kojih nema pojave onog 'stage ego tripa'. Kojeg napretek ima recimo frontmen benda ICEAGE (Dk) koji je bio slijedeći na rasporedu. Nije to ništa loše per se, a njemu to i dobro stoji pa mu mogu oprostiti. Iceage su iz Danske ali estetikom i zvukom strašno podsjećaju na uk rock bendove, kako prošle tako i sadašnje. Obzirom na hvalospjeve o njima koje sam slušala, očekivala sam više. Nisu me dobili. Sve je to nekako ok, ali nisam se imala za šta uhvatiti. Daleko od toga da su loši, ali kako bi mi u Istri rekli 'trebaju pojesti još puno palente'. Nakon njih, zvijezda prve večeri , SEVDALIZA (Ir/Nl). Ja to ne bih nazvala koncertom već pravim umjetničkim performansom, za koji bi više pasalo da je sjedeće prirode. Jer si ukopan. Opčinjen tom pojavom duge crne kose u dugačkoj bijeloj haljini, njenim pokretima a posebno njenim glasovnim sposobnostima. Magična je, bilo ju je stvarno pravi gušt gledati. Glazbeno pak, kao i kod Kykle, nije moj đir.

Četvrtak - Dan drugi

Drugi je dan za mene započeo koncertom koji mi je priuštio prvo MENTovsko ježenje ove godine. Dvojac iz Dresdena imena Ätna (D) u Staroj Mestnoj Elektrani, potpuno pogođen prostor za ovako nešto. Uspoređuju ih sa Bjork i Fever Ray…i stvarno, njezin glas jako podsjeća na onaj od potonje, ima u sebi onu toplu, mračnu, mističnu magiju Islanda i nordijskih zemalja. Hipnotička ritmična glazba, čas nježna a čas grmljavina, bilo je to jedno prekrasno putovanje. A za kormilom je bilo dvoje simpatičnih ljudi koji su dobrom komunikacijom s publikom stvorili još bolji dojam kod iste. Slijedio je put pod noge do obližnjeg Orto Bara gdje je nastupala Nuria Graham (Es). Slušala sam ju i ranije i svidio mi se njen vokal i taj laid back stil pjevanja, pomalo Courtney Barnettovski. No, moram priznati da mi je više sjela kad sam ju slušala doma nego ovako uživo. Ne znam koji je razlog, da li neadekvatan prostor ili godišnje doba za nju, ali nije me uzelo, nisam bila raspoložena za ljetno ljuljajuću vibru, tako da smo ubrzo krenuli dalje. Slijedio je skok do kluba Channel Zero gdje je na pozornici pomalo sramežljivo ali i nekako hrabro stajala JUNEsHELEN (Slo). Glazba joj je jako teška. Jako tužna. Imam osjećaj da nam kroz njih priča neke svoje najdublje traume. Kao čista suprotnost, na stage Channela Zero se nakon nje popelo jedno jako simpatično, mlado stvorenje koje nastupa pod umjetničkim imenom SURMA (Pt). Fina razigrana elektronika i senzualni vokal, ali onako pomalo dječji. Najviše mi se svidjela upravo ta njena silna razigranost i vidljivo uživanju u istoj. Bilo ju je čisto zadovoljstvo gledati. I onako usput, na pozornici je bila u rozim čarapama. Nakon toga zaputili smo se lagano u Klub Gromka gdje su se na pozornicu spremali popeti belgijski noise/post punkeri IT IT ANITA (BE). Oni su bili jedan od bendova koje sam najnestrpljivije čekala. I bome, dobila sam i više nego sam tražila. They came and they conquered. Za mene, definitivni vrhunac festivala. Primjećujem nekako u zadnje vrijeme da što više starim to više trebam punk i slične pravce. Manje 'politički korektne' ili pekmezaste glazbe a više znoja, buke i vrištanja. Savršeni ispušni ventil i savršena katarza. Točno to je za mene bio i nastup ove četvorke. Uz samu pozornicu, dok je znoj sa gitariste kapao po meni, skačući i hedbengajući, opčinjeno sam promatrala mišićavu zvijer od bubnjara u crvenim čarapicama, crvenim boksericama i crvenim znojnikom oko čela kako divljački lupa po tim bubnjevima kao da ih želi samljeti u prah. Zbog cijelog njegovog performansa, njegove silne energije, teatralnih pokreta, grimasa i njegove zezancije sa ostatkom benda, prilično je jasno da je on u ovoj priči frontmen benda. Bar motivacijski. Dečki su svi zajedno divno glasni, predani, energični i uvjerljivi. Spuštali su se i među publiku par puta u toku večeri, a vrhunac se desio na samom kraju koncerta, dok su svirali njihovu odličnu stvar G Round s prvog EP-a, kada je bubnjar krenuo prenositi dio po dio bubnjeva dole među nas i raspalio vraški dobar solo koji mi je razgalio dušu i rastegao onaj blesavi osmijeh od uha do uha. A samo da vam pokušam još malo dočarati razinu uzavrele atmosfere, Klub Gromka ima naime peć na drva u svom prostoru. I imala je IT IT ANITU tu večer u tom istom prostoru. Dovoljno sam rekla.

Petak - Dan treći

Zadnji dan festivala. Većina mojih sunarodnjaka je kapitulirala i odlučila večer provesti u laganijem tempu u nekom lokalnom baru. Ja sam imala još posla i začudo, još energije.
Večer sam započela na Ljubljanskom dvorcu, novoj krasnoj lokaciji MENT festivala, i to u kapelici u kojoj se češljem uređujući nestašne vlasi kose koje su pobjegle iz punđe, za svoj nastup spremao mladi Igor Božanić ilitiga sir croissant (BIH). O ovom dečku ne mogu previše objektivno jer on je svoj drugi nastup ikada imao prije dvije godine, kao šesnaestogodišnjak, na Indirekt festivalu u Umagu, čiji sam organizacijski član. I baš kao i tada na Indirektu, tako i sada ovdje u dvorcu, bilo je suznih očiju. Igorov anđeoski glas te jednostavno ščepa za srce i gotov si. Osim uspješnica s prvih ep-eva 'If I Was a Fish I Would Cry' i 'Let Me Sleep' , predstavio nam je i par novijih pjesama poput 'Snijeg' ali i druge koje nisam još čula. Napravljen je odmak od ranijih radova em u jeziku (nove stvari su sve na materinjem) em žanru (više naginju etno izričaju) em po težini. Ranije pjesme su mu bile daleko lepršavije, nove nose u sebi neku sumornu notu koja se po meni malo kosi sa mladošću i nježnošću ovog glazbenika. U svakom slučaju, jako me veseli pratiti njegov razvoj i jako me veseli činjenica da sam bila prisutna u samom početku njegovog glazbenog putovanja.

Nakon Igora mi nažalost nije ostalo puno vremena za popratiti druge koncerte koji su se dešavali na 4 lokacije u dvorcu pošto sam morala biti u Metelkovoj u 21h na dogovorenom intervjuu sa Camillom Sparksss (očekujte ga uskoro). Šteta, jer je lokacija divna i voljela bih da sam imala vremena zaviriti u svaki kutak toga dvorca. Druge godine nadam se! Dakle, krenula sam do kluba Channel Zero u kojem je Camilla Sparksss (Barbara Lehnhoff - koja je također članica benda Peter Kernel koji je na MENTu nastupio dan ranije) taman imala tonsku. Tonska je malo kasnila, tako da se i taj intervju pomaknuo skoro do 21.30h, što mi je malo i poremetilo raspored. No, sam intervju je prošao dobro, u opuštenoj atmosferi i zezanciji, tako da nije bilo velike štete. Nakon obavljenog posla uputila sam se u Menzu pri Koritu da čujem Lewsberg (NL). Činjenica da je petak itekako se osjetila ovog zadnjeg festivalskog dana. Na svim lokacijama bilo je daleko više ljudi nego protekla dva dana. Što je u jednu ruku i dobro i loše. Dobro jer je automatski atmosfera bolja ali i loše jer su gužve, redovi čekanja na kiši ispred klubova, ne možeš do šanka, ne možeš nikako do pozornice pofotkat malo, mučiš se sa jaknama, šalovima, kapama, kišobranima…a možda sam samo stara i komotna. No, vratimo se bendu. Svojim punim zvukom repetitivne rock vožnje, ova četvorka iz Nizozemske bila mi je savršen uvod u zadnju koncertnu večer festivala. Pošto sam upala u tu finu neku vibru u Menzi pri Koritu, i našla finu poziciju za šankom gdje sam imala fino mjesta i fini pogled na pozornicu, odlučila sam ostati malo na tom istom finom mjestu jer mi se nije dalo na nimalo finu kišu vani. Ono šta sam potpuno smetnula s uma, zbog svog finog mjesta, je da je nedaleko u Staroj Mestnoj Elektrani svoj nastup započinjao bend kojeg sam jako željela čuti uživo - SCHMIEDS PULS (AT) - jedan od projekata meni genijalne Mire Lu Kovacs. Nju sam zapravo otkrila na prošlogodišnjem MENTu gdje je nastupala sa svojim drugim projektom 5K HD koji me potpuno oduševio. Saznala sam da ima i solo projekt, smijem li se nadati za idući MENT? U svakom slučaju, eto, prvo veliko žaljenje festivala. Nakon što sam odžalovala, frendica i ja smo krenule polako prema Channel Zero gdje je bilo vrijeme za CAMILLA SPARKSSS (CH) kojoj sam se također jako radovala. Žena je to koja me oduševila jednako glazbom kao i svojim uvrnutim video uradcima koje sama radi. Izuzetno kvalitetna, mračnija pop elektronika i njen pomalo punkerski vokal - savršeno su dominirali prostorom i ostavili publiku i više nego zadovoljnom.
Nakon Camille, došao je trenutak kad smo si frendica i ja postavile pitanje, i to sasvim razumljivo pitanje obzirom da je treći dan festivala, ostat il odustat? Odlučile smo se još samo malo oduprijeti slatkom zovu kreveta i uputile smo se u Gala Halu. Čim smo ušle, zov kreveta bio je samo uspomena. Na pozornici su žarili i palili rusi BAD ZU (RU) - underground/afro ritam/grime /rave i što sve ne, nije ni bitno, bitno je da smo se frendica i ja pogledale, nasmijale, bacile jakne na prvu slobodnu površinu i krenule se probijati kroz masu ljudi čim bliže pozornici gdje su nas dočekala njihova istetovirana tijela, široki osmijesi i zlatni zubi. To je bilo to. Otplesati završnu večer u čast ovog divnog festivala. Grijeh bi bio da je bilo drugačije. Zaključak: Ne moraš pohoditi festivale od stoljeća sedmog da bi prepoznao da je MENT nešto posebno. Vidimo to mi kao i sami izvođači. U te tri večeri, bilo ih je više koji su se spuštali među publiku, bili iskreno oduševljeni prijemom i povratnom energijom, te se kao Demian iz benda Atna zapitao u čemu je kvaka, je li kulturološka, dobna ili pak neka treća. Ja bi rekla da je jednostavno MENTovska. Pa nek nam živi, živi MENT! Vidimo se slijedeće godine.

jelena vojinović // 05/02/2019

> vidi sve fotke // see all photos