Profil i kvaliteta glazbenika iz bivše Jugoslavije koji su posjetili Toronto zadnje dvije godine su vrlo raznoliki. Najeksponiraniji su bili globalno poznati glazbenici poput Gorana Bregovića i 2 Cellos koji priređuju koncertne spektakle u velikim dvoranama, privlačeći šaroliku publiku izvan okvira naše dijaspore. Laibach su isto tako globalno popularni, ali su Toronto došli nezavisnim kanalima i napunili dvoranu vrlo raznolikom publikom u kojoj se izdvajao velik broj Rusa, koji su za tu priliku odjenuli dijelove uniformi ili čak kompletne odore iz doba SSSR-a. Na drugoj, meni zanimljivijoj strani su glazbenici nepoznati izvan Ex-YU okvira koji uglavnom privlače dijasporsku publiku. I toj kategoriji je situacija vrlo raznolika. Raspon seže od bezveznih Pilota i vremenom pregaženog Prljavog Kazališta, preko srednje-strujnih profesionalaca koji priređuju dobru zabavu (Bajaga, Riblja Čorba) do glazbenika u punom naponu snage koji su furiozno projurili kroz Toronto i osvojili publiku (Dubioza Kolektiv, SARS). Posjetila nas je i Josipa Lisac, koja je kategorija za sebe. Do Toronta se dotepla , naravno, i hrpa zabavnjaka, narodnjaka te slične koruze. Nisu bitni za ovu priču, ali ih spominjem jer su uvijek prisutni. EX-YU koncertnu ponudu u Torontu zaokružuje mala ali probrana grupa umjetnika koji su s nama već vise od trideset godina, ali još uvijek na bini djeluju moćno kao u naponu snage. Tu spadaju prije svega Električni orgazam i Darko Rundek. Električni orgazam je u travnju ove godine protutnjio Torontom kao da je 1987 (vrijeme Braćo i sestre live albuma) a ne osamnaesta godina novog tisućljeća. Rundek je svirao u Torontu u proljeće 2016 I napravio odličan koncert, usprkos činjenici da su na bini bile samo dvije trećine njegovog tria. Darko nam se vraća u Toronto u studenom ove godine. Vjerujem da će ovaj put biti još moćniji, jer sa sobom dovodi puni osmočlani bend. Rundeku i Orgazmu se, u ovoj prestižnoj kategoriji, u subotu pridružio i Psihomodo Pop. Psihomodo Pop sam zadnji put prije odlaska u Kanadu vidio na Fiju Briju festivalu u prosincu 1995. Band je u to doba živio svoju prvu "drugu mladost" na vjetrovima akustičnih koncerata te iznimno uspješnog unplugged albuma. Osobno sam najviše volio njihov prvi album i snimke iz demo faze koje su kružile na visoko-šumećim kazetama, pa nisam mnogo mario za akustičnu fazu i nastup na festivalu sam doživio kao rutinski. Nakon odlaska u Kanadu Psihomodo Pop sam pratio iz daljine i sporadično, pa mi se prva faza benda urezala u sjećanje kao jedini pravi Psihomodo Pop. Sjećao sam ih se kao mladog, raskalašenog , nabrijanog benda, kakvi su bili na prvim koncertima koje sam vidio.
Iskreno govoreći, nisam znao sto očekivati od koncerta u Torontu. Perspektiva osobe koja 20 godina živi izvan domovine poprilično se razlikuje od perspektive osobe koja je čitav ili većinu života provela u "starom kraju". Za osobe koje recimo žive u Zagrebu ili Beogradu, Psihomodo Pop je institucija koju čuju na radiju, vide na TV, te mogu često pogledati uživo. Ideja te grupe, ili bilo kojeg drugog umjetnika iz te sredine je svakodnevnija, običnija i promjene percepcije su postupne. Ideja Psihomodo Popa je za mene, kao osobu iz dijaspore vrlo drugačija. Zamrznuta je u vremenu u kojem sam napustio rodni kraj, te se uz to iskrivila tokom godina, bas kao sto se sjecanja neprimjetno mijenjaju s vremenom. Nisam znao kako će završiti sukob te moje ideje benda sa stvarnošću koju će koncert pokazati, odnosno pribojavao sam se razočaranja koje će nastupiti ako je stvarnost lošija od zamišljenog. Dečki iz Psihomoda su, čini se, imali dobar provod u Sjevernoj Americi. Doletjeli su u New York početkom tjedna, malo istraživali grad, snimili par novih pjesama u studiju kod Chacha te u četvrtak održali svoj prvi američki koncert. Vjerujem da im je bio istinski gušt svirati u gradu iz kojeg su ponikli njihovi najveći uzori Ramones i Lou Reed. Slijedio je let za Chicago I koncert u Joe's on Weed St. klubu. Jedan dan i dugu vožnju kasnije Psihomodo Pop je stigao u Toronto. The Opera House, dvorana u kojoj su svirali je istinski kultni koncertni prostor. Lista glazbenika koji su tu svirali je duga i zaista impresivna, pravi "Who is Who" moderne glazbe zadnjih 30 godina, posebno njenog alternativnog dijela. U toj dvorani sam vidio mnogo glazbenika iz bivše Jugoslavije (Orgazam, SARS, Rundek) ali i "up and coming" bendove engleskog govornog područja, poput, na primjer, Sleaford Mods na prvoj sjevernoameričkoj turneji. Prostor koji može primiti 660 ljudi nije bio pun ali je bio "ugodno popunjen" s taman dovoljno ljudi za dobar koncert a da opet nije gužva u kojoj se ne može disati.
Kao predgrupa nastupio je "Krug Dvojke". Riječ je o bendu iz Toronta koji svira Jugoslavenske novovalne hitove s puno gušta i entuzijazma. Ime su uzeli po tramvajskoj liniji koja kruži centrom Beograda, rodnog grada većine članova grupe. Gledao sam ih nekoliko puta na lokalnim koncertima. Uvijek prirede dobru i energičnu zabavu, pa ih ovdašnja dijasporska publika koja je glazbeno još uvijek debelo u osamdesetima, voli i svaki put reagira pozitivno. Logičan su izbor za zagrijavanje publike i besprijekorno obavljaju svoj zadatak. Članovi Psihomodo Popa se na bini ponašaju bas onako kao sto sam i očekivao: uhodano, opušteno i uvježbano. Ipak, svirka nije djelovala rutinski. Osjećalo se da bend daje, ako ne sve od sebe, onda barem više nego obično. Ovo je zadnji koncert na mini turneji i bend je izgleda odlučio dostojno se oprostiti od našeg kontinenta. Vjetar u leđa dao im odličan zvuk: iako nisu poveli svojeg tonca na turneju, dečki su se dobro sporazumjeli s lokalnim tehničarem koji im je namjestio jak i nabrijan, a opet kristalno čist sound. Set lista je bila pametno odabrana i prilagođena sjevernoameričkoj dijasporskoj publici koja je "stari kraj" napustila tokom devedesetih. Dominirale su pjesme s Godine zmaja, Sexy magazina te u vrijeme izlaska podcijenjenih Srebrnih svinja, dok su sa ostalih albuma ubacili tek najveće hitove. Najbolji trenuci koncerta su Nema nje u aranžmanu demo verzije, garažna Dobro znam da voli me, opušteni Leteći odred te godinu i pol star singl Sve će biti u redu.
Gobac je, to se zna već desetljećima, rođeni frontman i bez imalo napora uspostavlja vezu s publikom koja je dobro reagirala na njegov opušteni šarm. Izgleda da su se obje strane dobro zabavljale u toj interakciji. Brada i Šparka su standardno odlični na svojim pozicijama, a Kuzma zanimljivo upotpunjava zvuk klavijaturama, a uz to mu dajem i bonus poene za zvuk saksofona koji me je podsjetio na najljepše pjesme grupe Film. Pred koncert mi je jedina nepoznanica bio novi bubnjar Tin, koji je u bendu zamijenio naglo preminulog Tigrana Kalebotu. Dečko se odlično snašao među starijim kolegama i besprijekorno rasturio bubnjeve.
Psihići su pošteno odsvirali glavni set te povratkom na energičan bis zaključili koncert. Ostao sam zatečen onime sto sam tu večer vidio, jer iskreno govoreći, nisam očekivao ovako dobar nastup. Nadao sam se solidnom koncertu benda kojeg sam jako volio kao teenager. Dobio sam puno više.

Prvi pravi rock koncert na koji sam otišao sam, ili bolje rečeno, prvi na koji su me roditelji pustili samog, bio je bas Psihomodo Pop. Ljeta sad već davne 1989. svirali su u Varaždinu za dane maturanata, na otvorenom prostoru (ako me sjecanje ne vara bilo je neko rukometno igralište). Cijeli sam koncert odstajao u prvom redu. Klinac koji štreberski zna tekstove svih pjesama i pjeva ih zajedno s bendom bio je očaran energijom i neposrednošću svirke te interakcijom glazbenika i publike. To iskustvo me ponukalo da odem na sljedeći rock koncert koji je došao u grad. I onaj poslije. Pa u Zagreb, 1990. na sad već legendarni koncert Ramonesa u Domu sportova (gdje su Psihići bili predgrupa). I tako dalje, sve do danas. Izgleda da sam cijeli život ostao sam zaražen klicom koju sam od Psihomodo Popa pokupio na tom prvom, presudnom koncertu.
Skoro 30 godina kasnije u drugom gradu, na drugom kontinentu opet sam bio u prvom redu. Naravno, znao sam sve tekstove i pjevao ih s bendom. Usprkos svemu sto se promijenilo tokom tog silnog vremena, sve bitno je ostalo isto i sjelo na svoje mjesto, baš onako kako treba.

berislav sabolić // 15/11/2018