home > koncert > 3. DRITO IZ TVORNICE, PRVI DAN @ Tvornica, 26/01/2018

kontakt | search |

3. DRITO IZ TVORNICE, PRVI DAN @ Tvornica, 26/01/2018

Drito iz Tvornice je mlad, ali vrlo uspješan festival. Tri mu je godine tek, a već prve godine je rasprodan, nakon čega se proširuje na dva dana od kojih jedan uvijek bude rasprodan, a drugi skoro. Recept za uspjeh je vrlo jednostavan i ziheraški: na jedno mjesto staviš izvođače koji su i samostalnim nastupima u stanju puniti i rasprodavati manje i veće klubove i masovni interes je zagarantiran. Pored toga, nije teško biti glavni hip hop festival u državi kada drugog niti nema. Reunited kao cjeloviti grassroots festival hip hop supkulture sa svojim sketch i MC battleovima, radionicama repanja i pisanja tekstova, grafitiranjem, tribinama i nastupima manje poznatih MC-ja koji većinom repaju za kvart i ekipu je hvalevrijedan projekt, ali je zasebna priča s vlastitom nišom koja nije u stanju niti ima tendenciju konkurirati Dritu.

Iako su im glavne uzdanice za (ras)prodaju karata aktualni i popularni rap sastavi, Dritač redovito daje šansu i pokojem neafirmiranom reperu lako zamislivom na lineupu Reuniteda da otvori festival. Ovoga puta je tu čast imala mlada grupa Implied Complex. Ako ste prije festivala preslušali njihove internetski dostupne snimke, lako ste ustanovili da u svakoj pjesmi naizmjenično kombiniraju engleske i hrvatske versove. Ne znajući pravo stanje stvari, iskonstruirao sam grupi romansiranu biografiju: Hans je Nijemac koji je preko Erasmusa došao studirati u Zagreb, skompao se na Filozofskom s lokalcem Hardfindom, pa su se odlučili na međunarodnu rap suradnju. Hans je odabrao repati na engleskom, jer hrvatski ne govori, a njemački 90% Hrvatske ne bi razumijelo. Naravno, istina je ponešto drugačija: Hans je iz Zagreba i repa na hrvatskom, a Hardfind je taj koji se služi engleskim iako je iz Zagreba. Obojica su s Knežije i znaju se čitav život. Koliko je specifično da su jedini domaći dvojezični hip hop sastav, toliko se i postavlja pitanje čemu repati na jeziku kojim se ne sporazumijevaš kada se družiš s frendom vareći granje u dvorištu vrtića Matija Gubec i kada prije toga zoveš "čovika" rade dostave istog. Možda zato da onih par Španjolki, Francuskinja i Poljakinja s Erasmusa koje su zalutale drito u Tvornicu nakon sushi party-ja u stanu dvije ulice niže mogu razumijeti koju plemenitu misao skovanu prilikom joint-seansi na knežijskim klupicama. Dobro, ovo karikiram, jer znamo da Erasmusice ne hodaju na rap koncerte, već u Ritam Grada gdje njihov omiljeni samo njima znani DJ Sergio vrti latino/rumba/samba/mambo-jambo poskočice. Oke, možda se tip bolje snalazi pišući na engleskom nego na hrvatskom. Ali koji god razlog bio u pitanju ("proboj na strano tržište" sigurno nije), ne mogu se oteti dojmu da od neizvornih govornika tekstovi na stranom jeziku zvuče nekako službeno, a samim time su mi daleko od srca. To ne znači automatski da su loši, ali puno bolja vibra mi plovi glavom kada npr. Gipsy Mafia repa na srpskom i onda im uživo gostuju njemački prijatelji iz Defenders of the Universe repajući na svom jeziku. Ili kada radi savršenog engleskog izgovora kojeg je brusio na svojoj amsterdamskoj adresi ostanete zabezeknuti kada vam se Tone Tuoro nakon nastupa obrati na tečnom kaštelanskom dijalektu. Kod Hardfinda nema nikakve sumnje da dobro barata engleskim jezikom, ali je po izgovoru očigledno da mu nije materinji.

Ako se neprijekopotrebna dvojezičnost uopće računa kao neka zamjerka Implied Complexu, drugih vjerojatno nema. Atmosferom instrumentala, ali i cijelom tom kvartovskom vibrom sazdanom od "netematskog" nasumičnog liričkog šaranja po raznim mislima i neizbježnog representanja me podsjećaju na oba Tiborova "Pacino" albuma, uz razliku što su Hansov i Hardfindov flow ponešto brži i življeg deliveryja. Točno se i na bini kuži da se znaju od malih nogu. Dovoljno je da izmjene jedak kratak pogled i obojici je jasno koja je lozinka iduće operacije. Pred takvom razinom bliskosti padaju u vodu sve jezične "barijere". Njihov kratkotrajni nastup je protekao u mirnijoj atmosferi pred kojih stotinjak ljudi što je za jedan od njihovih prvih nastupa (a možda i zaista zvanično prvi?) i više nego dobro.

Uslijedilo je najveće razočaranje festivala. Barem prvog dana, jer prema sudu potpisnika ovih redaka je čitav drugi dan uz izuzetak izuzetno iskrenog, simpatičnog i pravog streetwise igrača Mardeljana te na momente zanimljivog i duhovitog Kreše najveće razočaranje (zbog čega i jeste press štafeta za subotu rado predana drugoj autorici naklonjenoj Švesterima i Trijestrojki). Nije se radilo o nastupu idućih izvođača, nego o izostanku nastupa bokeške rap klape Who See. U zadnji čas su otkazali koncert, jer se nisu uspjeli najesti dovoljno limuna, đumbira i češnjaka da barem prizdrave za 40min nastupa. Volim ja od crnogorskih muzikanata Miladina Šobića i Ramba Amadeusa sigurno više od Noyza i Dedduha. Ipak, Šobić je kantautor kasnih 70-ih i ranih 80-ih, a Rambo veći dio života živi i radi u Beogradu, tako da su mi Who See pristupačniji i relevantniji izvor saznanja o šaljivim i manje šaljivim aspektima aktualne crnogorske stvarnosti izrečenim kroz dobar stari tematski pristup tekstovima. Nisam u rapu uvijek ni nužno protiv nabacivanja random misli, representanja ili betlanja protiv neimenovanih ili zamišljenih protivnika, ali tema je mila majka nad milim majkama reperskog teksta, jer pored storytellinga ima najveću dokumentarnu vrijednost, samim time i potencijal da kroz najuvjerljivije slike dočara određene segmente života. Pjesme Who See-ja variraju od slabijih do odličnih, ali svaka od njih je vjerna kronika mentaliteta Crne Gore, osobito primorskog. Bio sam ljetos u Budvi i Nikšiću (na Lake Festu) i tamo je sve točno kako su mi jednostavno i efektno objasnile njihove pjesme. Pored toga, poprilično sam se brzo i lako zaljubio u Crnu Goru, u bačanje, đevojku, đeljanje, pjadelu, sjutra, u meke izgovore slova š i ž kod riječi na sj- i zj- itd. što mi svaki posjet crnogoraca rodnom gradu čini srcu dragim. Pored toga, njihov samostalni jesenski nastup u KSET-u sam sramotno propustio radi istodnevne pomame za povratkom Oluja Metal Festa nakon 10 godina hibernacije, pa me dosta rastužilo što ću se do idućeg njihovog posjeta Zagrebu tko zna koliko načekati. Razočaranje je dijelio i dobar dio publike, što je efektno pokazala činjenica da je status o njihovom otkazivanju na Fejzbuk eventu pokenuo solidan val prodavanja već kupljenih karata u komentarima ispod te nesretne obavijesti. Jedan tip ih je prodavao i 6 odjednom.

Radi izostanka klape Who See, ONI su iz pozicije gosta iznenađenja prešli u redoviti dio lineupa. Slaba je to bila utjeha, što ne znači da Jantar, Scriptor i Kali nisu odradili dobar posao. Nakon Implied Complexa sam otišao u Mali pogon skuriti par čikova i po povratku u Veliki me dočekalo četiri puta više ljudi nego na prvoj grupi. A to je duplo više nego na njihovom nastupu u punom Klubu (btw, zašto tamo više nema koncerata, nego se prave samo party-ji?) prije dvije godine. Interes za Boom Bap se širi i sve više ekipe iz publike im zna tekstove. Nastup su začinili i nekim "cirkuskim" novitetima poput isfuravanja plišanog majmuna većeg od Jantara te dijeljenjem čoko-bananica publici na već svima znanoj pjesmi "Banana". Svako je u grupi na svoj način dobar, njihovi različiti stilovi repanja se skladno podudaraju, ali ipak bih Scriptora izdvojio kao osobnog favorita zbog najmaštovitijeg wordplay-ja koji niti u jednom trenutku ne zvuči kao da je samom sebi svrha. ONI su u prilično dobroj formi i nema razloga da ne nastave rasti. Jedino ih eventualno može usporiti što već tri godine nemaju novi album. Znamo da album neće ispasti dobro ako se forsa, ali ipak mi se čini da je tri godine dovoljno vremena da se bez pritiska i žurbe skupi novih stvari, pa makar i za neki EP. Pogotovo s obzirom da nitko u grupi osim Jantara već godinama nije zauzet stvaranjem samostalnih albuma, već samo ponekim singlovima i gostovanjima.
[ ONI ]

ONI   © Igor Bergam

[ ONI ]

ONI   © Igor Bergam

Beograđanke Sajsi MC i Tijana su dobro poznati duet na zagrebačkim pozornicama i svaki put pobuđuju veliki interes naroda. Ljudi im jedu iz ruke i s takvom publikom se ne trebaju bojati za svoju budućnost. Ne može se poreći ni da binom vladaju suvereno kako izvedbom tako i izazovnim stilom odijevanja. Nastup im je i adrenalinski potentan, jer cijelo vrijeme trče vamo-tamo po bini, Sajsi se valja po podu, a i Tijana počinje uzimati sve uočljiviju ulogu kako u izvedbi pjesama tako i u scenskom nastupu, pa ju na njezinu čast i ponos postaje sve teže percipirati kao sidekick igračicu svoje starije sestre. To je objektivni dio osvrta. Ali ipak, za moj subjektivni ukus je sve to muzički, lirički i ekspresivno previše utopljeno u taj neki šljokičasti i totalno-si-moderna-majkemi fazon. Kada pokušavaš nemušto spojiti kvazi-feminizam Cosmo djevojke s biatch-from-tha-hood stavom onda nastane Sajsi MC, reperska i bezobraznija inačica Lollobrigide u sprezi s polakim, ali sigurnim naginjanjem prema bivanju Krankbruderom, ženskoj varijanti Krankšvestera. Radije bih da su se stoga Smoke Mardeljano i Sajsi džorali za festivalske termine, pogotovo radi sklonosti čestih kolaboracija Švestera sa sestrama Rašić. Ipak, svjesno ili ne, na ovaj način je YEM potaknuo dosta ljudi s većinskim interesom za subotnji repetoar da kupe festivalske karte. Vjerojatno je Smoke sa sličnom motivacijom stavljen na drugi dan unatoč većoj sličnosti s izvođačima prvog dana.
[ Sajsi MC ]

Sajsi MC   © Igor Bergam

[ Sajsi MC ]

Sajsi MC   © Igor Bergam

Uslijedili su Dječaci koji to već odavno nisu u "Sviraj stare!" varijanti izvodeći pjesme sa svog prvog, po mnogima najboljeg, a po nekima jedinog dobrog albuma "Drama". Nemam neku naročitu sklonost Dječacima, pa se mogu samo praviti neutralnim te ustvrditi da im je nastup prošao dobro i da ih puno ljudi voli. Ali osobno bih više volio da je tako dobru atmosferu samostalnim nastupom zakuhao Vojko Vrućina, smatrajući ga jedinom svjetlom točkom grupe, koji je u solo varijanti sposoban isporučiti više kvalitete, duhovitosti i vrućine općenito nego kada ga se podredi interesu crowdpleasing kolektiva zvanog Dječaci. Vojko je i nedavno ušao u anale kao prvi balkanski reper koji je složio flow na 7/8 (jendva-jendva-jendvatri iliti slikovitije: treba-treba-jebati) ritam u simpatičnoj pjesmi "Zovi čovika" koji osobite znakove gotovo poliritmičke razgranatosti pokazuje u usporenoj završnici novog hita, što već spada u odlike technical rapa. Ne ogleda se tehnika samo u brzini repanja čiji je balkanski rekord formalno postavio Fil Tilen na "Kruni", iako se nije istaknuo niti u jednoj kvaliteti koja bi njegov Tech N9ne meets Marčelo wannabe rad činila sadržajno dojmljivim.
[ Dječaci ]

Dječaci   © Igor Bergam

[ Dječaci ]

Dječaci   © Igor Bergam

Ako je ova fotka zaista iz Tvornice kako je označeno, a ne iz neke ćevabdžare ili restorana Braće Bolesne, Bizzo i Dooks su se prije nastupa istaknuli i kao dežurni festivalski kuhari što je od njih jako lijepo, ali vjerojatno ih mnogi izvođači radi toga proklinju, jer nakon ovakva obroka je nemoguće ne bazditi po luku i mljevenom mesu što je dovoljan razlog da nakon nastupa pođu kući suhog kurca. Bolesna Braća su se vratila na scenu koncertom u punom Vintageu, a da priča o povratku nije paravan za jednokratnu epizodu popunjavanja rupa u kućnom budžetu na račun stare slave dokazuje i Bizzina najava da će snimiti novi album, nastavak Radija Fanfare, unatoč njegovim obvezama oko Fresh Islanda te Dooksove porodične svakodnevice i producentskog rada. Osim toga, trebali su nastupiti na 10. Ferragostu (što je nažalost radi crknuća trafostanice neslavno propalo), a i eto ih i ovdje. Povratak Tram 11 me radovao, jer simbolizira trijumf stare škole nad traptajima novih reperskih strujanja. Ali povratak Bolesne Braće me raduje 11 puta više, jer je riječ o mojoj omiljenoj hrvatskoj rap grupaciji, ujedno i glavnom razlogu mog posjeta ove večeri. Ovaj nastup im je sigurno bio za nijansu slabiji nego onaj u Vintageu, iako su bili dovoljno dobro raspoloženi da upriliče vrlo dojmljivu "degutantnu zabavu za klince", a bogami i malo odraslije. Nisu po zraku letjele bijele patike, niti je pao pogo na "Starom reperu", ali gužvancija je bila solidna, veselje na nivou, tekstovi najvećih uspješnica su se repali diljem dvorane i što se mene tiče, titulu najboljeg hrvatskog rapa im nitko nije uspio oduzeti. Radujem se njihovom nastupu na 11. Ferragostu, a nenastupanje do tada ću im oprostiti jedino ako do kolovoza izbace taj novi album. Ma serem, sve ću im oprostiti. Jedino mi je teže svarljiva činjenica što su se prije par godina s kojekakvim zvijezdama malih ekrana išli upuštati u autotune funk pop projekt Yoghurt koji je zaista zvučao otužno. Srećom, taj bljuzgavi cringe projekt nije dobacio dalje od singla "Bakica" u kojem mi nije jasno koja je uloga Bizze osim da pozira s bas gitarom. Spot možete pogledati na nekom opskurnom ruskom video servisu ovdje, ali radije nemojte. Čak i Sandra Afrika može bolje od toga.
[ Bolesna Braća ]

Bolesna Braća   © Igor Bergam

[ Bolesna Braća ]

Bolesna Braća   © Igor Bergam

Prvi dan festivala zaključili su Kandžija i Gole Žene. Iako je moj generalni dojam o svojevrsnom slavonskom TBF-u statistički ispod prosjeka impresioniranosti ostatka publike u punoj dvorani, ovaj nastup će mi ostati u boljem sjećanju, jer je električna gitara iz nekog razloga zvučala duplo žešće i više 90's rapcore/crossover, nego kada sam ih gledao prije dvije godine na šibenskom Regiusu. Zbog toga su mi zvučali dobro. Nije ni da se inače radi o baš lošem bendu, ali uvijek mi njihovim pjesmama fali neka magična supstanca (ali ne ona ilegalna koja se u Tvornici smije konzumirati jedino na kvarno i to vrlo diskretno) da ih digne na razinu višu od prosječne. Ta supstanca se, srećom, ovoga puta kompenzacijski ponudila u obliku jače gitarske distorzije koja je gutala jasnoću lirike i podebljavala flow. To je u kombinaciji s odličnim raspoloželjem MC dvojca te najveselijom i najnabrijanijom atmosferom u publici ove večeri činilo muzičku formu dovoljnim razlogom za dobar tulum. Toliko savršeno dovoljnim da bi u tom deliričnom momentu osvrtanje na njen sadržaj ispalo cjepidlačenje. Kandžija i Toxara su bez sumnje dobri, simpatični i ispravni momci, jednog sam ljetos i osobno upoznao te garantiram da je i izvan bine izuzetno pozitivan lik, ali ljudske kvalitete ne koreliraju nužno s kvalitetom glazbe. Ili barem ne s mojim ukusom za poimanje iste. I to u civiliziranom svijetu ne bi trebao biti nikakav kamen spoticanja. Ipak, ponovit ću kako se ne može poreći da su priredili dobar show koji je zasjenio sve slabije osobine muzike. Dobro sam se zabavio čak do te mjere da sam ponegdje uspio i isfolirati da im znam pjesme, a poslije jebanja golih žena nema kajanja. Stoga im ipak hvala što su prvi dan festivala u žestokom stilu priveli kraju.
[ Kandžija & Gole Žene ]

Kandžija & Gole Žene   © Igor Bergam

[ Kandžija & Gole Žene ]

Kandžija & Gole Žene   © Igor Bergam

To je sve što imam za reći o petku, a o dojmovima s rasprodane subote čitajte iz digitalnog pera Nine Zubac. Za kraj mogu samo izraziti usrdno nadanje da će Drito iz Tvornice iduće godine uspjeti rasprodati i prvi dan festivala. Ove godine je za to falilo nešto manje od stotinjak karata.
[ Narod ]

Narod   © Igor Bergam

ognjen bašić // 29/01/2018

Share    

> koncert [last wanz]

cover: BILK @ KSET, zg, 15/02/2018

BILK @ KSET, zg, 15/02/2018

| 18/02/2018 | mario m. |

>> opširnije


cover: Punk romantika - Neki to vole vruće, La Fraction, Kriva istina, Me As Well@ Močvara, Zagreb, 10/02/2018

Punk romantika - Neki to vole vruće, La Fraction, Kriva istina, Me As Well@ Močvara, Zagreb, 10/02/2018

| 17/02/2018 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: DUDS, MARAUDEUR, PARNEPAR @ Močvara, 11/02/2018

DUDS, MARAUDEUR, PARNEPAR @ Močvara, 11/02/2018

| 14/02/2018 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: REPETITOR @ Pogon Kulture, Rijeka, 09/02/2018

REPETITOR @ Pogon Kulture, Rijeka, 09/02/2018

| 13/02/2018 | jan vržina |

>> opširnije


cover: Mando Diao @ Vintage, 07/02/2018

Mando Diao @ Vintage, 07/02/2018

| 09/02/2018 | johnny mcfearless |

>> opširnije


> chek us aut!
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*