Osječki reper nebrojenih imena, titula i nadimaka, najšire poznat kao Kandžija (Osjekanović) prvi album Narodnjaci izbacio je 2009. godine te je od tada, nizom odličnih, kako samostalnih, tako grupnih izdanja, polako ali sigurno gradio svoju titulu (po)najboljeg repera u Hrvata. Iako su Narodnjaci i Koktel od rakije (2011.) bili i više nego solidnih dosega, Kandžija je najbolji materijal izdao u tandemu s reperom Toxarom. Zlatne žbice bile su i ostale jedan od najvećih dosega domaće mainstream rep scene, a Nema labavo, prva ploča snimljena s punim bendom Golim ženama, uspjela je odraditi nezahvalnu ulogu nasljednika. Iako ne mogu osobno svjedočiti o njegovim live nastupima prije udruživanja s Golim ženama, na "tajnoj" promociji albuma, u petak 15. lipnja, mogla se čuti i osjetiti razlika u zvuku, ali i kvaliteti Kandžijinog nastupa, neovisno je li otegotna okolnost što je Stjepko promovirao svoj najslabiji album do sad - Beton. Kako je sam najavio prije i tijekom nastupa, novi projekt s Golim ženama trebao bi svjetlo dana ugledati u proljeće 2019., a takva najava, uz ležeran i neobavezan način snimanja i izdavanja albuma, očito ukazuje da je Kandžiji solo karijera postala neki oblik side-projecta. Koliko je takav potez mudar? Ovisi s koje strane gledamo. S jedne to osigurava koncentraciju na definitivno snažniji materijal koji izdaje s bendom, dok s druge manjak pažnje ionako siromašnijem zvuku bez potpore Toxare i instrumenata. Također, koliko je potez mudar, vidjet ćemo na proljeće s izlaskom najavljenog projekta, a za sada nam ostaje slijegati ramenima na popriličnu neuvjerljivost Betona.

Album otvara u poznatom stilu, s Ko te šta pito. Iako je numera za njega standardna, (auto-)ironična sprdnja na kvazi-gangsterske klišeje koje su brojni domaći reperi oduvijek pljuvali u mikrofone, a svoju su renesansu doživjeli s trap isprdcima poput High5-a i Kukusa, ovaj je put kritika nešto direktnija, ili bar konkretnija. Slijedi Bazuka koja plijeni pažnju lako pamtljivim i zaraznim refrenom, ali boluje od ogromne neujednačenosti između dijelova prije i nakon prvog refrena. Na drugoj strofi tako Kandžija radi po špranci, koristi motive i slične rime sa starijih izdanja te svojom uvijek simpatičnom pojavom i karizmom tek nadopunjava manjak prave materije. Neujednačenost je i općenita boljka albuma, ali i live seta na promociji budući je uzbudljivost nastupa naglo rasla i padala, ovisno koliko se ljudi nalazilo na pozornici. Ipak, ni s Golim ženama Kandžiji u zadnje vrijeme ne cvjetaju ruže. Tako su na zagrebačkom Beer Festu prije točno mjesec dana odradili najlošiji nastup u osam puta koliko sam ih imao prilike slušati uživo. S jedne ih je strane "pojelo" polje koje je uoči i nešto manje tijekom nastupa bilo prilično prazno. Bez prave potpore publike, inače genijalna koncertna pojava svela se na jedva natprosječan nastup, za razliku od još mi uvijek neobjašnjivo popularnog i jedva natprosječnog Vojka V tijekom čijeg je seta publika rastjerivala vrebajuću dosadu. S druge strane, vjerujem da je dobar dio publike koja ga je došla podržati ostao neugodno iznenađen Stjepkovim prelaskom preko crte auto-ironije na kojoj inače vješto balansira, i ulaskom u područje "seljaštva", promjenom teksta set fillera "you sexy madafaka" u "you sexy mali traktor". Teško je ne zapitati se kuda Kandžija ide i hoće li stvarno nesvjesno prijeći granicu kakvog-takvog zdravog ukusa, neovisno je li prelazak ironije radi. Srećom, na promociji nije bilo ikakvih "sexy traktora", ali bila je stvar Trube koja izuzev zanimljive, jazzom inspirirane matrice ne nudi apsolutno ništa zanimljivog. Sličnu sudbinu na albumu je doživjela i Muha. Beat je tu svojevrsni pandan onima Ede Maajke s početka karijere, no ostatak pjesme je u potpunosti blijed. Žalosno je što se Stjepko prije izdvajao iz gomile onih čije se rime baziraju na "ja (sam) ovo, ja (sam) ono" naraciji, a sada sve više upada u zamku takve monotonije i neimaginativnosti. Zapravo, rekao bih da su beatovi, tj. matrice najsjajnija točka Betona. Zaglavi je tako izvrsna kombinacija starog i novog s modernim i raskošnim zvukom, baziranim na starijem "old school" stilu. Kao svijetla točka, uz navedenu Ko te šta pito može se izdvojiti Grah, potencijalni hit s albuma. Stjepko se dobro snašao u nešto bržem aranžmanu, a "iz praha u pepeo, pepeo u prah, iz konzerve jedem grah" je neodoljiv, klasičan primjer njegovog karakterističnog lirskog stila. Mast za duše je pak primjer numere koja je po svim aspektima i kriterijima trebala biti odlična stvar, no čak i uz odličan backing track, solidne rime i za Kandžiju netipičan, ali iznenađujuće prikladan refren, u kompletu pjesma zvuči pomalo nabacano s nedovoljno razrađenim referencama na svakodnevni život i prekratkim versovima. Čest je osjećaj da Osjekanović dobar niz rima završi "silovanom rimom", odnosno riječju ili frazom koja mu se na prvu činila prigodna, ali u praksi ne pridonosi naraciji. Ekipa s basketa je zanimljiva samo u live izvedbi, i to zbog u pjesmi spomenutog Ukića koji se ukazao na promociji.

Općenitije, rekao bih da Kandžija polako popušta pred trendovima. Tako nešto nije loše u pogledu same glazbe, budući bi se povratak na zvuk s prvog ili drugog albuma činio apsolutno smiješnim. Ovako, kad već nema uz sebe Gole žene, ima priliku zvučati svježe i čvrsto. Primjećujem i da mu je sve češći motiv trava, standardni klišej rep scene i svakog nabrijanog (umetni broj)godišnjaka, a od Vojka V je, izgleda, pokupio i iritantni zvuk sirene između pjesama na koncertima.

Sve u svemu, svjestan sam da je ova recenzija pomalo razbacana i nabacana. Nažalost, takav je i album pa je ovo valjda i prikladno. Na pitanje: "Kud ide Kandžija?", teško je odgovoriti. Koliko god sebi nedostojnih stvari izdao ili odradio, ostaje mu jak koncertni nastup. Ipak, to je slučaj samo kada nastupa s bendom, što se potvrdilo solidnom, ali nemjerljivo slabijom promocijom Betona. Također, ulaženjem u razne dubioze i jakom tematskom ukalupljenošću, na novom nosaču zvuka uglavnom proizvodi sve što je od njega već viđeno, i to kud i kamo bolje. Da ponovim, na postavljeno je pitanje teško dati odgovor, no osobno bih volio biti da se pokaže točnim što ovo smatram tek međurazdobljem ili trenucima slabosti te da će se Kandžija na proljeće vratiti u punoj formi, bez potrebe da "posuđuje" tuđe trikove ili manjak pametnih rima nadomješta starim trikovima. Napokon, kako sam kaže na dirljivoj posveti albuma, "ne brini sve će bit dobro".

ocjena albuma [1-10]: 6

ivan blažinović // 21/06/2018