I tako, nakon jednokratne seobe među pitoreskne obronke Kumrovca prošle godine, Punk romantika se vratila kući - u odaje ljubavlju (a i koječim drugim) uvijek natopljenoga AKC-a Attack. Za one koji to ne znaju, ako takvih uopće ima, event je to koji se održava svake godine oko Valentinova, a kojim se, osim tog šugavog dana zaljubljenih, obilježava i rođendan organizatora Matije. Moglo se do sad u prva četiri izdanja otprilike skužiti koje čovjek bendove voli, pa nas lineup više baš i ne može puno iznenaditi, ali zgodna je koincidencija da iste te bendove voli i masa drugih ljudi, tako da ta romantična veselica redovno poprimi prilično masovne razmjere. I generalno je jedan od najiščekivanijih i najprepričavanijih evenata sezone na koji svi odreda hrle. E sad, ove godine se baš i ne može reći da su pohrlili svi odreda. Iz jednostavnog razloga što je iste te večeri drugi zagrebački skvot, Klaonica, organizirao proslavu svog petog rođendana, uz podjednako uzbudljiv program. Potez je to koji smatram vrlo čudnim, gotovo bizarnim, i volio bih kada mi netko dao barem jedan racionalan argument zašto se to dogodilo. Jer nije moguće da je slučajno. No, što je tu je, Klaonici sretan rođendan, a mi se vraćamo našoj romantičnoj priči. Za ispisivanje prvog poglavlja ovogodišnje pobrinuli su se ljudi što se odazivaju na ime Pokret otpora. Jebiga, netko mora svirati prvi, a oni su očito izvukli najkraću slamku. Tako da su se našli u otužnoj situaciji da sviraju pred poprilično praznim i još popriličnije nezainteresiranim klubom. Njihov staž i opus to sigurno nisu zaslužili, i ja se iskreno nadam da će biti prilika da se ta "nepravda" ispravi, možda već na sljedećoj Punk romantici. Kažem da se nadam a ne da sam siguran iz razloga što ovaj pulski bend ipak rijetko svrati u naše krajeve, ne pamtim da su svirali unazad 2-3 godine. Poanta priče je da mnogi koji su ležerno cugali ispred kluba dok su ovi svirali sad slobodno mogu plakati, jaukati i stenjati od muke, budući da su propustili poprilično jebačku svirku. Bend je svojevrsni nastavak Frontalnog udara (basist i gitarist/vokal su svirali tamo), legendarnog sastava koji je uživao veliku popularnost i snimio neke od najboljih punk stvari u nas ikad. I, pogodite što, ove pjesme uopće ne zaostaju puno za onima Frontalnog. I dalje je to ta brza i tehnički vrlo moćna kombinacija punka i rock'n'rolla popraćena karakterističnim i lako prepoznatljivim vokalom. Tako da je pomalo neshvatljivo zašto se i Pokret otpora nikad nije uspio lansirati u (statusno gledano) prvu ligu domaćeg punka. Ovdje su odsvirali petnaestak stvari, poneku s oba albuma, po principu malo ljubavnih, malo političkih. Nisu to baš sretne pjesme, ne nude neku nadu u bolje sutra. Ljubavi su većinom propale i bivše, a društveno-politička situacija je opisana s toliko zajedljivog bijesa i razočaranja, ali i očigledne vrlo dobre upućenosti u materiju, da čovjek ne može a da se ne zapita. Nekako u skladu sa svim tim ide i činjenica da su bili naočigled dosta razočarani brojnošću i aktivnošću ljudi ispred sebe. Tako da su jednostavno došli, odsvirali i otišli. Ali su i dalje bili jebeni, naprosto zato što su jebeni. Ono što je uslijedilo osobno napeto i nestrpljivo iščekujem već dvije godine, tako da se unaprijed ispričavam na možebitnom pretjeranom slinjenju. Naime, dogodila se napokon Socijalna služba. Klub se u hipu fino popunio, fanovlje se rasporedilo u prve redove spremno da se u svakom trenutku uhvati mikrofona, oni koji ne znaju baš sve stihove su pak neumorno pogali i sve je teklo u najboljem redu, baš kao uvijek kad ovaj bend roka. A to je, nažalost, vrlo vrlo rijetko, zadnjih godina barem. Zaokupljenost članova drugim projektima i poslovima je dovela do toga da se čini kako je najviše što od njih možemo očekivati tek pokoji gig tu i tamo (prije svega na Punk romantici naravno, mislim da su svirali na svakom njenom zagrebačkom izdanju), u stilu Dolibasije. A to je iznimno deprimirajuća spoznaja jer bolje pankčine u nas nema. Naravno da svatko ima svoj ukus i da ta moja izjava nije ništa drugo nego potpuno subjetkivna teza, ali stojim iza nje svim srcem. Tako neopisivo direktni, potpuno iskreni i nepretenciozno pametni stihovi u kombinaciji s eksplozivno melodičnom hardcore punk paljbom od koje se čovjek naježi, pa to nema nigdje. Atmosfera u klubu je iz pjesme u pjesmu bivala sve razularenijom, a pogotovo kad su iznebuha bili ispaljeni milijuni papirića od kojih neke još danas vadim iz tenisica i jakne. Socijalna služba nije svirala ništa novo, niti je to itko od njih očekivao. Ponovili su čak i standardnu romantičarsku Sretan rođendan/Ja ljubim/Marijana kombinaciju. To ne navodim kao ništa loše, dapače. Što se mene tiče, mogu tih istih dvadeset pjesama svirati još dvadeset godina. Na kraju, kad je došao red na Bolje sutra, masa ekipe se popela na stejdž i zagrljena urlala s njima. Meni je to nekako označilo i najupečatljiviju scenu cijele večeri, raspekmezio sam se cijeli. Budući da ovaj bend očito jedino Punkromantičnim svirkama ne može reći ne, organizator mora biti spreman na sebe preuzeti odgovornost da ih zove svake godine, zauvijek. Hvala. Nakon toga je red došao na FNC Diverzant. Bilo je to oko ponoći, udarni termin. Tko god je izdvojio 50 kuna za kartu, a bogme i mi guzonje s popisa, svi smo tad bili unutra. Diverzanti imaju tu moć, uvijek će privući najviše ljudi. I uvijek će odsvirati identičnu setlistu i uvijek će svi time biti zadovoljni jer su točno po to i došli. Doduše, lažem. Pisalo je u najavi da je album pri kraju i da je ovo posljednji put da sviraju staru setlistu (!!!). Ne zna se točno kakve će posljedice izazvati to izdavanje albuma, ali u kuloarima se nagađa da će uslijediti invazija vanzemaljaca ili novo ledeno doba, a u najmanju će ruku s neba padati žabe. Ja i dalje izražavam sumnju i opet bahato prognoziram kako ovo ipak nije zadnji put da sviraju tu setlistu. Pa da vidimo. Iako, da ne bih ispao licemjeran, ako sam Socki to blagoslovio, naravno da i Diverzanti smiju tako. Ovoga su puta zvučali, moram reći, još primjetno bolje nego prije pola godine u Grey Roomu. Ispadanja su bila svedena na minimum, osjetilo se da su usvirani. Narod je, naravno, pobenavio i potpuno podivljao, tako da se može ustvrditi da je sve prošlo baš onako kako je i bilo zamišljeno. Za Punk Rock Song i Stare pankse sam na svoje oči vidio (iako je setlista bila zametena tonom tih šašavih papirića) da su se nalazili ispod crte koja je signalizirala bis, ali izgleda da se dečkima nije dalo zajebavati pa su odsvirali sve u jednom šusu. U nekom sam trenutku sa stejdža čuo spominjanje raznih pičaka, majki, pasa i sličnoga pa sam se malo zbunio, ali mi je ubrzo bilo objašnjeno da su ti pozdravi bili namijenjeni šupku Hasanbegoviću, tako da sve pet. Diverzanti su Diverzanti, tu nema greške. Nešto kao ona bivša djevojka s kojom si ostao u super odnosima i jednom u pola godine navratiš na fuk. Četvrti bend večeri je bila Aktivna propaganda. Kombinacija raznovrsnih osvježavajućih napitaka alkoholne prirode mi je otprilike u tom dijelu večeri počela nagrizati razum, ali ništa zato - mislim da se sjećam dovoljno toga da vam mogu ponešto prenijeti. Aktivna je bila, u mojim barem očima, jedino koliko-toliko iznenađenje na lineupu, mislim da se radi o prvom stranom bendu u petogodišnjoj povijesti "festivala". Krajnje irelevantna informacija (em su iz Slovenije a ne Nikaragve, em su protiv granica), ne znam zašto sam to napisao. Kako je bilo ljudi koji su te večeri cirkulirali između dva gradska skvota, stigla je informacija da je Aktivna nenajavljeno odrokala malo i u Klaonici sa svojim pobratimima iz Đornate. Dva giga u jednoj večeri, sasvim otkačeno. Bend je otpržio podosta dug set svog anarho-antifa hardcore punka, mislim da su peglali oko sat vremena. Iako su poprilično veliko ime i dobro poznati, atmosfera im ipak isprva nije bila tako divlja kao na bendu prije. A i klub je bio nešto prazniji. Također, jedna solidna količina ljudi je iz nekog razloga konstatno između pjesama inzistirala da sviraju Scuffy Dogse i skandirala njihove stihove, što je dovelo do pomalo neugodne situacije, vidjelo se da ovima nije drago. Budući da sam ozloglašeni antitalent za razumijevanje slovenskog jezika, veća količina bendovih angažiranih poruka mi je i ovoga puta promaknula, ali to me nije spriječilo da guštam u njihovoj školskoj hardcore pankčini. Titula najžešćeg benda večeri odlazi njima, to je neupitno. Pjevač nije puno pričao među pjesmama (što mu, odgovorno, uporno i neumorno tvrdi jedan vaš izvjestitelj, inače jest navika), ali nam je zato na kraju nabrojao niz hrvatskih bendova uz koje su rasli i u to ime najavio himnu Jedinstvo, prijateljstvo, snaga kutinskog Razloga ZA koja je rezultirala općom pomutnjom. Aktivna Propaganda također ne svira često, ali uvijek vole navratiti u naš grad i hvala im na tome. Vidimo se. Peti po redu na satnici su bili gosti iznenađenja, za koje se u nekom trenuku večeri počelo šuškati da će biti Kurve. Mene je to nemalo obradovalo, Kurve gotivim posvema. Međutim, nešto je tu smrdilo - opće je poznato da su nedavno ostali bez bubnjara. Hm... Sve se razjasnilo kad sam kroz masu glava negdje u daljini ugledao akustičnu gitaru. I ne, nisu se svirale akustične Kurve. Svirala su dva prilično pijana momka koja inače sviraju u Kurvama, a sad su nam odlučili podariti svoje viđenje country i rock balada i oda. I nazvali su se Sarma i Krek. Zvuči kao dosta loša ideja za jedan punk fest, isprva sam pomislio da će svi navrat-nanos poispadati u dvorište i gunđati da koji je to kurac. Prevario sam se, ekipa je ostala, poslušala, tu i tamo čak i sudjelovala singalongom. Momci su bili simpatični, prije svega zbog već spomenute očigledne pijanosti, a onda i zbog činjenice da je bilo potpuno jasno kako je to ideja koja im je pala napamet tri dana prije, a broj probi koje su imali se vjerojatno može pronaći u binarnom sustavu. Ostaje možda žal što nisu odsvirali bar jednu pjesan matičnog im benda, ali što je tu je. Imali su i svesrdnu asistenciju prijatelja koji su ih okružili na pozornici i brinuli se da ne čuju kako tu i tamo netko iz publike viče da su fulali akord ili stih. Oko 4 ujutro je već bilo Dosta. Pod "bilo" mislim "sviralo". Kako li sam dovitljiv! No dobro, Dosta o meni! Ah, opet ja! Dosta, i oni su isto vlasnici godišnje petplate na Punk romantiku, ili su barem do sad bili. Kažu da im je ovo zadnji gig. To su već rekli bili prije dvije godine, ali tad su svirali prvi i nitko ih baš nije doživio pa su se sad došli dostojanstveno oprostiti kako spada. Eto, kad čovjek malo bolje razmisli, ispada da su ovogodišnji punkromantični bendovi mahom svi nešto inače slabo aktivni, poluaktivni i neaktivni. Dosta veli da će se ubuduće aktivirati samo za svadbe i sprovode. Legitimno. Dosta je dosta dobar bend i drago mi je da su dobili dostojan epitaf. Hoću reći, zbilja je trajala štala na njima još uvijek, makar su svirali pred jutro. Mene je čak ugodno iznenadila količina ljudi koja je bila upoznata s njihovim stihovljem. Eto, mogu mirno spavati - znaju da su ostavili trag. Ono što je u tom kontekstu bilo zanimljivo je to što su tri-četiri stvari najavili kao nove, tako da možda valja očekivati još jedno oproštajno izdanje. Bend inače poprilično baca na Pase, ili recimo Ignite, a uvijek se uz njih spominje to da su svirali kao predgrupa Pennywiseu prije pet godina, što realno zbilja nije toliko važno. Ispozdravljali su sve kojih su se mogli sjetiti i zahvalili se svima živima, a onda su zaključili svoje postojanje i ostavili nas na milost i nemilost DJ-u. Jebiga, šteta. Valjali su. Za potrebe ovog reporta, recimo da je romantika kad nekoga dobro poznaješ i misliš da znaš što možeš očekivati, a on(a) te uvijek iznova uspije iznenaditi i impresionirati. Točno takva je i ta Punk romantika, uvijek uspije nadmašiti samu sebe i natjerati nas da se u nju još jače zaljubimo.

ujak stanley // 15/02/2016