Zagrebački trojac koji svira gotovo već deset godina, ranije pod nazivom Black Monastery i Blåk Monastery, te je dio Plejs Records ekipe s Distance Or Die, LIV, Mrtvi Petak, Out Of The Void i Evil Dicks, tek je koncem 2020. došao do debi albuma. Kako je spomenuti projekt Out Of The Void u kome sviraju cover bend Black Sabbath, nimalo nije teško pogoditi u kojem smjeru im se kreće ovaj materijal od 40 minuta autorskog zvukopisa. Glazba im se slobodno giba u zacrtanim relacijama stoner/ sludge metala, pa i hard rocka, te ranog heavyja s naglaskom na tromije tempove makar Party Barbarian ne zazire da koji puta opali palicama po bubnjevima i srednju, pa i nakratko veću brzinu. Šest pjesama dostatnih dužina od 5 do skoro 10 minuta glatko raspliće muljevite riffove Ganjalf the Greena koji je ujedno i vokalist s velikim učešćem Ozzyjevih vibracija i načina pjevanja kroz akord, a poboldane bas linije Ratimira Nebozemlje masno se uklapaju u tu šaržu klasicizma koja uz obavezno Sabbath štivo prva četiri euharistijska albuma Starog Zavjeta ponegdje sadrži i malo Melvins registara, osobito u uvodnoj "2+2=3" koja uz masniju kompresiju može nakratko abolirati i ranije radove litanija Neurosis iz Novog Zavjeta. Odmah će se primijetiti da su skloni okultno-ezoteričnoj zajebanciji razvezavši priču o magičarima, čarobnjacima, mudrim kolosima, zimskom ljetu i opijatima s kojima se prelaze portali onostranog. "Sun demons" vraća Sabbathe kovitlajući Starim Zavjetom na simpatičan način tromog sludgea s disonantama i podrugljivim vokaliziranjima metaforički se fokusirajući u, ha, ekološkim pizdarijama sjebanog ozona nazvanog 'sunčevim demonima' što prouzrokuju noćne more, a na svu sreću stariji bogovi dopuštaju prolaz i luđacima čiji je um mrtva sluz. Zadnji dio kompozicije ima kompleksniji pristup s ubrzanim tempom, ali daleko od toga da bi ovo bila kopija "War pigs", no po aranžmanskom šablonu nije daleko. Najkompleksnija je naslovna "Heads & spirits" od gotovo 10 minuta u kojoj su pokazali zavidne sviračke i kompozitorske reflekse ispreplevši početna staccata, dinamički podignute stoner riffove ispresijecane breakovima i najmelodičnijim vokalima s poetikom o hedonizmu r'n'r-a, svetom euharistijskom obredu pijače, šarenih tripova, blagoslovljenog dima i čuvara Styxa i Siona, a onda kroz psihodelično putovanje drugi dio skladbe neočekivano šaltaju u mirni atmosferičan jazzy/ soft-rock session s kojim bez problema mogu pratiti gomilu mainstream izvođača od primjerice Stinga i Sade do Natali Dizdar i Mayales.



Gledajte, nije ovo baš samo tako neka zafrkancija, ovaj trojac uistinu umije neočekivano prebaciti na sasvim drugačiji kolosijek ispaštajući za vlastite grijehe poput pokore da pred Jahveom moraju nešto žrtvovati. Kad im već ne ide krunica, klečanje na kuruzi, najmanje 20 Očenaša i celibat, onda se valja žrtvovati stilski profinjeno poput zadrtih nevjernika koji služe otajstvu u strahu od društveno-političkih konzekvenca poput nekih velikih faca što blaženo i skrušeno ubiru milodare po lokalnim i kvartovskim crkvama stvarajući image pravog Hrvata, vjernika odanog Bogu i domovini. Montiran na kravu ili na trupu svećenika nečastivo veličanstvo odvodi djecu da na zamagljenom dvorištu orgiraju sa Zvijeri, vještice plešu uz krijes, ritualno spokojstvo je besprijekorno režirano, a SF horror koji bi se mogao napraviti na tekst "Blåkulla" nimalo nije daleko od uzbudljivih djela ovakvog filmskog žanra s miomirisom Howard Phillipsa Lovecrafta. Neuki tukci i kmetovi zaostali mogu ovu slikovitu bajku smatrati bogohulnim perverzijama, a pojma nemaju da im djeca kradom vrše kojekakve digresije, okey, neću odvaliti u neki liberalni esej, bitno je to da se Lord Drunkalot od početka do kraja drži strasno izgrađene fabule koja u svim aspektima ima mračno srce puno komične mržnje i nečistu dušu opozicije ljepoti života na sarkastičan način kanaliziran kroz mitologiju koju su sami stvorili, a to jest i čar ovakve komedije koju upotpunjuju dvije završne pjesme "Age of aqualion" i singl "Witchfucker", pomalo neshvatljivo stavljen na završetak albuma, a ako se sjećate, "Paranoid" je bio druga pjesma po redu drugog Sabbath albuma iz 1970. godine Starog Zavjeta heavy metala s kojime su Adam i Eva, Abraham, Noa i Mojsije učestvovali u obračunima sa svevišnjim i vlastitim stavovima.

Ovaj album nije u domeni teškog zvuka metala Novog Zavjeta, a niti mu to nije namjena. Čak po konstituciji i zvuku katalizira dio scene prije zvaničnog heavyja, ali je u sadržaju i lirskom konceptu daleko maštovitiji i metaforičniji sukob s poganima i modernim nevjernicima. Ne može se reći da su ovi dečki samo uzeli tipičnu ranu metal furku iz 70-ih, imaju ovdje sjajnih lirskih frakcija kojima upotpunjuju dekorativnost, a budući da su Sabbati proživljeni, prožvakani i analizirani u svim mogućim aspektima, ovaj rad dolazi kao jako dobar dio vrlo slične nadogradnje.

Naslovi: 1.2+2=3, 2.Sun demons, 3.Heads & spirits, 4.Blåkulla, 5.Age of aqualion, 6.Witchfucker

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 17/09/2021