home > koncert > SCool Fest @ SC, Zagreb, 17-18/04/2015

kontakt | search |

SCool Fest @ SC, Zagreb, 17-18/04/2015

Što kada bih vam rekao da je isti onaj kvadratni metar prostora na kojem ste do prije kojeg dana nervozno sat vremena čekali u redu za menzu, ovog vikenda postao kvadrat sreće na kojem ste se mogli razbacati uz kakav najnoviji house hit? Ili kada bih vas upoznao s činjenicom da ste na katu, tamo gdje inače visite ispred oglasne ploče Student Servisa u nadi da ćete uspjeti podebljati svoj skromni studentski budžet, mogli širiti ruke i razbijati čaše uz tamburaše u kožnim hlačama. Da, Studentski je Centar, vjerovali ili ne, otvorio svoja vrata svima željnima zabave. Zažmirili su na oba oka, dozvolili točenje alkohola, pa čak i pušenje(!) i na taj način pripomogli da nam premijerni dvodnevni Scool Fest ostane u vrlo lijepom sjećanju. Naravno, glavnu su ulogu u tome ipak imali glazbenici. Nastupilo ih je podosta, na raznim floorovima, a ja ću se u ovom izvještaju koncentrirati na nastupe ona 4 "glavna".
[ gustafi ]

gustafi   © ogi

U petak je cijelog dana nebo opasno prijetilo. Bile su prognoze jake kiše tijekom noći, organizatori su najavljivali da će u tom slučaju koncert Gustafa biti prebačen u unutrašnjost kompleksa, ali to se ipak nije dogodilo. Satima i satima je mirisalo na kišu koja nikako nije htjela pasti. Program je stoga ozbiljno kasnio - početak je bio najavljen u 8, a kada sam u 9 sati unišao u dvorište SC-a, tamo je još uvijek bilo prisutno većinom samo osoblje što je razvlačilo kablove i namještalo suncobrane za obranu od kiše. Program je bio koncipiran na način da su headlineri nastupali prvi, u dvorištu ispred ulaza u glavnu zgradu SC-a, nakon čega smo se svi selili unutra, gdje je tulum na 3 floora trajao do sitnih sati. Kada su, oko 10, Gustafi konačno otpočeli svoj nastup, bila je to jedna prilično tužna scena.
[ gustafi ]

gustafi   © ogi

Naravno da se kiša baš tada sjetila pasti što je rezultiralo tek šačicom okupljenih ljudi koji su se promrzli i pokisli šunjali oko stolova. Koncerti Gustafa su poznati kao divlje narodske fešte u kojima se puno pleše, pjeva i pije. Ovdje su stvari više izgledale kao da se radi o mirnoj komemoraciji u kojoj se puno stajalo u mjestu, sjetno gledalo u daljinu i tugovalo. Vjerujem da bi Gustafi trebali posegnuti duboko u foldere memorije da bi se sjetili kada su nastupali pred manje ljudi u komornijoj atmosferi. No, kao stari meštri od fešte, nisu se dali. Polako ali sigurno su svojom veselom glazbom nagrizali našu zatvorenost i neraspoloženost, i uvlačili nas u tu svoju priču ispričanu na dijalektu koji nije najlakše za razumjeti, ali ga je lako osjetiti. Malo tex-mex, pa malo rock, pa ska, pa folk pa malo svega toga zajedno odjednom pa tako opet i opet, plus nekoliko zabavno simpatičnih pričica među pjesmama i odjednom shvatim da se ljudi oko mene ipak smješkaju i cupkaju i dobro zabavljaju. A i ja skupa s njima.
[ gustafi ]

gustafi   © ogi

Simpatičan trenutak u kojem je koncert dobio još jednu dodatnu dimenziju je bio onaj kada im se na bini pridružila djevojka iz publike (Matea?Andrea?) koja je tog dana imala rođendan pa je ostala s njima u ulozi back vokala na nekoliko pjesama. Prva od tih nekoliko je bila Sanjati ćemo žuto, a uslijedile su i Tebe san ja i Kadi su ta vrata i to je već bilo ludilo. U situaciji u kojoj su se okolnosti urotile protiv tebe, potrebno je protiv njih se izboriti hitovima. Gustafi su to na kraju i uradili i uspjeli rutinerski stvar dovesti od fijaska do fešte, čak i unatoč tome što brojka okupljenih po mom sudu nije prelazila dvjestotinjak pokislih duša. Svaka im čast na tome, znaju koji im je zadatak i ispunit će ga pošto-poto.

Uslijedila je pauza za vrijeme koje je trebalo izaći vani i uliti u sebe preostale alkoholne pripravke, kako bismo spremni dočekali feštu za koju smo vjerovali da će uslijediti. Za to sam vrijeme propustio svirku benda Mnogi Drugi, što sam siguran da je kiks koji ću ubrzo ispraviti. To jest, nisam ju propustio u cijelosti - došao sam taman pred kraj iste kada se, potpuno spontano činilo se, bubnjeva na jednoj stvari prihvatio Saša Kuzmić Kuzma, uz zaglušujuće skandiranje sa svih strana. Mnogi Drugi su vrlo brzo shvatili da im nakon toga ne preostaje ništa drugo nego da prepuste binu doktorima puknuća. A ono što je uslijedilo spada u kategoriju koju nije lako opisati riječima. Ali, pokušat ću.
[ kuzma & shaka zulu ]

kuzma & shaka zulu   © ogi

Ako je Thompson ratni profiter, onda su Kuzma & Shaka Zulu definitvno ljetni profiteri. Žive od ljeta, postoje radi ljeta, dišu za ljeto. Uz to "sezonsko" ograničenje, oni imaju i još jedno, nazovimo ga geografskim ograničenjem. Jednostavno, njihova glazba teško prolazi među ljudima čiji su korijeni sjevernije od Zadra. Baš kao što prosječnom splićaninu vjerojatno neće pasti na pamet slušati Stoku, a istrijanu Shortyja, tako ni prosječni purger ne kuži kaj briju ti Kuzma & Shaka Zulu. Njihova je shema nešto što se ne može prepričati, objasniti ni argumentirati. To je nešto što se osjeća nakon što dovoljan dio života provedeš u najlipšem gradu na svitu, ili otocima i gradovima koji ga okružuju. Ova moja izjava možda zvuči patetično pa i elitistički, ali odgovorno tvrdim da je to živa istina. Za razliku od klapa i mnogih estradnih djelatnika koji se grčevito hvataju Dalmacije i ljeta prizivajući uvijek iste tradicionalne pjesničke slike i motive, Kuzma nesuporedivo bolje kuži cijelu shemu, đir, stanje uma, uličnu filozofiju. Ima taj izniman talent da urbani ljetni štimung među splitskim đanama pretoči u stihove koji su toliko životni, plastični, istiniti i zabavni da čovjek, ako zadovoljava gore navedene preduvjete, gotovo da nema izbora nego zaljubiti se u tu dozlaboga simpatičnu muziku. Eto, to je način na koji se ovaj duo ljubitelja rakije, kupaćih gaća i sunčanih cvika, unatoč ozbiljnim sezonsko-geografskim ograničenjima, uspio domoći statusa majstora, kraljeva, legendi, doktora. Jer ljudi ih više osjećaju nego slušaju.
[ kuzma & shaka zulu ]

kuzma & shaka zulu   © ogi

Pitate se, jamačno, kako to onda prolazi usred hladnog proljeća u sivom Zagrebu gradu? Odgovor je, naravno, odlično! Iako su Saša i Leo svakako domicilni u Beach Barovima diljem obale, u Zagrebu tijekom godine obitava ogromna brojka dalmatinskih studenata čija nostalgija za rodnom grudom uzrokuje potpuno otkidanje kada čuju te stihove koji je na tako točan način prizivaju. Ako uzmemo u obzir da su ovom festivalu po svoj prilici (ciljana) publika bili upravo studenti, onda možete zamisliti kakav je to kaos bio kad su dečki zaposjeli stage. SC je postao Ibiza na dva sata. Dimi se na sve strane, ne vidiš prst pred nosom. Netko ti prolije pivu po glavi. Pa onda sam sebi proliješ pivu po glavi. Dobiješ čik u čelo, baš te briga. Skačeš tri metra u zraku pa se razletiš po podu - ništa zato. Grliš se s ljudima koje vidiš prvi put u životu kao da ste pobratimi. U nekom trenutku počinje i masovni pogo. Gdje god pogledaš oko sebe, vidiš siluetu podivljalog partijanera, svaki je u svom filmu. A sve to uzrokovano samo jednim sintisajzerom (većinom matricama, budimo iskreni) i dvojicom omalenih ljudi od kojih jedan većinom govori samo "Di gi di gi di gi dam dam" i "Pijte ljudi rakiju!".
[ kuzma & shaka zulu ]

kuzma & shaka zulu   © ogi

Ne ustručavaju nam se ni ukazati na neke važne životne lekcije o pederima, bušenju jadrana i EU, a posebno su se detaljno pozabavili i HNS-om, za kojeg su ustvrdili kako treba goriti. S muzičke strane, njihova je glazba u glavnini disco-dance-pop, toliki trash da je a priori ispod razine da ju se može kritizirati. Ima onih koji će zbog toga zaključiti kako se radi o bezvrijednoj muzici za djecu, ali mislim da valja stvari staviti na svoje mjesto - nikad nikome nije palo na pamet osporavati "umjetničku" vrijednost Senne M, Papagena ili bio kojeg proizvoda treša devedesetih. Njih se naprosto gleda kao treš i to je to. Kuzma glazbeno pripada istom vremenu i sličnom miljeu, ali je ipak uspio debelo nadživjeti sve te suvremenike i ostati vrlo aktualan i dan-danas. Razlog tome su njegovi stihovi koji su prejaki spomenici urbane kulture da bi mogli pasti u zaborav. Kuzma & Shaka Zulu nisu krivi što su ih s godinama prigrlile razne supkulture i grupacije što ih je dovelo do pozicije da se o njima raspravlja u kontekstu "ozbiljne", "prave" glazbe. Oni su bili i ostali najbolji treš ikad, i kao takve ih treba promatrati. Doktori puknuća.
[ zabranjeno pušenje ]

zabranjeno pušenje   © ogi

Drugi je dan Scool festa donio suho vrijeme, ali s još osjetno nižom temperaturom, debelo preniskom za drugu polovicu travnja. Ipak, Zabranjeno Pušenje je jedan od najvećih bendova s ovih prostora svih vremena, tako da se narod skupio u prihvatljivom broju, osjetno većem nego dan prije na Gustafima. Da, prije njih je nastupio bend koji se zove Trnje Live Acoustic. Neka se ne naljute na mene, ali za njih ne mogu garantirati da ću ikada nadoknaditi propust, pošto imam neopisivu averziju prema imenu njihove grupe. Doslovno ne želim ni poslušati što ti uopće sviraju, kad su se tako nazvali. Strašno neprofesionalno od mene, ali što ćete. Pušenje je bend kod kojeg točno znate što ćete dobiti, a ako vas to ne zadovoljava, to onda znači da ste prezahtjevni. Svaka je pjesma priča za sebe, svaka ima mogućnost da vas natjera da se radujete ili tugujete zajedno s njenim junacima i anti-junacima, i svaka je, možda i najvažnije od svega - totalni evergreen.
[ zabranjeno pušenje ]

zabranjeno pušenje   © ogi

Dva dana prije Pušenja sam bio na koncertu Mizara, benda iste generacije, i bilo je primjetno kako njihove stare pjesme i nisu tako dobro ostarile. Pušenje zato nema tih problema, oni komotno mogu Zenica Blues i Bos il' Hadžija svirati još trideset godina, nitko im neće zamjeriti. Set-lista je ovom prilikom, čini mi se, bila vrlo slično posložena kao i na posljednjem nastupu u Zagrebu prilikom Brucošijade FER-a. Što znači - best of the best. I uspješno ignoriranje zadnjih 15 godina karijere. Nemojte me držati za riječ, ali čini mi se da je jedina pjesma nastala u 21. stoljeću koju su izveli bila Karabaja. A nije da ne izdaju albume svakih par godina, da se razumijemo. Netko zloban će to možda protumačiti kao život na staroj slavi, i neće biti daleko od istine. Samo što je ta stara slava dovoljno velika da nije samo stara, ona je i sadašnja i buduća. Jebiga, svjesni su da im posljednji uratci nisu ravni legendarnim albumima iz osamdesetih i devedesetih, i ne žele ih forsirati pod svaku cijenu. To je razumljivo.
[ zabranjeno pušenje ]

zabranjeno pušenje   © ogi

Vrteći u glavi film s koncerta, upravo sam se sjetio da treba izreći pohvale tehničarima i ton majstoru, ozvučenje je na vanjskom stejdžu bilo odlično, oba dana. Svaki se glas razumio i svaki ton svakog instrumenta čuo. To bi se trebalo podrazumijevati, ali prečesto nije tako. Uz tonca, u formi je bio i Sejo, zabavljao nas je svojim dobro poznatim cinično-istnitim komentarima i stvarao veselu atmosferu. Često čujem da se osporavaju njegove frontmenske i vokalističke sposobnosti, smatram da je to neutemeljeno. Nije Pavarotti, ima svoja ograničenja, ali je solidan pjevač s karizmom dovoljnom da vas razoruža. Osim njega, mene s nogu obara i čovjek koji svira violinu, mislim da se zove Robi. Svaka njegova solaža je divan trenutak, osobno sam ih cijelo vrijeme jedva čekao. On je ono što ih razlikuje od klasičnog rokenrol benda i daje im taj zavodljivi balkanski prizvuk. Koncert je trajao prilično dugo, oko dva sata. Tako da kad su oko ponoći sišli s bine, nisam očekivao da će se vraćati. Pogotovo što se i nismo pretrgali od dozivanja. Ipak, dečkima se očito još malo sviralo pa su nam dali genijalnu verziju Ibro dirka koja je rasplesala i stupove, Šeki is on the road again, te Fildžan viška na samom kraju. Pušenje i dalje ostavlja dojam da uživa u onome što radi i to ih spašava od upadanja u sivilo u kojem trenutno tavore mnoge njihove generacijske kolege.
[ m.o.r.t. ]

m.o.r.t.   © ogi

Umjesto da odemo na Rock Stage i tamo pratimo nastup benda S3ngs za koji je otprije poznato da nema previše toga uzbudljivog za ponuditi (a čini se da pomalo i nazaduju, nažalost), odlučili smo se otkotrljati do obližnjeg Attacka gdje je nastupala Vibrica, mnogoljudni bubnjarski kolektiv koji je svirao benefit gig za pomoć azilantima pod nazivom "Koncert protiv granica", ili tako nešto. Znam da tome nije mjesto u ovom izvještaju, ali želim samo kratko reći su bili odlični, rasplesali Attack i napravili pravu lijepu multikulturalnu zabavu. Vratili smo se brže-bolje na M.O.R.T., ispravno računajući da će nastup kasniti. Bili smo u pravu, počeli su tek oko 1 i 30, pred manjim auditorijem nego što su ga dan prije imali K&SZ. Ovom bendu to ne predstavlja problem, oni ionako znaju jedino ostaviti cijele sebe na pozornici. Ne mogu drukčije, ne dopušta im činjenica da je muzika koju stvaraju tako čvrsto isprepletena sa životima koje žive. M.O.R.T. vam ne priča prazne priče niti ih je uopće briga što vi želite čuti, oni vam u facu guraju svoje bolne, opore dogodovštine iz provincije na način toliko iskren i intenzivan da sam u stanju pomisliti kako, baš kao Bare s kojim ih opravdano znaju uspoređivati, oni ne rade glazbu da bi preživjeli, već preživljavaju da bi radili glazbu.
[ m.o.r.t. ]

m.o.r.t.   © ogi

Ahhh, trnci me prolaze i ova dva milimetra kose na glavi mi se nakostriješe kad se sjetim ove svirke. M.O.R.T. je, očito, okopavajući polje u Ogredici slučajno motikom upiknuo skrivenu esenciju rocka, i sad ju konzumira na dnevnoj bazi, baš kao što Asterix i Obelix piju onaj svoj napitak. Ne znam kako drukčije objasniti to da se odjednom, iz vedra neba, pojavio bend koji svira rock kao što ga nitko nikad nije svirao, i radi to s takvom lakoćom. Neka se muzika sluša mozgom, neka srcem, a M.O.R.T. se sluša želucem. Jednom kad pustite njihovim divljim instrumentalnim poigravanjima da vam prostruje kroz utrobu, ona vas obuzimaju u potpunosti. Dobro, ne mogu ja govoriti u drugom licu, ali vam mogu sa zadovoljstvom reći da nikada u svom životu (a bio sam na milijun koncerata) nisam tako duboko proživljavao svirku nekog benda. M.O.R.T. je svirao, a ja sam se tresao, drhtao, plakao i urlao. Imaju žestinu punka, ali i istu onu iskrenost i bol kakva se zadnji put osjetila i čula kad je prije 100 godina crnac svirao gitaru uz vatru nakon cjelodnevnog branja pamuka. Cetinska krajina je naša delta Mississippija, a Zvrk i John su naši moderni Son House i Robert Johnson, vjerujte mi na riječ. A M.O.R.T. u cjelini je nešto uvjerljivo najbolje što nam trenutna rock scena u državi može ponuditi. Kad kažem uvjerljivo, u biti umanjujem razliku. M.O.R.T. je danas, u naponu snage, deset kopalja iznad svih. Pojedu ostatak scene za doručak. Koga briga što nisu dobili Porina za debitante godine kad je svakome jasno da su deset tisuća bolji od svih konkurenata zajedno. Oni su, već sada, iznad toga.

Pitanje je vremena, sasvim sam siguran, kada će to shvatiti i najšira javnost. M.O.R.T. već puni Vintage, a vrlo će brzo puniti i Tvornicu, pa i Dom Sportova. Nema toga što im može stati na kraj, jednostavno su predobri. Ja sam svjestan da se ovaj tekst pretvorio u teški hvalospjev, ali ovo je moje iskreno mišljenje i čvrsto stojim iza svake napisane riječi.
Ono što dodatno oduševljava je njihova prirodnost i neposrednost. Oni su ljudi koji će nakon vlastitog koncerta doći do vas i pozvati vas da idete pit'. Ljudi koji će žicati cigaretu od publike. Ljudi koji usred koncerta mole zaštitare da se maknu od ispred stejdža i govore im kako će nastaviti svirati na vlastitu odgovornost. Zvrk pive koje je bend dobio dijeli prvim redovima, a John vas grli i ljubi iako vas prvi put u životu vidi. Unatoč tome što su najjači rock bend u državi, u svojim su glavama oni očito još uvijek siromašni poljoprivrednici iz Sinja i okolice koji su zadržali ljudskost i "običnost" koju glazbenici tako često izgube u trenutku kad im pjesma pređe tisuću pregleda na youtubeu.
[ m.o.r.t. ]

m.o.r.t.   © ogi

Znate kako je završio ovaj M.O.R.T.-ov nastup? Počeli su svirati Austriju i u tom trenutku su se svi popeli na stejdž i počeli skakati i ludovati zajedno s njima. Mikrofon je kružio od osobe do osobe, svi su lupali po bubnjevima, pjevača se malo nosilo na ramenima, malo na stolu, malo na rukama, i tako u nedogled, valjda dvadeset minuta. Granica između benda i publike se potpuno izbrisala, svi smo postali jedna velika luda rasplesana obitelj. Onda su nam u nekom trenutku isključili mikrofone na što se John naljutio i vikao da "Jel' mogu još jednu?". Neviđeno.

SCool Festival će mi osobno ostati u vrlo lijepom sjećanju. Prekaljeni rutineri iz Gustafa i Pušenja su pokazali da nisu još, niti će tako brzo biti, za staro željezo, a M.O.R.T. i Kuzma & Shaka Zulu su priredili derneke kakvi se ne pamte. Organizaciji se nema što zamjeriti, a čak su i redari bili razumni i uviđavni. Sve u svemu - odlično iskustvo! Ponovilo se!

ujak stanley // 21/04/2015

Share    

> koncert [last wanz]

cover: PUNK ROCK HOLIDAY 2017 (2. DIO) @ Tolmin, Slovenija, 7-11/08/2017

PUNK ROCK HOLIDAY 2017 (2. DIO) @ Tolmin, Slovenija, 7-11/08/2017

| 21/08/2017 | filip |

>> opširnije


cover: PUNK ROCK HOLIDAY 2017 (1. DIO) @ Tolmin, Slovenija, 7-11/08/2017

PUNK ROCK HOLIDAY 2017 (1. DIO) @ Tolmin, Slovenija, 7-11/08/2017

| 21/08/2017 | filip |

>> opširnije


cover: The Kills, Lovely Quinces @ Tvornica Kulture, 19.8.2017.

The Kills, Lovely Quinces @ Tvornica Kulture, 19.8.2017.

| 20/08/2017 | tomislav |

>> opširnije


cover: MEMBRAIN FESTIVAL @ Uvala Minerska, Šibenik, 10-13/08/2017

MEMBRAIN FESTIVAL @ Uvala Minerska, Šibenik, 10-13/08/2017

| 18/08/2017 | terapija |

>> opširnije


cover: 7. LAKE FEST @ Nikšić, Crna Gora, 11-13/08/2017

7. LAKE FEST @ Nikšić, Crna Gora, 11-13/08/2017

| 17/08/2017 | ognjen bašić |

>> opširnije


> chek us aut!
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*