Napisao sam do sad već solidan broj koncertnih izvještaja, ali niti jedan mi, priznajem, nije predstavljao veći izazov od ovoga. Čupavi momak nježne građe s Filozofskog je ove subote nastupio u punom (pregrađenom) velikom pogonu Tvornice Kulture a ja sam cijeli taj događaj doživio do te mjere osobno da se bojim da ćete me smatrati neprofesionalnim ako budem do kraja iskren i prenesem vam sve što osjećam. Prije, za vrijeme i nakon giga kroz glavu mi je prolazilo bezbroj različitih slika, dojmova i misli - bio sam majka ponosna na svog sina apsolventa, bio sam adolescent koji se bori s činjenicom da mu najbolji frend sad ima curu i imat će manje vremena za henganje, a bogme i ljutiti penzić kojem se gadi sva ta tupava dječurlija što se usiljeno kesi. Bio je to rollercoaster. Ne želim se praviti važnim i pričati da sam znao, ali - znao sam. Još tamo negdje u proljeće 2012., na nekom od nastupa u Močvari ili Retru dok sam pokušavao izignorirati žamor publike i koncentrirati se na Mikijeve kilometarske verbalne egzibicije praćene samo minimalističkom gitarističkom pozadinom (koje su bile ništa drugo doli beskrajno nabrajanje prilično nepovezanih pjesničkih motiva i slika što bi, kad bih se uživio, znalo rezultirati moždanim kolapsom i paranjem od smijeha), jebeno sam znao da će ovaj čovjek biti zvijezda. Imao je sve potrebne sastojke - zgodan, pametan, duhovit, elokventan, muzikalan. Nedostajalo mu je u to doba još malo tvrdoće i macho stava, ali i to je putem pokupio. U međuvremenu je Miki, u maniri Ramba Amadeusa, tisuću puta promijenio stil, instrument i postavu ali i dalje ostao prepoznatljiv na pet kilometara. I stalno je bio tu negdje, neumorno je nastupao doživljavajući svirke kao javne "probe" za prođu pjesama koje su u to doba nastajale na tjednoj bazi, kao na tekućoj vrpci. Upravo to i je bio najuzbudljiviji dio te priče, osjećaj da odlaskom na njegovu svirku svjedočite nečem unikatnom pošto ćete po svoj prilici čuti neku stvar koja će tad biti izvedena prvi i zadnji put. A, znate što, bio sam i ja tu negdje - mijenjao se i odrastao s tim likom i njegovim besmislenim pjesmuljcima sumnjive kvalitete. Smijao sam se i urlao, veselo skakao i pijano padao. Provocirao iz prikrajka i singalongao iz prvog reda, kimao ili odmahivao glavom kada bih dobio upitni pogled u stilu "kakva ti je ova nova?". A dobio bih uvijek i posebni pozdrav na mikrofon kada bih zakasnio koju minutu. I sad sjedim i razmišljam o tome i u glavi mi se slaže cijeli taj kolaž i istovremeno sam presretan i tužan. Presretan jer je taj dečec čija baka peče najbolje palačinke uspio u potpunosti, osvojio kritiku, omasovio publiku te ga trenutno nazivaju spasiteljem rocka i sličnim epitetima, portali i tiskovine se natječu tko će ga nakititi s više lovorika, a žene vrište na spomen njegova imena. Tužan ponovno iz jedne vrlo egocentrične pobude, ovaj je koncert u Tvornici nekako službeno zapečatio ono što sam već odavno zaključio ali si nisam htio priznati - prošlo je vrijeme kada sam mogao otići na tjednu dozu Mikijevih pizdarija u Spunk, Retro ili Swanky smatrajući ga pritom svojim malim privatnim skrovitim blagom. On je sada javno dobro, hipsteri se kunu u njega, ekipa s Filozofskog ga valjda smatra polubožanstvom i nema poželjnije stvari u gradu trenutno nego voljeti Mikija Solusa, hype train se zakotrljao van svih očekivanja i mogu mu samo poželjeti da ne iskoči s tračnica. I ja sad vjerojatno ispadam jedan od tih umišljenih hipstera koji je slušao Mikija prije vas, ali uopće me nije briga. Mislite što hoćete. Ja se samo od srca nadam da trenutni hype nije prolazna stvar i da će Miki imati pameti, sreće i inspiracije dovoljno da ponese na leđima priličan teret koji mu je posljednjih mjeseci, naizgled (i samo naizgled) ni krivom ni dužnom, "natovaren". Iako se njegova glazba doima nonšalantnom, besmislenom i random, Miki ima plan i program, to je sasvim sigurno. Nije ga oduvijek imao i stvara ga u hodu, ali tu je. Samo ne želi da to znate jer ste onda vi korak ispred. A upravo to je ključna točka njegovog plana - biti korak ispred. Srati po muzičkim kritičarima kako oni ne bi mogli srati po njemu, srati po hipsterima kako bi ga isti morali voljeti, odricati se i pokapati Đonija kako bi zaintrigirao njegove fanove da provjere tko je taj drznik. Na kraju krajeva, i srati po vlastitim pjesmama kako vi to ne biste osjetili potrebu uraditi. Jednostavno, čovjek je do savršenstva doveo tehniku piljenja naopako, majstor je obrnute psihologije. I zato se ne treba bojati da će uspjeti održati hype na životu i nastaviti strmoglavi uspon jer što je masa veća, to se slabije čuje glas onih koji kuže da su "izmanipulirani" i lakše je upravljati istom. Još kad u računicu pridodate njegov bezazlen izgled i široki osmijeh na ljepuškastom licu dok ovlaš tandrče jednu te istu melodiju na klavijaturama, pa kome bi palo na pamet da se radi o proračunatom mudracu koji ima pakleni plan poharati sve ikad. I koji će uspjeti u tome, baš zato što zvuči i ponaša se kao da neće. Unlikely heroes, nisu li takvi najbolji?

Nego, o čemu se ono trebalo raditi u ovom tekstu? Da, Miki, Frane i Tačko su nastupili u krcatoj Tvornici Kulture. Imali su i goste, goste (gospodična Medo i hipster Hans) koji su im pomogli da njihov zvuk prilagođeniji krčmama nego dvoranama ipak koliko-toliko dobro zazvuči i u velikom prostoru. Kažem "koliko-toliko" jer je ozvučenje bilo jako jako tiho, do mjere da nismo htjeli razgovarati kako ne bismo omeli glazbenike. Ono po čemu ću ja pamtiti ovaj koncert i što mi je osobno najvažnije u cijeloj priči je istinska sreća koja se tijekom cijelog nastupa ocrtavala na licima ove trojice mladih muzičara. Cijelu su se vrijeme nasmiješeno gledali pogledima koji su govorili "Jel' možeš ti ovo vjerovat'?". Srce mi je bilo na mjestu u tim trenutcima i prala me neopisiva milina zbog njih. Nije bila primjetna ni trunka treme i svirački je to zvučalo vrlo solidno (mislim, kako uopće kritički ocijeniti muziku koja se svira na način da se namjerno trudi ne zvučati "dobro" u konvencionalnom smislu te riječi), pogotovo Frane koji je, čini mi se, najviše radio na svojim (bas) dionicama otkad sam ih zadnji put gledao. Miki nije puno pričao među pjesmama, samo je furiozno redao jednu po jednu stvar s novog albuma (koji je, ruku na srce, ipak samo kolekcija prethodno izdanih singlova), ubacivši svako toliko i pokoju nov(ij)u pjesmu kao što je odlična "Život je palačinka", na kojoj se i pridružila Medo na saksofonu, ili "Radijatori" koju je do sad pjevao samo zimi. Čuli smo i "500 eura" koja je zbilja duhovit ego-trip, a i jednu skroz novu stvar koja se valjda zove "Boogie-Woogie" a točno tako je i zvučala. Pa su onda ljudi malo plesali, što u ostatku koncerta i nije bilo slučaj. Razlozi su vjerojatno ne samo u ozvučenju i gužvi koja ograničava kretanje, nego i u činjenici da je ipak vjerojatno dobar dio publike tog dana prvi put uživo čuo Mikija a to je jedna zbunjujuća okolnost u životu čovjeka pa je prirodnija reakcija stati i blejati kao tele u šarena vrata. Hype ipak nosi sa sobom i tu činjenicu da ti na gig dođe i određena količina ljudi koja nema blagog pojma o čemu se tu radi. Ali to je potpuno normalno, uvijek je tako bilo i bit će. Onaj dio koji mene više muči je taj što, osvrćući se oko sebe, na licima ljudi nisam primjetio toliko smiješaka kao inače. Kad sam ih prošlog ljeta gledao na terasi kafića na Ferragostu, svi, ali SVI, oko mene su se cerekali kao hijene, bila je to prava divota. Ovaj je put to izostalo, a jedini razlog koji mi pada na pamet je što ta Mikijeva muzika nažalost ipak gubi na šarmu svakim novim kvadratnim metrom prostora koji treba ispuniti. Kad već nisu plesali ni smiješili se, ljudi su to nadoknadili gromoglasnim pljeskanjem. Pogotovo nakon vrhunca koncerta kojim se ispostavila "Mrtav je Johnny" na kojoj je Solus ustao s klavijatura i konačno postao prava reperska kmica. Pljeskali smo im glasno i nakon kraja koncerta, pa su se vratili na bis. Prvi. Pa drugi. Pa opet. Pa još jednom. To je, po mom mišljenju, ispalo malo isforsirano - četvrti put jedva da smo ih više i zvali. Ali, očito im se jako svidjelo gore, na toj najvećoj pozornici na kojoj su ikad svirali. Pa su onda malo ponavljali pjesme i konačno se oprostili s Hipsterom. Osim ako nije bilo još nekoliko biseva nakon toga, što ne znam jer sam žurio na Ramba Amadeusa.

Tek sad kad ga imate, polako postajete svjesni koliko vam treba jedan Miki Solus. Treba vam da vam pokaže kako se može uspjeti ne igrajući po pravilima, nego gurajući neki svoj pomaknuti film. Ne radeći kompromise, ne podilazeći i ne mareći. Da sam mu kolega glazbenik, ne bih bio ljubomoran. Upravo suprotno, probudio bi u meni onaj pozitivni "ako je ovaj mulac mogao uspjeti, onda mogu i ja!" motiv. Miki Solus pruža comfort zone drukčijima i pomaknutima, a svi za sebe vole misliti da su drukčiji i pomaknuti. I zato ga svi u zadnje vrijeme vole i trebaju. Not the hero we deserved, but the hero we needed.

ujak stanley // 31/03/2015