Kao i svakog proljeća posljednjih godina, u grad su ponovno došli iskusni rock lisci iz Električnog Orgazma. Prošle su godine odradili ono što mora obaviti svaki bend koji drži do sebe - svirali u Vintage Industrial Baru, a sada su se vratili u dobro im poznate odaje njihovog zagrebačkog "doma", Tvornice Kulture. Pošto nisu izdali nikakav novi materijal već dugo vremena, svirka je reklamirana kao rođendanska žurka kojom će obilježiti 35 godina djelovanja, a to je uvijek dobar mamac za nostalgičare da nahrupe na gig. Zaista, tako i bijaše. Tvornica je bila ugodno popunjena, čak i za vrijeme nastupa predgrupe. Ta se predgrupa zvala (a i još uvijek se, vjerojatno, zove) Rizol. Nije me sram priznati da sam im na koncert otišao potpuno neupućen u njihovo djelovanje. Obično si to ne dopuštam, ali ovaj sam put odabrao biti iznenađen. I bio sam, i to prilično ugodno. Radi se o sredovječnim ljudima koji sviraju onu nepretencioznu vrstu ulične muzike s punk energijom i klasičnim hard rock solažama na gitari. Jedan od onih bendova na čijoj glazbi, tekstovima, a i licima vidite i čujete da su vjerojatno ekipa iz kvartovske birtije, prosječni šljakeri koji popodneva provode uz tri žuje i kutiju crvenog marlbora dok igraju belu na klupici ispred iste te zgrade u kojoj su odrasli. Nije da nužno pjevaju o tome, ali svatko tko je rođen (ili živi) u Zagrebu će vrlo vjerojatno moći detektirati to šarmantno urbano luzerstvo o kojem pričam. Odsvirali su nešto više od pola sata svog blue collar rocka pred publikom koja je porporcionalno postajala sve brojnija i zainteresiranija. To što ti dečki praše je jedna muzika koja nije dovoljno punk da bi na gigove privlačila čirokane a ni dovoljno mekana/moderna/atraktivna da bi mogla proći u vrijeme hipsteraja i vladavine indie rocka. Tako da je u biti potpuno moguće da će im ovaj nastup pred 300-400 blagonaklonih ljudi ostati highlight karijere, a da ćemo ih ubuduće (držite me za riječ!) moći gledati naprimjer subotom u Praćki kao jedan od onih rock bendova za deset kuna na koje ekipa dođe iako uopće ne zna o kome se radi pa se onda dok sviraju moraju truditi nadglasati žamor. Po svemu dosad navedenom, mene su neopisivo podsjetili na još jedan bend vrlo sličnog imidža i estetike, sinonim za zagrebački outsider ulični rock - Corto. Jednom kad sam skužio da se radi o vrlo likeable bendu s kojim se čovjek može lako poistovjetiti, došlo je vrijeme i da se malo raspitam oko toga kako je moguće da nikad nisam čuo za njih. Ispada da su djelovali devedesetih, objavili album Jaki i glupi 1997. godine, raspali se prije 15 godina, i iznova počeli s djelovanjem tek prije par mjeseci. Nije se dalo primijetiti, zvučali su skroz usvirano i sigurno. Digresija - basist neka se ne naljuti, ali izgleda kao da živi za pivo, a pjevač je naočigled opasan lik s kojim se ne želite zajebavati, izgleda kao stariji brat Tomeka iz Ciroze Jetre. Među svim pjesmama koje su odsvirali, meni (a vjerujem i većini publike) u najdojmljivijem je sjećanju ostala završna Ona je nova koja ima zarazni refren i dojmljive garažne hard rock solaže na gitari koje ste već negdje prije možda čuli, ali to ne umanjuje previše činjenicu da zvuče dobro. Gospoda (to kažem iz pristojnosti, u biti se i ne doimaju takvima) iz Rizola su vjerojatno svjesna da neće poharati top ljestvice ni izazvati bogznakakav hype svojim uskrsnućem, ali sumnjam da su si to i postavili kao cilj. Samo rokajte i uživajte, baš vas briga. Električni Orgazam je stupio na pozornicu čak minutu prije najavljenih 22.30, što je nezapamćeni raritet. Krenuli su lagano, obradom Locomotion, a onda nastavili šarati, vrludati, a ponekad se malo i gubiti u bespućima svoje bogate diskografije. Orgazam je počeo kao novovalni bend koji je svirao za to vrijeme progresivni psihodelični post punk. Kako su godine prolazile, bendov se pristup mijenjao tako da oni su oni danas, unatoč povremenim dašcima utjecaja soula, funka i punka ipak samo punokrvni radiofonični klasični rock bend koji se više oslanja na ostavštinu Beatlesa i Stonesa nego ičega što se u rock glazbi pojavilo u kasnijim desetljećima. Nerealno je očekivati od benda koji postoji 35 godina da svo vrijeme održi jednaku razinu inventivnosti i originalnosti, ali se svejedno mora priznati da je Orgazam u drugoj polovici svoje karijere postao stroj za izbacivanje generičnih ispraznih rock skladbi koje mogu poslužiti samo kao paravan za preživljavanje na staroj slavi. Možete misliti da nije lijepo od mene da to tako kažem, ali što da se radi kad je istina. U potrazi za dokazima ne trebam ići dalje od ovog koncerta na kojem je entuzijazam publike, nevezano kojeg uzrasta, rapidno padao čim bi se bend upustio u sviranje pjesama koje su nastale nakon legendarne Distorzije iz 1986. To je taj vječiti problem s bendovima čiji je zenit davno prošao - sviraju li samo stare stvari, optuživat će ih da žive na staroj slavi, a sviraju li previše novih, ljudi će opet biti nezadovoljni jer to nije ono po što su došli. Na sreću, Orgazam je ovoga puta svirao preko dva sata, pa je bilo dovoljno pjesama iz svih faza karijere. Čini se da se bendu posebno dopada posljednji album To što vidiš to i jeste, budući da su nam s njega odsvirali jedno 5-6 stvari koje, unatoč svom maštovitijem i progresivnijem zvuku (ili možda baš zbog njega) također nisu uspjele izazvati neku reakciju među publikom. Jednostavno, treba biti iskren, Orgazam ima hitove - Bejbe ti nisi tu, Igra rock and roll cela Jugoslavija, Konobar, Zlatni papagaj, Nebo, Vi, Krokodili dolaze. To su sve odreda teški klasici i razlozi zbog kojeg bend i danas može puniti dvorane i natjerati ljude na ples, pjevanje i uživljenost. Ostatak set-liste kao da nažalost prolazi samo u iščekivanju neke od gore navedenih stvari. A ponekad su ta iščekivanja znala potrajati predugo pa je nastup u određenim trenutcima umalo postao dosadnjikav, iako se bendu ne može osporiti da su dali sve od sebe. Nije do njih, do njihove je glazbe. Ako je išta, po mom mišljenju, na ovom nastupu zaslužilo najviše ocjene, bilo je to ozvučenje - svaki se instrument i glas savršeno čuo, a istovremeno se u publici moglo normalno razgovarati. A ti su se razgovori, barem u mom slučaju, većinom vodili oko karizmatičnosti i živopisnosti ljudi na pozornici - Gile izgleda kao stari profesor sveznalica, Ljuba se doima simpatično izgubljenim, kao da nema pojma gdje je i što radi, dok me Banana jako podsjetio na moju pokojnu baku (prije nego što je umrla, naravno). Ako moram izdvojiti dio koncerta koji bi s glazbene strane bio najzanimljiviji, rekao bih da je to bilo pred kraj regularnog dijela kada su se upustili u nekoliko dugih psihodeličnih jamova kojima su uspješno razbili cijelu "wooo-hooo", "bejbi-bejbi", "yeah-yeah" šprancu. Kao prave stare iskusnjare, strateški su ostavili vrhunac za bis (na koji smo ih pošteno, glasno i dugo dozivali) kada su odsvirali Zlatni papagaj i Nebo na kojima nastaje ekstatična atmosfera, pada i blaga šutka a bend odjednom izgleda tridesetak godina mlađe. Nisu se više vraćali što je i pametno jer nije lak zadatak odsvirati išta što bi zvučalo dobro nakon što iz rukava izvučeš asčinu zvanu Nebo. Koju posluku porati na kraju? Vjerujem da nitko s ovog koncerta nije otišao kući oboren s nogu, a još manje razočaran. Orgazam igra na sigurno jer zna da tako ne može pogriješiti. Ipak, uvijek u obzir treba uzeti kontekst. U ovom je slučaju on takav da je ostatak njihovih generacijskih suboraca većinom spao na sramotno niske grane i povlači se po raznim tribute i revival večerima pjevajući iste pjesme kao i prije 35 godina (ili, još gore, stvarajući novu neslušljivu muziku), misleći pritom da su bogom dani. Otiđite uostalom za koji dan na Juru Stublića u istu tu Tvornicu pa ćete onda shvatiti da Orgazmu u biti treba skinuti kapu.

ujak stanley // 30/03/2015