U petak je u Attacku bio
zimski Skaville koji me oborio u svakom mogućem pogledu tako da sam se u sutradan probudio u 8 navečer bez volje za životom, a kamoli za divljanjem na punk gigu. No, kako to i obično biva, četiri krafne i litru mlijeka poslije, marte su već bile na nogama. "Stvarno sam budala, kog vraga opet idem slušat iste bendove po tisućiti put...?", prolazilo mi je kroz glavu dok sam se oprezno kotrljao po snježnom, zaleđenom i maglovitom nasipu na vjernom starom biciklu prema Močvari u kojoj se te večeri održavao gig istinitog naziva Muzičari koji piju! No, kako to i obično biva, pokazalo se da je bilo izvrsno i da bih imao za čim žaliti da sam ostao kući. Ne kažem to samo zato jer se to tako kaže, nego zbilja - svatko čijem je ZG punk srcu mio a te je večeri ostao kući može slobodno gorke suze liti.
abergaz © kanini kiiru
Uletio sam taman na početak
Abergaza. Kako kod njih često ima novih članova a i stari znaju mijenjati spol po potrebi, čovjek nikad ne zna što očekivati. U nedavnoj povijesti pamtim odlične nastupe poput onog u Rock Klubu Ribnjak prošle godine i očajne kao naprimjer onaj u Tvornici na promociji albuma Idolsa. Što se ovog tiče, mislim da ga mogu svrstati bliže ovoj prvoj kategoriji. Njec je bio u svom ženskom Sonja izdanju što mi se čini kao dobro rješenje jer onda kao prava dama drži do svog dostojanstva pa se ne glupira previše s nepotrebnim spikicama među pjesmama, već se više koncentrira na bombardiranje rifovima i ispaljivanje tih svojih stihova koji kada ih slušate doma ponekad znaju zvučati malo preambiciozno ali ih uživo ipak nekako uspije podvaliti pod prolazne u paketu sa silnom energijom koju posjeduje. Priznajem da malo kaskam s preslušavanjem njihovih novijih materijala (kad non stop nekog vraga objavljuju), pa sam tako i ovaj put čuo neke pjesme po prvi put i mogu reći da su me se dojmile. Isti su učinak imale i na publiku koja je plesala taj pogo priličnim intenzitetom i u velikom broju, barem u odnosu na ukupan broj okupljenih.
abergaz © kanini kiiru
Kad već spominjem uzvanike, želim napomenuti da sam se za vrijeme nastupa Abergaza, iako sam u dvadesetima, osjećao kao penzioner. Ne sjećam se da sam bio na događaju s mlađom publikom još otkad mi je onomad Jozo Bozo gostovao u dvorani osnovne škole. Nije to ništa loše, djeca su se pokazala vrlo zahvalnom škvadrom a i Abergaz se pokazao pravim bendom za regrutiranje mladih snaga. Netko mora i to, a čini se logičnim da je u ZG okvirima taj zadatak dopao baš Abergaz pošto u pjesmama imaju tu dozu idealističkog buntovništva koju ljudi koji imaju dovoljno životnog iskustva da znaju kako svijet zbilja funkcionira neće tako lako zagristi. No, Njeca to ne jebe previše - ima svoju furku od koje ne odstupa ni milimetra sad već priličan broj godina i zbog toga, koliko god ona ponekad možda bila blesava pa i infantilna, u mojim očima zavrjeđuje dozu respekta. Još kad bi uvijek uz sebe imao ovako dobar bend kao ove subote, gdje bi mu bio kraj. Ne pretjerujem, svirački su zbilja zvučali do jaja. Uigrano, moćno i žestoko. Neusporedivo bolje nego na nekim prethodnim gigovima. Prava je zato šteta što je ovo bila posljednja svirka u ovoj postavi (basist je napustio bend, navodno zbog fakultetskih obaveza), ali na to smo već i navikli - stalna u tom Abergazu samo mijena jest. Čujem i da su simili live album na ovom koncertu. Bit će to jedan dobar live album.
mrtvi petak © kanini kiiru
Mrtvi Petak je relativno nedavno upao u igru kao bitan dio ovakvih punk grupnjaka, ali čini se kao da su oduvijek tu. To je zato što imaju efektne, lako pamtljive stvari koje pod kožu uđu na prvo slušanje i ostanu trajno. Dok Abergaz punk smatra sredstvom za "borbu" protiv raznoraznih sistemskih i političkih vjetrenjača, Mrtvi je Petak na onoj drugoj strani punk medalje - većinom su zainteresirani za cugu i zajebanciju. Na prvu loptu to može zvučati kao odavno prožvakana tematika, ali pažljivijim promišljanjem se da zaključiti da na domaćoj sceni u biti i nema previše sličnih bendova. Čak i da nije tako, koga briga?! Sve dok uspijevaju pjesme i nastupe prožeti tolikom dozom svog karakterističnog alko-šarma, rijetko tko (barem od nas koji ne želimo mijenjati svijet nego se samo želimo iznapijati uz za to savršenu muzičku podlogu) im može odoljeti. I zato držim da ovaj bend, od sva četiri koja su nastupila, ima najveće šanse za proboj na šire tržište. Muzika im je dovoljno himnično-melodična, a tekstovi uspijevaju biti zabavni bez da se ikom naročito zamjeraju (osim metalcoreaša, ali koga briga za njih). I još imaju taj mjestimični ska/reggae element. To su sve faktori koje narod puši, budućnost je svijetla.
mrtvi petak © kanini kiiru
Čini se da dečki marljivo rade na novim materijalima pošto se na svakom njihovom nastupu da čuti neka novotarija. Osim provjerenih hitova poput Rakija i Sedam čaša gnjeva božjeg, ovaj smo put imali čast čuti i novije Punica i ostali bolesnici koja je, na moje iznenađenje, surf pjesma, Odu gadosti koja je posvećena njihovoj garaži u kojoj vježbaju i Hladni gemišt koja ne pjeva o toploj bevandi. Možda i još pokoju, nisam više siguran (popilo se, jel'). Publika ih prihvaća prilično dobro, učinilo mi se i da je najviše ljudi bilo prisutno upravo na njihovom nastupu. Nešto se manje pogalo ali je zato više bilo blaženih osmijeha u "sad mi je lakše što sam pijanac" stilu i slavodobitno podignutih ruku u zraku koje označavaju jednu činjenicu - s ovim se simpatičnim fakinima iznimno lako asimilirati. Još kad nakon njihovog nastupa vidite grdosiju od pjevača kako prvo stagedivea na slijedećem bendu a dvije minute nakon toga spava na stejdžu i vragolastog gitarista kako u alkoholnom bunilu urla i nabija po frižideru, ma morate ih voljeti. Ja ih volim, priznajem.
no more idols © kanini kiiru
Što se tiče
No More Idolsa, ponovno su ispremiješali i promjenili postavu otkad sam ih zadnji put gledao (bilo je to, ako se ne varam, u listopadu u Vintageu), tako da je ovaj put na mjesto basistice zasjela Lea, publici jamačno otprije poznata iz hrpe bendova. Odradili su neloš gig, ali ja nikako da posvjedočim jednom od tih kaotičnih tuluma o kojima se priča kad se spomenu njihove svirke. I ovaj je put atmosfera bila korektna, ali i ništa više od toga. Ne mogu točno uperiti prst u problem, muzički gledano se radi o zanimljivom bendu s jednim vrlo jedinstvenim i prepoznatljivim old school stilom, a i status koji uživaju je prilično legendaran. Iz posljednjih par njihovih svirki se da zaključiti kako su, dijelom vjerojatno i zbog konstantnog višegodišnjeg koncertiranja u kojem su ih svi koje su zanimali vidjeli sto puta, ostali bez ponešto starih zagriženih fanova, dok posljednjim albumom Fijasko nisu uspjeli proširiti preostalu bazu, pa su sad u nekom brisanom prostoru.
no more idols © kanini kiiru
Odsvirali su pokoju stvar sa svakog od svojih izdanja, a najviše su komešanja, očekivano, izazvale Provjera i Samo ravno za vrijeme kojih sam i ja zaboravio koliko u biti jedva čekam da počne Biciklić. E, i izgleda da su službeno prestali svirati obrade Denis&Denis, na nesreću ljubitelja dobre čagice. Od bendova koji su nastupili te večeri, Idolsi imaju uvjerljivo najviše uspjeha van granica Hrvatske, često idu na turneje po inozemstvu (jedna takva slijedi ubrzo, u tandemu s Abergazom) te im albumi izlaze u Engleskoj, Grčkoj i Kanadi. Iako su na mene ovaj put ostavili slabiji dojam u odnosu na ostale izvođače, ta mi činjenica i dalje potpuno ima smisla budući da se radi o bendu koji se u svom djelovanju više oslanja na muzičke utjecaje raznih (europskih) škola punka pa mu to što pjeva na materinjem i ne predstavlja toliko otegotnu okolnost kao što bi, naprimjer, predstavljalo jednom Bicikliću kojeg bi u Njemačkoj vjerojatno kamenovali. Prije nego otputuju, Idolsi će generalnu probu imati u Attacku 13.03. a ja ću tad ponovno otići na gig u nadi da će mi konačno "kliknuti".
biciklić © kanini kiiru
Iako u publici niti u jednom trenutku nije bilo više od 150 ljudi, vjerujem da je prodano nešto više karata, pošto mi se čini da se postava ljudi velikim dijelom mijenjala kako je večer odmicala, čemu razloge treba tražiti u činjenici da su ekipu s Abergaza vjerojatno oko ponoći došli pokupiti roditelji.
Biciklić je na stejdž kročio oko dva ujutro i to vrlo teturavim korakom. Kad sam ugledao njihove drvene face i krvave oči, prepao sam se da će uslijediti raspad sistema nalik onoj neslavnoj lakrdiji od rođendanskog "koncerta" u Tvornici. Na opće zadovoljstvo, pokazali su ipak da su dosegli stupanj u kojem se mogu zgaziti od cuge a svejedno odsvirati odličan gig. Kad kažem "odličan", to u njihovom slučaju naravno uključuje gomilu sviračkih grešaka, pobrkanih stihova i nemogućnost da se pjesma započne bez barem tri pokušaja. No, to je ta pijana banda zvana Biciklić i zato ih volimo - reći će vam svi razgaljeni ljudi u publici. To je neupitno i istina, samo, razmislimo li malo o toj tezi, da se zaključiti kako su se Biciklići svojim zajebantskim, alkoholičarskim i autoironičnim "živo nam se jebe" pristupom u biti izdigli iznad svake potencijane negativne kritike. Jednostavno, ne postoji ništa što mogu uraditi, pa ma koliko nevaljalo bilo, a da se ne može i neće opravdati tom "pusti ih, pa to su pijanci Biciklići!" parolom. To je jedan vrlo jedinstven slučaj i prilično zanimljiva pozicija za ljude koje, kao, boli neka stvar.
biciklić © kanini kiiru
Dokaz da je nastup bio uspješan je to što nije izostao niti jedan od bitnih uobičajenih faktora poništavanja razlike između i publike i benda - bilo je i bacanja na hrpu, i invazije ekipe na stejdž i otimanja mikrofona kako se kome prohtije i još mnogo, mnogo detalja koji koncerte Biciklića čine takvim nezaboravnim, usudio bih se reći kultnim, događajima s kojih se priče prepričavaju mjesecima poslije. Svirali su rekordno dugo i mnoštvu (koje je, usput budi rečeno, bilo barem jednako pijano kao i oni) dali priliku da čuju čak 4-5 novih šansona na kojima se dalo primjetiti da ne odstupaju od do sad zacrtanih parametara. Kao potencijalna hitčina s, nadam se, skorašnjeg trećeg albuma izdvaja se Sompompir 3, premijerno izveden hommage njihovom vjernom pratitelju, čudnom svatu kojeg kad vidiš kažeš "joj!". Tu sam pjesmu najbolje zapamtio od svih novih pošto sam urlao od smijeha dok su je svirali. To je valjda dobro. Ma, to je teže urlanje - neki urlaju od smijeha, neki od sablazni i zgražanja, neki od nevjerice. Bitno je samo da se urla. I lupa. I pije. Da se besramno grupno razbuktaju najniže strasti, eto to je bitno. Ima ljudi kojima nije ni na kraj pameti u nečem takvom sudjelovati, i ja ih potpuno razumijem. Biciklić je jedna od onih stvari koje možete voljeti i istovremeno biti potpuno u stanju razumjeti ljude koji ih mrze. Ono između i tako kod njih ne postoji.
Do sitnih nas je sati hitovima nastavio zabavljati sveprisutni DJ Kneža sve dok zaštitari nisu prekinuli alko-idilu u i pobacali nas van u mrzlu zagrebačku noć. Muzičari koji piju su opravdali reputaciju i naziv eventa, a domaći punk se nakon dužeg izbivanja vratio u Močvaru. I bio je to uspješan povratak, po svim mjerilima. Vraćajući se kući, pomislio sam kako je ovo bio jedan od gigova o kojima ću jednog dana pričati djeci. Onda sam skužio da možda ipak neću. U odgojne ću im svrhe lagati da sam bio na Neni Belanu - Sompompir je čudan stvor, bolje da klinci ne saznaju za njega.
ujak stanley // 10/02/2015