home > koncert > Robija Hrvata, Čudnoređe, K'o Zmaj, TarzanPanter @ Vintage Industrial Bar, 20.01.2015.

kontakt | search |

Robija Hrvata, Čudnoređe, K'o Zmaj, TarzanPanter @ Vintage Industrial Bar, 20.01.2015.

U Vintage sam ovog puta došla sama, jer mi je sestra, inače moja vjerna suputnica po koncertnim punktovima, poručila: "Ma daj Loki, kaj ću tamo ići gledati neke propale bendove, koje slušaju jedino drugi propali bendovi". Optimističan odgovor kao i obično. A to je samo blaži dio. Onaj papreni me je sram napisati. Čangrizava krava često tako pažljivo odnjegovanim riječima pruža otpor kad ju zovem negdje van, kao da ju želim prisilno dovući na skupštinu HDZ-ove mladeži u Cista Provo, a ne u miru pozvati na besplatni koncert "demo bendova". A kad ju uspijem naporom urazumiti da dođe, zabavi se bolje od mene. No ovog puta je bila neumoljiva, pa tako nakon spominjanja joj svih majki po spisku i kletvi "trebat ćeš ti mene kad ćeš htjeti ići na..." sjedim sama u Vintageu, pijuckam radler i buljim u onaj ogromni ekran gdje se na nijemo prikazuje dokumentarac o bendovima koji su nastupali na Kvarturi čiji se CD/DVD promovirao ovim događajem. Kasnije tijekom koncerta mi je neki osrednje zgodni lik slabog stila uvalio DVD s tim filmićem i pobjegao glavom bez obzira. Shvatio je da će prije upucati sebe, nego se upucati meni. Ipak mu ovom prilikom zahvaljujem, jer sam film pogledala i sad imam o čemu pisati za uvod. A uvod je ovo što slijedi ako zanemarite da ovaj odlomak postoji.

Ukratko, poruka filma je da su organizatori ponosni što su realizirali koncerte, a bendovi još ponosniji što su dobili priliku da sviraju. I na kraju nas bez riječi poziva da se u miru i ljubavi pomolimo sponzorima. Točnije, film je ništa drugo doli zbirka nabacanih isječaka s koncerata i izjava članova benda i organizatora Kvarture gdje svako brije svoj film. Svako svira neki svoj stil i svi su pod istom kapom dok traje koncert. Nakon toga, svako ide opet svojim putem. Nigdje zajedničke priče ili kolektivnog duha iz kojih bi se mogao nazrijeti taj novi glazbeni pokret, koji navodno postoji, pa ga ovaj CD navodno čini vidljivim. Bendovi skupljeni na ovoj kompilaciji ne prezentiraju ništa osim samih sebe sa samim sobom u okruženju istih takvih. Ali ne treba kriviti filmadžiju što prikazuje stanje kakvo je. Domaća "demo scena" zapravo i jeste tek privremeno nagomilana različitost bez ujedinjenja. To je očito jedina mogućnost promocije neafirmiranih bendova današnjice, osim ako ne sviraš punk, metal ili hip-hop, pa imaš vjernu vojsku koja te složno prati po žanrovski isključivim nastupima. Kada Renato Metessi na filmu priča o novom glazbenom pokretu "mladih", imam dojam da ga izmišlja kako bi imao kome patronizirati. Najupečatljivija mu je izjava: "Možda bi represija trebala biti još direktnija i još jača da iznjedri nešto što je kvaliteta". Jasno je da cilja na novi val kada nije svaki tata ni mogao ni htio kupiti sinu gitaru i platiti vježbaonu za bend. Čak su se i osobni instrumenti dijelili kolektivno. I svaki je bend bio pod političkim povećalom partije. Ta izjava je očigledno tek Metessijeva nostalgična tlapnja za minulim osamdesetim. Jer upitno je da li bi danas više represije prorijedilo ovu glazbenu hiperprodukciju u kojoj se svaka šuša može dočepat jeftinog glazbala preko Njuškala i snimit se doma na pametni mobitel. I pitanje je da li bi zaista na taj način prava kvaliteta lakše došla u fokus javnosti. Sumnjam. Izjava mu zvuči prejezivo za današnje vrijeme. Kao da priziva rehabilitaciju totalitarizma. U ono vrijeme si barem znao da si opasan čim te cenzorska komisija partije drži na oku. To ti je bio kompliment. A danas te vlast potpuno ignorira sve dok ih ne počneš kritizirati bombama i pištoljima. Sve drugo je iluzija subverzivnosti. Ipak mi se čini da kad bi se danas pojavilo više direktne represije, to bi značilo da nam Orwellova 1984. kuca na vrata. Jasno je da bi to značilo zabranu sviranja uopće, a ne iznjedrivanje kvalitete. Srećom ili nesrećom, danas je sviranje opasno jedino babama koje zovu muriju da prekida koncerte radi buke koju samo one onako nagluhe čuju.
Bez obzira na film bez glave i repa, Kvartura je pohvalna inicijativa, jer kvartovski kulturni centri napokon nešto rade. CK-ovi imaju i više nego dobru infrastrukturu za ugošćivanje bendova: velike pozornice, dobre razglase, puno prostora i lijepo su uređeni. Ne izgledaju kao narkomanske bukse. Bilo bi bolje kad bi češće radili manje koncerte po tim centrima, nego da ovako nabacaju hrpu bendova jednom godišnje. Tako bi kvartovski KC-ovi zaista živnuli, a ovako i dalje spavaju u mrtvačkoj tišini. Druga stvar, širenju dobrog glasa o Kvarturi više bi pridonijelo da su lovu utrošenu na CD-e podijelili bendovima kao honorare. Žice i palice se ne beru s kvartovskog drveća, sve to košta. Zašto bi svo osoblje u projektu bilo plaćeno, a bendovi ostali osuđeni na volontiranje? Pare, makar i simbolične, su konkretnija podrška bendovima od CD-ova koje nitko neće slušati i DVD-ova koje nitko neće gledati čak ni kad ih netko poslije stavi na Jubito. 340-ak YouTube pogleda dokumentarca o Kvarturi iz 2013. je promocija vrlo skromnog dometa. Kao da su ga bezbroj puta pogledali samo članovi benda koji su na filmu.

Robija Hrvata

Neka se Grof Kaniszai ne ljuti, ali ne mogu si pomoći da mi ime grupe ne povuče asociijaciju na neku Thompsonovu budnicu za potlačen narod ili guslarsku nacionalnu tužaljku Mileta Krajine, koje prizivaju uskrsnuće kralja Zvonimira da izvuče Excalibur iz dalmatinskog krša i potamani sve te mrske komuniste, masone, ove i one. Neka mi Robi oprosti, ali vjerojatno nisam prva nemaštovita glupača koja to kaže. Što god značilo, ime benda nesumnjivo provocira maštu, pa time i privlači pažnju. Na sreću, u Robijevim tekstovima nema ni najmanjeg traga pronacionalnog desničarenja. Štoviše, pjesma "Hrvat ljutit" opisuje hrvatski san kao hrvatsko "kure" zabijeno u hrvatsko dupe, što nimalo ne bi imponiralo velikom Hrvatstvu raznih Thompsonovaca čija se brojka zubiju u prvom redu njegovog koncerta kreće oko 20. Robi je simpatičan lik koji je sposoban biti duhovit i ironičan bez da makne s lica grobarsku ozbiljnost i nadrkanost starog ljutog rokera. Meni je to simpatično, a moja sestra otkida od sreće na to. Frajer je sposoban fakinski pričati bez da se preserava. Kad kaže u dokumentarcu: "Da nema muzike u mom životu, ja bih se osušio" nije da se rasplačem od dragosti, ali mu vjerujem da ne sere kvake. I u tekstovima koji zvuče kao tipične ljubavne pjesme vreba slatka opasnost da su alegorična podvala za neku društvenu kritiku ili uzbudljivu perverzariju. Lik se i inače bavi slam poezijom, ali nažalost, ne mogu se pohvaliti da sam imala prilike negdje čuti njegove recitale. Muzički, radi se o staroškolskom rock'n'rollu s diskretnim dodatkom bluesa, kojeg čuveni Karlo Slavikovski na momente osuvremenjuje trubom. Ali čak ni on svojom virtuoznošću ne može sakriti dojam da je bend muzički par koplja ispod tekstova. Ne po tehnici sviranja, u tome su definitivno na razini zadatka, nego po nedostatku inovativnih rješenja. No, zasigurno tome ni ne teže, jer ipak su staroškolci po godištu i muzičkom opredjeljenju. A moram priznat da i Grofov vokal odaje da je čovjek više nadaren za ekspresivno sugestivnu recitaciju, nego za melodiju. Moja sestra (iako simpatizira Grofa iz mojih priča) je njihov live s Jubitoa komentirala: "Loki, koji dio ti ovdje nije jasan?! Frajera pere kriza srednjih godina i nekaj mlado bi htjel pojebat da se vrati u mladost!". Često ćete po sestrinim komentarima pomisliti da je ženska nedojebana, debela i dlakava butch lezbača ili pak muška svinja. Ali da ušutkam zlobnike, ženska je zapravo poprilično zgodna i njegovana. Da budem neskromna, po tome sam, na sreću, i ja na nju. (I nemamo ništa protiv lezbijki, ako su ženske ok osobe). Ali kučka ima zmijsku jezičinu po kojoj bi je najradije bičevala da prestane izjavljivati ovakve bauštelske idiotarije. Jednom će fakat pobrati zidarsku šamarčinu, jer će se naći netko kratkog fitilja kome neće smekšati srce činjenica što je zgodna ženska. Pa Grof je sa ženskom koja mu je očito totalni soul mate, jer ide s njim po koncertima i čita s njim poeziju. Još se i naziva Groficom. Ljudi su i u četrdesetima entuzijasti koji rade što vole ne pozivajući se na kojekakve obiteljske ili poslovne izgovore. To je predivno. Meni oni djeluju kao žešće idiličan par, iako bi mi sestra sada spočitala da sam blesava i naivna. Sa sestrinim izjava se većinom ne slažem, a često ih navodim čisto da vidite kakvih sve mišljenja ima. Ona kaže naglas ono što drugi prešute i to je vrijedno istaknuti bez obzira što često pretjeruje. Sve u svemu, Robija Hrvata je iskrena i pametna poetika grofovskog osobenjaka popraćena manje zanimljivom, ali fanovima zasigurno skroz prihvatljivom muzikom.

Čudnoređe

Gdje početi priču o ovom koliko lucidnom toliko i smotanom liku? Lik je fenomen neurotičnog ekscentrizma i osebujne šizoidne gestikulacije i stvarno si je odabrao ime koje ga najbolje opisuje. Spletom okolnosti sam ga gledala i s bendom i kao kantautora. I sad ga evo u duetu s bubnjarom, jer ga je ostatak benda napustio. Frajer stvarno nikad ne odustaje. Realno, reda koncerte na koje uglavnom nitko ne dolazi, što je šteta, jer ima svašta novog za ponuditi. Muzički je interesantan, jer uspijeva natjerati nespojive glazbene pravce i rukavce da teku kao jedan. Skladbe su mu naoko sirove, a zapravo su vrlo pedantno složene. Pogotovo se s četveročlanim bendom prošli put u Vintageu čulo koliko ima delikatesa u muzici, počevši od prijelaza iz krutog šansonjerskog baritona na frenetično urlikanje i kreveljenje, pa do sitnih i šarmantnih detalja kojim instrumenti farbaju njegovu multipolarno poremećenu vokalnu ekspresiju. Kada svira akustičnu gitaru, ne izvodi živopisne bijesne gliste po bini i podno nje, ali zato puno ljepše pjeva. I buka je manja, pa mu se tekstovi razumiju, što je za autore poput njega ključno. Neke pjesme ulaze u uho iz prve, ali za većinu treba na desetke slušanja da sjednu kako treba. To uopće nije loše, jer prvoloptaštvo pod svaku cijenu je cajkaroška taktika. Mnogi hvale i njegove tekstove, ali nisam sigurna koliko ih razumiju. Tekstovi mu jesu solidno impresivni, vrlo raznoliki, duhoviti i pametni istovremeno, bolji od većine onoga što čujemo na sceni, ali da vidimo što mi je za njega jednom rekla moja sestra: "Ma Loki, pa on pjeva jer ne zna normalno pričati. Pa jebote, kad mu je muzika jedini način da ne muca, nek' piše jasnije tekstove...kaj to neki problem? A ne, frajer se kurči igrama riječi i metaforama ko jebeni Šekspir, a kad ga pitaš, ne znam, koliko je sati, zabezekne". Imam nevjerojatnu sposobnost pamćenja sestrinih izjava. Ona uvijek tako damski bira lijepe riječi, pa se ja moram poslije ispričavati ljudima i objašnjavati im što je zapravo mislila reći. Ali kuja uvijek između redaka uspije ubosti poantu. Na stranu mucanje. Muzičko izražavanje je sasvim legitimna i vrlo konstruktivna kompenzacija za govornu manu. Sjetimo se samo legendarnog Scatmana kojemu je trebalo 5 minuta mučenja s mucanjem da izrodi rečenicu, a uveseljavao je mnoge svojim brzim i razgovijetnim repanjem. Nego, tekstovi Čudnoređa jesu lišeni patetike i banalnosti, ali ponekad pretenciozni, a samim time nerazumljivi većini ljudi. Oni koji razumiju njegov složeni vokabular i verbalne vratolomije, na njih se ne odnosi kritika kojom nas lik bez predaha bombardira. Zato postoji opasnost da Čudnoređe završi u elitističkim krugovima gdje će se kojekakvi kužisti naslađivati drkanjem na vlastiti ooooh-tako-pametan mozak. I pritom se osjećati sooooo-fuckin-above-you. Džabe njemu tomovi kritike, ako se u njoj nitko ne uspijeva pronaći. Nema rock'n'rolla ako nekog ne uvrijediš. I nema uvrede ako netko ne skuži da je uvrijeđen. A za to treba biti prizemnijeg izražavanja. Jasno je meni iz samog imena benda da Čudnoređe nije tu da se dodvorava publici, nego da ju obrlati. Ali da bi to postiglo, frontman treba svoje filozofsko-misaone tokove pisati na većini shvatljiv način. Prilično je ambiciozan zadatak prilagoditi lirički izričaj široj publici, a pritom zadržati svoj integritet i autentičnost. I još pokušavati takvim pjesmama odgojiti novu publiku, tj. postaviti im više standarde slušanja "zabavne" glazbe. No, vidjet ćemo s vremenom da li je frajer kadar prožvakati divovski zalogaj koji je zagrizao. Ja mu svakako držim palčeve, a valjda i publika iz Vintagea od koje je uspio izvući najglasnije ovacije ove večeri.

K'o Zmaj

Baš sam posjetila njihovu FB-stranicu i vidjela da je Zagrebinfo.hr povodom intervjua sa zmajevima objavio pompozan naslov: "Zagrebački demo-bendovi kreću s karijerom zahvaljujući i projektu Centara za kulturu". Diže mi se kosa od tog bahatog senzacionalizma gdje grad laže neupućenu javnost ljigavim preuveličavanjem svoje uloge. CK-ovi su dali bendovima još jednu u nizu priliku za svirku popraćenu solidnom promocijom. I to je njihov maksimalni domet. Koliko novinar mora biti ulizan uz gradske vlasti da projektu financiranom gradskim novcem tepa kako ima snagu da bendovima pokreće karijere. Neovisno o tome, K'o Zmaj je dobro usviran i neobično simpatičan rock bend na tragu novog vala (ili kako sam bend precizira: "novog tsunamija") s primjesama folka, punka i još koječega. Imaju laganih i sporih pjesama, a također brzih i žestokih, tako da u nijednom trenutku ne dosade. Tekstovi njihovog frontmena Ozija nisu prekomplicirani, a opet su slikoviti i pjevni. Definitivno imaju zdravog duha. Dođe ti baš onako drago oko srca kad ih čuješ. Tekstova ima o međuljudskim odnosima, a i onih sa socijalnom oštricom. Zapamtila sam jedino ovaj refren: "Sram vas bilo ustaše, crnokošuljaši. Sram vas bilo četnici, isti ste k'o naši", jer kratko i jezgrovito obrazlaže činjenični stav koji bi trebao prihvatiti svaki čovjek bez da nadobudno pametuje o kojekakvim bespućima povijesne zbiljnosti. Dozlaboga je naporno i nazadno stalno iznova baviti se pitanjem: "gdje si bio 91'?". Jedino je važno gdje želimo biti 2015. i u godinama koje slijede. Inače, za one koje ne znaju, frontmen ovog benda je u kolicima. Zašto to naglašavam? Pazite ovo. Kada za bendove koji su npr. ženski, lezbijski ili čiji su članovi slijepi ili u kolicima kažeš da ti se ne sviđa njihov rad, odmah dežurni lažni moralisti dižu paniku da ih kritikom diskriminiraš na osnovi spola, seksualne orijentacije ili invaliditeta, a nipošto ne radi muzike koju prave. Tako su ti bendovi društveno zaštićeni od bilo kakve kritike. A to nije dobro. Moja sestra bi rekla: "Svako ima pravo da ga se izvrijeđa". Nije sarkazam, ona to ozbiljno misli. Ali da ne bih imala neugodnosti, prevest ću to kao: svačiji rad se smije konstruktivno kritizirati. Na sreću, nemam nikakvog razloga da dečke iz benda K'o Zmaj tapšam po ramenima s mišlju "dobri ste za nekog tko ima člana u kolicima", jer se stvarno radi o općenito dobrom bendu u svakom pogledu. Ali tužno je da takvi dožive diskriminaciju upravo od "svojih". Tako sam npr. čitala da su na "Festivalu jednakih mogućnosti" očitali bukvicu Oziju, jer su mu tekstovi, prema tvrdnji organizatorice, bili pretjerani za Jelačićev Trg. A za Zrinjevac bi bili ok? Svašta. A i nije da lik baš jebe majke svima po spisku kao npr. Damir Avdić. Kad čujem takve trtaroške malograđanske prigovore, onda znam da je bend na pravom putu. A neka se fancy ekipica na F=M ove godine zabavlja uz obrade Jelene Rozge, ako im je Ozi "prebuntovan". Ispada da osobe s invaliditetom ne smiju biti društveno kritične, jer je to kao nezahvalno prema društvu koje im osigurava skrb. Ma marš, licemjeri! Jedino mislim da bi Ozi trebao još poradit na vokalu. Iako moram priznati da su mi draži njegovi falševi, nego školski izvještačeno pjevanje idućeg benda.

TarzanPanter

Nažalost, u ovom bendu ne mogu vidjeti ništa više od par ljepuškastih mladića koji lijepo sviraju i još ljepše pjevaju sladunjave rock stvarčice. Ipak je na kraju dobro da sestra nije došla sa mnom, jer da je bila tamo, zasigurno bi im u pauzama između pjesama dobacivala žensko šovinističke šale, kad bi se malo pripila. A ja bih se sa strane pravila da ju ne poznam. I podmuklo bih joj se smijala tako da me nitko ne primijeti. Nije da su baš trebice masovno vrištale na ove tarzane i pantere, ali zadobili su solidnu pažnju i uspaljenost malobrojnog ženskog auditorija. S takvom muzikom, ovi dečki u srednjim dvadesetim mogli bi pojebati brdo klinki i kolegica sa istog semestra, ali mene ne. Da se maknemo od seksa, zadobili su i simpatiju pokojeg kolege muzičara, koji cijeni kvalitetnu usviranost i vokale. Vidim da dečki imaju sklonost i obrađivati rock standarde, što u njihovom slučaju može biti golemi plus. Zašto? E, sad je moj red da im patroniziram, što je ekstra uobražena spika, jer sam njihova vršnjakinja. Vidim budućnost ovog benda u rock cover gažama. Zašto ne? Mladi su, lijepi, odlično sviraju, a autorske pjesme im nisu neka ludnica. Nitko njima ne brani da ih rade dalje. Štoviše, to je super, jer mogu višesatne cover repertoare uvijek osvježiti pokojom vlastitom skladbom. To je nekada radilo Crno Perje i bili su jedan od najzaposlenijih bendova hrvatskog rocka. Stekli su gotovo kultni status svirajući po motorijadama i drugim mjestima. A to ih nije spriječilo da izdaju i dva autorska albuma. Ne znam zašto su se raspali, ali vjerujem da je to bilo više radi obiteljskih obveza ili odljeva mozgova nekih članova u inozemstvo. Jer od muzike koju vole su sigurno zarađivali i više nego dobro. Nemojmo si lagati, zar to nije san svakog muzičara? A ovaj bend je dobar kandidat da preuzme njihovu štafetu. Mislim da unatoč mojim opaskama na račun generičkog autorskog repertoara nema većeg komplimenta od ovoga. Ja bih im čak došla na gažu covera npr. u Hard Place, ali ne da ih recenziram, nego da sa sestrom i pokojom frendicom napokon malo pustim mozak na pašu i zabavim se uz dobar stari rock. I naravno, uz sestrine neizostavne verbalne eskapade zbog kojih mi barem nikad nije dosadno. Jedino na što je kod mene moja sestra stvarno ljubomorna je, kako kaže: "Lijo podmukla, uvijek kad nekog nasereš, uspiješ se na kraju izvući na šarm!". Ali kučka zna da uspijem izvući i nju.

Lorena Biljan Loki

terapija // 25/01/2015

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Body Count @ Šalata, Zagreb, 16/06/2024

Body Count @ Šalata, Zagreb, 16/06/2024

| 20/06/2024 | denis |

>> opširnije


cover: The Smile @ Malo rimsko kazalište, Pula, 15/6/2024

The Smile @ Malo rimsko kazalište, Pula, 15/6/2024

| 20/06/2024 | nina kc |

>> opširnije


cover: Mick Harvey w/ Amanda Acevedo @ Rojc, Pula, 14/6/2024

Mick Harvey w/ Amanda Acevedo @ Rojc, Pula, 14/6/2024

| 19/06/2024 | nina kc |

>> opširnije


cover: Dropkick Murphys @ Šalata, 12/06/2024

Dropkick Murphys @ Šalata, 12/06/2024

| 16/06/2024 | dora pavković |

>> opširnije


cover: Fijuk sajam, 02/06/2024, DKC Pomorandža, Podgorica

Fijuk sajam, 02/06/2024, DKC Pomorandža, Podgorica

| 16/06/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije


> chek us aut!
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]
  • 21/06/2024 | zg, msu
    ljeto u msu - bad daughter
    >> najawa @ terapija.net
  • 21/06/2024 | zg, route 66
    promocija albuma:
    the bad week
  • 21/06/2024 | zg, dva osam
    phantasmagoria
  • 22/06/2024 | zg, attack
    diy punk juriš
    --------------
    statico
    poguba
    dropthehammer
    dead lesh
  • 23/06/2024 | zg, močvara
    začarana močvara
    --------------------
    ana čurčin trio (srb)
    lovro mirth (ri/zg)

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*