An Electrifying Evening with the Dizzy Gillespie Quintet, kao naslov legendarnog albuma jednog od najvećih trubača u povijesti jazza, mogao bi poslužiti kao najjednostavniji opis svega što se događalo u ZKM-u ove subote. Naravno, u naslovu albuma umjesto Dizzyja i njegove ekipe treba stajati Medeski, Scofield, Martin & Wood, a isto tako prije njih je jednako ravnopravno jammala domaća predgrupa Chui. Kao i svi drugi koncerti, tako je i večerašnja svirka počela s vrlo malim odmakom od svega desetak minuta iza najavljenih dvadeset sati. Razlog kašnjenja je broj posjetitelja koji se natiskao u ZKM-u, tako da je trebalo vremena da se svi smjeste i nađu idealne pozicije. Chui su krenuli furiozno s "Umfufu", pjesmom bržeg tempa, s njihova zadnjeg albuma, The Second Arrival. U svojoj glazbi vješto su uz jazz zapakirali i elektroniku, igrali su se sa samplovima pa čak i s malo psihodelije. U prvom planu svojim improvizacijama bili su Toni Starešinić (klavijature & elektronika) i Vojkan Jocić (sax & elektronika), dok je na bubnjevima Janko Novoselić malo više bio u drugom planu. Nakon furioznog starta, u idućoj "Can't We Be Friends", tempo i publiku su skroz primirili, međusobnim igrama na programatorima. Za kraj svog nastupa ostavili su "Punch", pjesmu bržeg tempa s puno improvizacije, gdje su jednako umijeće pokazali i Toni i Vojkan. Zanimljivo je bilo gledati Vojkana da dok svira sax istovremeno gazi wah pedalu. To je nešto što se na jazz koncertima rijetko viđa. Iako nisu iskamčili bis, prezentirali su se u dobrom svjetlu. Kratka pauza od kojih deset minuta bila je dovoljna za psihičku pripremu na jedan od najkreativnjiih trija današnjeg jazza s rokerskom forcom jazz gitarista Johna Scofielda. U prvom planu njihova nastupa bio je njihov posljednji album, Juice, koji donosi i nekoliko zanimljivih obrada poznatijih rock klasika. Bilo je tako prilika u oficijelnom dijelu koncerta čuti razigranu "Light My Fire", s puno improvizacije uz oduševljenje publike. Za bis je ostavljena Dylanova "The Times They Are A-Changin'" kao idealan završetak koncerta, kao i posljednjeg albuma. Kroz njihov koncert najviše su improvizatoskih dionica imala dva Johna. Medeski, koji je nekoliko puta unutar istih pjesama znao šarati između glasovira i Hammondica i Scofield, koji je bio zadužen da koncert odiše rockerskom atmosferom. Površni slušač bi bez problema ovaj koncert mogao proglasiti vrhunskom rock poslasticom i uopće ne bi bio u krivu. Štoviše, nekoliko puta mi je prostrujalo da bi grupa The Cream, da je bila aktivna sve ove godine, možda danas baš ovako zvučala. Ali kad bi mogli izolirati Scofielda, tek onda postaje jasno koliko je trio bez njega posložen i kako vješto prolaze raznim glazbenim pravcima s polazištem u jazzu. Uz to, poznaju se kao da su zajedno odrasli, sviraju napamet, ne gledajući u svoje instrumente i ako ste imalo dublje u jazzu, razumjeti ćete snagu njihove glazbe. Možda će ispasti nespretno reći da je Scofield uz svu svoju energiju, malo i podrezao krila ostatku svog tima. To su prepoznali oni koji su poslušali samostalne albuma trija, bez Scofielda. Ali svi zaljubljenici u klasičnu rock gitaru snažne improvizacije tu noć su došli na svoje. Dva sata u ZKM-u proletjelo je brzinom munje, a i sama svirka imala je "munjoidni" tempo. Uz krcat ZKM, gdje se prije koncerta tražila karta više, bilo je očito da se jazz glazba u Zagreb vratila na velika vrata.

jura // 12/11/2014

> vidi sve fotke // see all photos