Koliko je debi album bio sjajan, intrigantan i u nekim segmentima eksperimentalan, toliko je ovaj nasljednik došao prerano, a čak i nepotrebno. Chui i dalje stvaraju izuzetno bogatu glazbu na razmeđi popa, funka, acid i nu-jazza s elementima progressivea kombinirajući mnogo toga uglavnom se bazirajući na vrsnim dionicama lidera Toni Starešinića koji svoje klavijaturske dionice metamorfozama umije pretvarati u veoma lijepe romantičarske opservacije.

Na albumu je i cijeli niz gostiju koji su svojim individualnim umijećem obogatili uglavnom jednostavni kostur zabavnih pjesama orijentiranih u mainstream pravcu - Vojkan Jocić (tenor, alt i soprano saksofon), Branko Sterpin (truba, flugehorn), Nenad Grahovac (trombon), Željka Veverec i Mathew McGrath (radio-vokali), DJ Venom (gramafoni) i legendarni Hrvoje Nikšić (klavijature), ali rezultat jest samo stvar dobre igre i instrumentalizacije.

Ispočetka se na prvo slušanje učini fenomenalnom robom, ali kad se u globalu krene od one temeljne osnove, slika postaje daleko jasnija. Strip-omot je nemaštovito banalan i može se zažmiriti jer je ponajmanje bitan. Ritmika Đure Dobranića je minorna i nedovoljno izražena zbog skučenih studijskih uvjeta u kojima je koristio samo 2-3 elementa (bas pedalu, doboš i činele), a potencijalno vrijedan trubač Andrej Jakuš sudjelovao je u samo jednoj, prilično tananoj pjesmi "Can we be friends?" koja može stati u red nedovoljno jakih pop pjesama Michael Jacksona. Na koncu, album nema ama baš nikakav iole izražen koncept, ponajmanje ideološki ili artistički kakav je prijeko potreban za instrumentalni rad koji koketira s jazzom.

Sam naslov albuma najavljuje 'nešto', neki drugi dolazak tko zna čega, ali u principu toga nema. Barem po omotu očekuje se neka sofisticirana SF instrumentalna priča o vanzemaljcu puna metafora, nekih njegovih pogleda na svijet, pa makar i o tradicionalnim temama ljubavi, čežnji, bolu, nerazumjevanju i sukobu s okolinom... Vrlo sličan album u instrumentalističkom pogledu objavio je Zerkman, nekadašnji trubač Discipline Kičme ("Zerkman Big Bang", 2010, Slušaj najglasnije), no u njemu se barem 'nešto dešavalo'. Ovdje se ne događa ništa, nema priče, nema fabule, samo pjesama bez adekvatnog reda vožnje kao da je riječ o kompilaciji, a takav instrumentalni rad posve remeti percepciju jazz poklonika koji bi bio zadovoljan i s ovakvim pop izdanjem samo da u njemu postoji 'nešto'. Nekakva insinuacija, neke asocijacije, slobodni hod mašte, široki vidici, fantaziranje o svemiru, o neskladu kosmičkih zakona sa zemaljskim, metafizički kompromisi, filozofiranje o etici, pa makar da se svodi barem na ambijentalnu idilu...

Glazba u svojoj suštini jest jako lijepa za kućnu, a katkad i za klupsku upotrebu, no u globalu se nalazi u sjeni odličnog debija. Greška je u tom vječitom problemu drugog albuma i ponavljanja formule koja redovito unosi pomutnju. Bez obzira koliko god Toni bio jak kompozitor i glazbenik, ipak nije uspio preskočiti barikadu da se sa Chui odvaži u potpuni jazz, improvizacije i konkretniju priču 'o nečemu'.

Album doduše počinje veoma eksperimentalno sa avangardnim udaraljkaškim tonovima ponajbolje pjesme "Chui's waltz" u kojoj se kroz razvoj aranžmana osjete natruhe onih ranih Genesis, sympho-rocka 70-ih i gitarskih dionica Robert Frippa koji su ustvari Tonijevi efekti, te ekspresije sirovog jazz/fusiona, poput revitalizirane Miladojke Youneed s prva dva albuma. Međutim, sve do pete pjesme po redu "Umfufu" (izvedena premjerno 2012. u emisiji "Dobro jutro Hrvatska) jest samo popuna prostora. Snažan ritam, bogate linije duhača, samplirane gitare, sjajne klavijature i općeniti jazz ugođaj koji pršti iz skladbe ne može ostaviti ravnodušnim niti onoga koji jazz ili, konkretnije acid/jazz nikad slušao nije. I još vrijedi spomenuti posljednju kompoziciju "Chui is here to stay" u kojoj ima zanimljivih detalja, no, baš upravo kao i kompletan materijal, svodi se na tematsku šupljinu u kojoj se ne događa ama baš ništa. I k tome, veliki je kreativni propust kad pjesma završava fade-outom, bez ikakve odjave i finiširanja priče do koje u ovom slučaju niti nije moglo doći jer je nema.

Chui jest postavio okvirno visoke standarde da na pristojan i svima prijemčljiv način, kroz funk, psihodeliju i neke oblike suvremenog popa dovede bogatu kulturu i tradiciju jazza u naše selo. Pomanjkanje hrabrosti, eksperimentalizacije, te osobito snage ideološkog izraza ne sugerira meditaciju kompleksne glazbene strukture koju povremeno pokazuju. Za sada su se uspjeli drastično odvojiti od kurentne urbane pop scene i dohvatiti kultni status na svojem teritoriju kojeg krče pokušavajući stvoriti originalni i autorski legitiman stil. A da su uspjeli u ovih 45 minuta jasnije i koherentnije smisliti cjelovitu fabulu dizajniravši je na artistički način s dramatikom, šokantnostima i različitim tenzijama, šanse da privuku pažnju široke javnosti, pa i svjetske, bile bi znatno veće. "The Second Arrival" jest originalno djelce u glazbenom aspektu, ali vrlo plitko u režiji, koreografiji i neuvjerljivo razrađenim skriptama osnovnog scenarija.

Naslovi: 1.Chui's waltz, 2.Venus vs. mars, 3.Hypondrome, 4.Can we be friends?, 5.Umfufu, 6.Bedtime story, 7.Kalelarga - tribute to Krešimir Čosić, man from another planet, 8.Chui is here to stay

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 04/11/2013