Bend koji je na glavnom stejdžu zamijenio Gaslight Anthems pokazao se kao pun pogodak.

Škotski trojac TBA spada u one bendove koji razumiju suštinu rocka: kako reći sve što treba reći u tri minute, s tri akorda.

Bez kompliciranja i filozofiranja, jednostavno i izravno, pa još k tome i zabavno. Malo sebično od mene, ali nadam se da nikad neće postati super popularni i veći od života. Baš su fora ovakvi kakvi jesu.

Glavni termin na istoj pozornici bio je rezerviran za britanskog izvođača Miku, koji je već svojom prvom pjesmom Relax publiku digao na noge.

Iako su mu pjesme poprilično infantilne, Mika svojim prpošnim, živahnim i gejastim nastupom publiku drži prikovanom uz pozornicu, a ona oduševljeno reagira na svaki njegov pokret, gestikulaciju ili zahtjev.

Mikin show je kabaretskog karaktera, poprilično teatralan i baš zbog toga veseo i zanimljiv. A on je pravi zabavljač, koji izvrsno kontrolira nastup i publiku, suvereno vladajući svakim centimetrom pozornice.

Iako izvrsno kontrolira glas, čak i kad munjevito skače i trčkara po pozornici, mora se priznati da je bilo dijelova kada je njegovo pjevanje u falsetu zasjenio i nadjačao band.

Nastup je kulminirao pjesmom Celebrate, bacanjem balona, traka i konfeta na publiku, koja je dobila što je i tražila - sreću, veselje i pozitivnu energiju.

Na nastup Parov Stelara u A38 nije se moglo ući. Doslovno. Ispred ulaza i na izlazima sa strane ostalo je bar tristotinjak ljudi koji nisu stali u šator. Koliko se moglo čuti izvana, nije ponudio ništa spektakularno.

Pozornicom World Music u glavnom terminu protutnjao je ruski kolektiv Leningrad. Četrnaestočlani bend rasplesao je dosad najbrojniju publiku ska ritmovima i tekstovima za koje ne trebate prevoditelja kako bi shvatili o čemu govore - alkoholu i seksu, uglavnom.

Nemaju podjednaku dozu pozitivnog ludila kao Gogol Bordello, no ne nedostaje im energije i nabrijanosti. Bonus je pjevačica Julija Kogan, atraktivna i za pogledati i za poslušati.

U ranijem popodnevnom terminu nastupili su mađarski Sondorgo. Moglo bi ih se smjestiti negdje između Dunje Knebl i Afiona. Bave se, kako sami kažu, izgubljenom glazbom Balkana, što će reći da kopaju po etno ostavštini i reproduciranjem ju nastoje sačuvati od zaborava.

Ponešto od toga, doduše, materijal je koji ćete bez problema čuti u izvedbi tisuća tamburaša, KUD-ova i inih po Slavoniji, Baranji i Vojvodini, i kojem teško da baš prijeti izumiranje. No, dobro, dečke treba razumjeti - valja se znati i prodati.

Nije da su loši. Naprotiv, posve pristojno sviraju i eklektičnog su pristupa (opet, baš kao Afion), pri čemu ne prtljaju previše po aranžmanima, dodajući pjesmama tek tu i tamo nešto električniji prizvuk.

Češki Čankišou, koji su im prethodili, imaju drukčiji pristup i daleko širi doseg.

Udrobe oni u svoju mjuzu svašta, od afričkih ritmova do aboridžinskog didgeridooa, provuku to kroz produkciju tako da je zapadnjacima lakše probaviti. Sve s puno tutnjajućeg funky basa i prodornog saksofona, uz pomalo meketav vokal planine od čovjeka za mikrofonom. Dopadljivo i plesno, sve skupa.

siro // 11/08/2013