Britanski rock band Skunk Anansie održao je svoj prvi koncert na Szigetu, a atmosfera je postala užarena u prvim sekundama otvarajuće pjesme The skunk heads, sa njihovog prvog albuma Paranoid and Sunburnt.

Nakon nekoliko stvari s albuma Wonderlustre iz 2010., Skin i njezin odličan bend, nastavili su s dobitnom kombinacijom hitova s prethodnih albuma. Publika je reagirala na svaku stvar, ponesena vanserijskim, moćnim, gotovo vanzemaljskim vokalom, koji uživo zvuči neusporedivo bolje nego na studijskim albumima.

Crna pantera u crno-zlatnom trikou i zlatnim tenisicama vrištala je neprestano i skakala po pozornici, izgledajući poput božice koja se spustila među smrtnike da ih pomiluje svojim glasom.

Cijeli koncert držala je pod kontrolom, hipnotizirajući mase svojom pojavom. I drugo ništa nije bilo bitno, već ona i njezin glas i njezina interakcija s publikom. Činilo se da sve to radi s neizmjernom lakoćom, bez imalo napora.

Kako su se nizali hitovi, tako je Skin imala sve više i više silazaka do konstrukcije na pozornici, a nekoliko puta dopustila je publici da ju razgaljeno nosi na rukama. Na dvije stvari svirala je gitaru, neumorno prenoseći svoju energiju na sve svoje obožavatelje. I vidjelo se da uživa i predaje potpuno.

Publika je pala u potpunu ekstazu nakon hitova Every day hurts, Hedonism, I can dream, My ugly boy i ostalih energičnih melodičnih rock pjesama koje su zvučale moćno, baš onako kako trebaju zvučati uživo.

Skin je one crazy bitch, s dvostruko većim mudima od bilo kojeg frajera na pozornici. Pokazala je da vjeruje svojim obožavateljima, ali i da je neizmjerno luda i hrabra.

Na zadnjoj stvari, Little Baby Swastikkka, Skin je zamolila publiku da sjedne na pod, napravi mjesta kako bi prošla kroz nju, nagovarajući da ju poslušaju i skandirajući onima koji bi to odbili. U jednom trenutku poručila je svim prisutnima da prestanu snimati sa svojim pametnim telefonima i da uživaju u trenutku.

Nešto potpuno drugačije odvijalo se na World music party stageu, gdje je Dubioza kolektivstari znanac Sziget festivala, raspametila publiku koja, na moje iznenađenje nije isključivo dolazila s ex YU područja.

Više od 1000 ljudi krenulo je skakati na početku koncerta i nisu se prestali gibati u ritmu do zadnje pjesme. Zarazni ska-punk dub ritam jednostavno ne dopušta stajanje na mjestu, zarazan je, lako pamtljiv i mami na ples.

Na A38 stageu stigla je ona, Natasha Khan, predvodnica banda Bat for lashes, anđeoskog glasa, vilinskog izgleda i herkulovske energije.

Pokorila je pozornicu i sve prisutne općinila svojim vokalnim sposobnostima i ljupkom osobnošću. Patnički, molećivi tekstovi savršeno funkcioniraju s njezinom bojom glasa i iznimno visokim opsegom. Njezina je glazba bjorkovskog karaktera, a njezino ponašanje na stageu pomalo ekscentrično.

Atmosferu je malo kvarila činjenica da je A38 stage zapravo ogroman i zagušljivi šator u kojem je gotovo nemoguće napraviti odlično ozvučenje, ali baš zbog ove fantastične ženskice i njezinih pitkih pjesama, mi smo se ovaj puta zadovoljili i s vrlo dobrim zvukom.

maja &

siro // 08/08/2013