Početak ljetnog festivala na dunavskoj adi obilježili su, na različite načine, domaćini. Neki bolje, neki lošije, a neki su nas oduševili i iscijedili do kraja

Sziget je festival naspram kojeg Exit i InMusic djeluju kao siromašni rođaci iz provincije. Trinaestak većih i manjih pozornica, gomila raznovrsnih popratnih zabavnih sadržaja (u rasponu od cirkusa i uličnog kazališta do specijaliziranih tuluma), širok izbor hrane i pića (na žalost, po klasično za festival nabrijanim cijenama)... Novosadski i zagrebački festivali znatno su napredovali, ali trebaju još puno žganaca pojesti da bi se makar približili Mađarima.

Iako je počeo još 5. kolovoza, danom -1 (baš nas zanima koliko će organizatori festivala nastaviti ovako brojati dane trajanja u minus), festival na otoku Obudai u Budimpešti pravi zalet počeo je hvatati tek s utorkom. Ponedjeljak je, naime, bio namijenjen uglavnom domaćoj publici. Svirkom u kojoj je sudjelovao veliki broj mađarskih bendova odana je počast Laszlu Bodiju Cipu, nedavno preminulom pjevaču i tekstopiscu benda Republika.

Taj je dan obilježio i prvi dio Youropena, programa na kojem su nastupile mlade nade iz tuceta zemalja, od Španjolske do Litve, među kojima je bio i srbijanski Repetitor.

Utorak je donio prve veće hedalinere, koji su također bili namijenjeni prvenstveno domaćinima.

Ipak, krenuli smo s pozornicom Volt, na kojoj smo poslušali Iana Siegala. Britanac je pjevao prateći se na Stratocasteru, uz potporu kolege na klavijaturama. To što je izvodio moglo bi se opisati kao križanac bluesa i folka (u stilu Woodieja Guthrieja), s jakim keltskim pripovjedačkim štihom. Dopadljivo i ugodno, ako volite tu vrstu mjuze.

Na Pop Rock stejdžu središnji termin večeri bio je dodijeljen bendu čudnovatog naziva Quimpy In Wonderland. Bend je bio poprilično dosadnjikav, anemičan i bez energije. Možda je zaista u pitanju jezična barijera, a možda su zaista samo i dosadni. Svirka bi se mogla opisati kao srednjostrujaški pop, poput recimo Jovanottija, koji koketira s indie rockom, countryjem i hrpom drugih stilova. Dinamična brass sekcija ponešto je popravljala cjeloukupni dojam koncerta. Ali, sve skupa je bilo - nja.

No, čini se da bljedunjave pjesmice nisu nimalo smetale pretežno mađarskoj publici, koja je znala sve tekstove i uglas pjevala sa svojim, reklo bi se, nacionalnim idolom, kojeg ćemo više pamtiti po izgledu, nego po nastupu. A i po tome što se na međunarodnom festivalu nije udostojio bar jednom obratiti publici na jeziku koji, je l' te, nije mađarski.

Tu grešku nije ponovio frontmen Muzsikasa, mađarske inačice Cinkuša, koji su na stejdžu za World Music slavili impresivnih 40 godina postojanja. Mada je uglavnom pričao na mađarskom, redovno je ubacio i koju rečenicu na (za ovdašnje standarde) pristojnom engleskom.

Muzikaše čine četiri starija gospodina koji bez pardona peru sve što možete zamisliti pod pojmom mađarska tradicijska glazba, i onda još ponešto. Nije riječ o pristupu koji bi se aranžmanski poigravao s etno motivima, već ogoljenom roštanju po izvornom glazbenom naslijeđu, na tragu ranijih radova Dunje Knebl i već spomenutih Cinkuša.

Osnovni instrumenti su im violine, viole i kontrabas, no dohvatili su se i egzotičnijih, poput lutnje i žičanog instrumenta kojeg dosad nismo imali prilike vidjeti, a zvučao je prilično istočnjački.

Za proslavu impresivne okrugle obljetnice doveli su podjednako dojmljiv broj gostiju, tako da je kraj koncerta na bini dočekalo njih bar četrdesetak. Vizualno i glazbeno zanimljivo iskustvo. Put nas je dalje odveo u šator Magic Mirror, gdje su nastupali Urban Voodoo Machine iz Londona. Imali su zanimljivu ritam sekciju, raspoloženog lika na kontrabasu i seksi odjevenu djevojku koja je vrlo umješno puhala u ogroman rog te iritatnog frontmena.

Ispočetka je izgledalo kao da se sprema gypsypunk prangijanje i raspašoj u stilu Gogol Bordella, ali Britanci su uspjeli početni naboj do četvrte-pete pjesme pretvoriti u žvaku i umrtviti inače odlično raspoloženu publiku.

Svratili smo i do stejdža na kojem sviraju tribute bendovi, što se također nije pokazalo kao dobar potez. Mađarski Purple Zeppelin mrcvarili su i uspješnice velikana hard rocka i nas toliko da nam se želudac okretao od dosade. Večer je spasio nastup domaćih etno majstora (čije nam je ime promaklo) na drvenom podu Hungaricum Villagea. Kao i Muzsikasi, prašili su izvornu, tradicionalnu, mađarsku glazbu koja nas je, zajedno s većinom okupljenih, natjerala na bjesomučni ples i nemilosrdno znojenje.

Predvodio nas je frontmen dojmljivog brka i naizgled nepresušnog poznavanja plesnih pokreta karakterističnih za tu vrstu mjuze. Nemušto smo ga pokušavali pratiti, ali se nismo predavali, bez posustajanja, sve do zadnje kapi znoja i do jutarnjih sati.

siro // 07/08/2013