home > koncert > Sziget 2013., dan drugi, dio prvi: Po Ircima se dan poznaje

kontakt | search |

Sziget 2013., dan drugi, dio prvi: Po Ircima se dan poznaje

Bio je to dan odličnih nastupa, ali apsolutno najbolji bili su Flogging Molly, koji su zapaljivom svirkom stejdž A38 pretvorili u užareni kotao.

Doduše, taj prostor nije teško asocijativno povezati s paklom - riječ je o ogromnom šatoru po kojem od zore do sumraka tuče vrelo kolovoško sunce. Ima jedan ulaz i više izlaza koji su stalno otvoreni, kao i klimu, ali džaba - kad se unutra nađe više od par stotina ljudi, možete se samo pripremiti za lagano krčkanje u znoju lica svog.

A na Irce - koji su na rasporedu bili nešto prije osam - pristiglo je nas četiri-pet tisuća.

Dave King i društvo dočekani su ovacijama prije no što su odsvirali prvi ton. Krenuli su s par laganih taktova, no čim su digli ritam do prepoznatljive irske poskočice grotlo je proključalo.

U zrak su poletjele konzerve, boce, čaše, komadi odjeće - sve što se našlo nadohvat ruke - i počeo je opći raspašoj, koji bi utihnuo tek nakratko, kad bi se bend upustio u laganicu ili kad bi King prozborio koju o idućoj pjesmi.

U životu nisam na jednom mjestu vidio toliko veselih polugolih ljudi kako skaču, pjevaju i plešu. Bila je to jedna od onih svirki na kojima nije važno što bend svira, niti kako (iako su Flogging Molly bili sjajni u svakom pogledu) - sve nas je obuzelo karnevalski razuzdano ludilo dobrog raspoloženja.

U tome, čini mi se, leži ključ uspjeha za Flogging Molly. Odličan su bend, ali ekipe koja svira keltski punk-rock barem podjednako dobro ima na bacanje. No, ne znaju svi napisati dobre pjesme, napraviti štimung i dati 120 posto od sebe na sceni, i to unatoč tome što je temperatura saharska.

Kako su se oni našli u A38, a Die Artze na otvorenoj pozornici Pop-Rock prije Nicka Cavea, to je potpuna misterija. Ispolirani njemački kvazi punk-rockeri privukli su znatno manje publike, koju su gnjavili ne samo svojom aseptičnom bozom, već su uporno inzistirali na komunikaciji isključivo na njemačkom. Računajući, valjda, da ih ceo svet razume.

Nakon užarenih Iraca, bilo je to kao da stari, odležali single malt viski režete kamilicom. Propustite li ih ikad, nemate za čime žaliti.

Netom prije Flogging Molly u A38 su nastupili Everything Everything, britanski alternativni rock bend s dva albuma i nešto poluhitova. Po broju okupljenih u kipućem popodnevnom terminu reklo bi se da je u usponu, naročito među ženskom publikom.

Nije mi baš jasno zašto. Jonathan Higgs zvuči kao falsetni kralj tjeskobe, dok bend jaše po polomljenim ritmovima, pomalo očajnički nastojeći biti drukčiji. U boljim trenucima zvučali su kao daleki odjek Suede, ali vrlo hladno i distancirano, toliko da mi se činilo da ne bi primijetili ni da su pustili snimku.

Nick Cave nije razočarao, iako je isporučio nastup koji se po ničemu nije uklopio u ono što se obično očekuje od ljetne festivalske šeme.

Gledao sam ga tri puta dosad s The Bad Seeds. Niti jednom nije zvučao tako oštro, sirovo, mračno i silovito kao ovog puta. Svirka je balansirala na rubu noža, nabrušena i napeta. Bilo je istovremeno i teško probaviti ju i odlijepiti se od nje.

Prvi dio obilježile su pjesme iz ranijih razdoblja, poput From Her To Eternity. Iznimka je bila Jubilee Street s ovogodišnjeg albuma Push the Sky Away, koja je završila u eksplozivnom klimaksu, s naizmjence zavijajućom i režućom gitarom.

Cave je bio u maničnom modu. Pola svirke proveo je balansirajući na ogradi, pljujući svoje stihove na publiku u prvim redovima, koja ga je pridržavala da se ne strmopizdi i koristila priliku da ga pritom temeljito šlata.

Pokazao je i mekšu, mirniju stranu s Into My Arms i Higgs Boson Blues. No, većinu vremena gledali smo i slušali priče mračnog postapokaliptičnog propovjednika koji nema što za izgubiti, što je naročito dolazilo do izražaja u komadima poput Tupela. Na red su došli i Mercy Seat (u izvanrednom izdanju), Stagger Lee, Deanna, kao i još novih stvari, poput Mermaids.

Nije mi dobro sjela prearanžirana Weeping Song, u kojoj je bezuspješno žrtvovao melodioznost za narativnost, kao ni to što se na bis čekalo neuobičajeno dugo. No, svirka je bila intenzivno iskustvo koje bi vrijedilo ponoviti.

Isto vrijedi i za dva benda koja sam popratio na stejdžu World Music. Srbijansko-danski Tako lako energijom i ritmovima podsjetio me na Miladoyku Youneed, samo što su više u dubu, a nije im strano ni zagaziti u disko. Melodijski su također eklektični, u rasponu od zvuka na rubu cajki do koketiranja s tangom, gotovo onako kako to rade Gotan Project.

La Pegatinu možete si dočarati ako zamislite da netko svira Bella ciao veselo, na sto različitih načina. Jednostavne, brze pjesme lako pamtljivih i zaraznih melodija koje svi mogu pjevati, s puno harmonike i trube. Prava pozadina za ljeto, ples i dobru zabavu. Toliko su zapalili publiku da su ih uporno zvali nazad na pozornicu čak i kad su već počele pripreme za Dubiozu. Na što su veseli španjolski bubnjar i trubač sišli među njih i na brzinu improvizirali bis. Ta se melodija još neko vrijeme mogla čuti po okolnim šankovima.

siro // 08/08/2013


PS: Fotke stižu kad dođe bolja veza... (op.- pedja)
Share    

> koncert [last wanz]

cover: Diana Krall @ Lisinski, ZG, 12.7.2022

Diana Krall @ Lisinski, ZG, 12.7.2022

| 13/07/2022 | nina kc |

>> opširnije


cover: Bear Stone Festival - Year Zero @ Slunj, Croatia, 01-02/07/2022

Bear Stone Festival - Year Zero @ Slunj, Croatia, 01-02/07/2022

| 11/07/2022 | terapija |

>> opširnije


cover: SHE BROUGHT ME GASOLINE, 02/07/2022, Grof Melin, Zagreb

SHE BROUGHT ME GASOLINE, 02/07/2022, Grof Melin, Zagreb

| 05/07/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Placebo@Šalata ZG 27/06/2022

Placebo@Šalata ZG 27/06/2022

| 02/07/2022 | edi |

>> opširnije


cover: Simple Minds, 40 years of hits tour @ 30.6.2022., Šalata, Zagreb

Simple Minds, 40 years of hits tour @ 30.6.2022., Šalata, Zagreb

| 01/07/2022 | nina kc |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*