Na Szigetu ne nedostaje bizarnosti, no prizor koji sam zatekao ispred stejdža A38 u noći sa četvrtka na petak zatekao me nespremnog.

U šatoru su spremali pozornicu za nastup nizozemskog DJ-a Keesa Van Hondta. Ljudi su polako pristizali, ali ne praznih ruku - bar pola ih je nosilo kojekakve grane.

Ispostavilo se kako je riječ o običaju koji je pokrenuo spomenuti DJ i koji ga prati gdje god nastupa. Organizatori Szigeta znali su za to, pa su na vrijeme pripremili popriličnu hrpu zeleniša, ne bi li odvratili partijanere od toga da očerupaju drveće i grmlje na samom otoku Obudai, koje ionako već dovoljno trpi zbog najezde vojske od kojih sedamdesetak tisuća posjetitelja dnevno.

Čemu je to točno trebalo poslužiti, osim što je stvorilo dojmljiv prizor - izgledalo je kao krajnje uvrnuta Cvjetnica - nije mi baš jasno, a nisu mi znali objasniti ni ljudi koji su nosili. Većinu ih. čini mi se, nije bila ni briga. Samo da se partija.

Van Hondt, kojemu ovo nije bio prvi nastup na Szigetu, tijekom seta je dosta koketirao s etno motivima i za tu vrstu mjuze atipičnim ritmovima poput polke. Bilo je veselo i razigrano, na granici infantilnog, ali zabavno i opuštajuće.

Treći dan na stejdžu Pop-Rock otvorila je Regina Spektor. Malo je kasnila, što joj je, vjerujem, malo tko zamjerio - nikome se nije žurilo stajati na +40 stupnjeva.

Porculanske puti i velikih očiju, odjevena u bijelu haljinu, Amerikanka je djelovala poput prerano odrasle djevojčice koja je zalutala na binu. One koji su ju došli poslušati prkoseći vrućini podarila je sa sat vremena ugodne svirke. Pjesme su joj uglavnom laganijeg tempa, pomalo komornog ugođaja zbog obilnog korištenja klavira i violončela. Osim autorskih pjesama. Glavni adut joj je čist i jasan vokal. No, voli i iznenaditi sitnicama, kao što je recimo korištenje beatboxa. Ostavila je dobar dojam, iako mi se čini kao da ju je malo pojela trema.

Stejdžom World Music protutnjale su tri dobre svirke zaredom.

Poljski Warsaw Village Band nalik su Tamari Obrovac, samo što imaju dvije pjevačice, koje usput i sviraju violinu i klavijature, i ne oslanjaju se toliko na elemente jazza, već narodnu baštinu (mahom slavensku) provlače kroz raznorazne modernije žanrove i stilove, od reggaea do bluesa. Uživo su prilično energični i sugestivni, a moglo se čuti i više lijepih dvoglasja i inih višeglasja.

Nastavili su Parno Graszt i Latcho Drom, kombinacija dva benda francuskih i mađarskih Roma, koji su otprašili set punokrvne ciganske mjuze na koju je malo tko mogao ostati ravnodušan. Plesalo se i ispred pozornice, na brdu preko puta, po bircevima okolo... Negdje na pola pridružio im se i trio čije ime nisam uhvatio, a koji je ionako vruću svirku dodatno posolio swingom i jazzom.

Večer na tom stejdžu zaokružio je Pannonian All Star Ska Orchestra. Prali su beskompromisni ska, u koji bi udrobili ponešto mađarskih narodnih i jazza te primjerom pokazivali kako se neumorno skače u ritmu. Svaka im čast na energiji, dobroj vibri, ali i na izvrsnoj puhačkoj sekciji i nadahnutom violinisti. Ispraćeni su posve zasluženim ovacijama.

Anna & The Barbies su bend koji zvuči kao donekle umivenija verzija Elementala. Naginju više R&B-u, iako im ne nedostaje žestine u nastupu. Čini se kako su u Mađarskoj dosta popularni, s obzirom koliko ih je ljudi došlo gledati na pozornici namijenjenoj mađarskim izvođačima unatoč razmjerno kasnom terminu. Možda su u pitanju tekstovi, možda činjenica da je pjevačica Anna oku ugodna, a možda i to što u to vrijeme nije bilo puno sadržaja za publiku koja voli takvu mjuzu.

siro // 09/08/2013